- 1 -              Rev 3550/2018-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3550/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz M. L., OIB  ... , koju zastupaju punomoćnice A. B.-K. i A. A., odvjetnice u M. L., protiv tuženika M. M. iz M., I., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnice V. S., odvjetnica u M. L. i A. P., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1264/2018-2 od 20. rujna 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2842/17-8 od 15. svibnja 2018., u sjednici održanoj 23. rujna 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odlučeno je:

 

„1. Utvrđuje se da je tužiteljica B. A. dosjelošću stekla pravo vlasništva u odnosu na č.zem. 942/3  upisanu u z.k.ul. 425 k.o. J., pa je tuženik koji dolazi upisan kao formalni z.k. vlasnik na spornoj nekretnini dužan trpjeti da se temeljem ove pravomoćne presude izvrši prijenos prava vlasništva sa njegova imena na ime tužiteljice, sve u roku od 15 dana.

 

2. Odbacuje se tužba u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

"Nalaže se Z.k. odjelu ovog suda brisanje zabilježbe zabrane otuđenja na nekretninama R. C. pok. G., bez odobrenja vlasti na nekretnini upisanoj u z.k. ul. 425 k.o. J., oznake kao č.zem. 942/3, upisane na temelju rješenja Z.k. odjela ovog suda, poslovni broj Z-145/66, a na temelju zahtjeva Skupštine općine M. od 07.siječnja 1966. broj 03/3-814/1964, kao i zabilježbu obeštećenja imovine vlasnosti B. A., B. I., Z. M. i M. I., upisane na prethodno navedenoj nekretnini na temelju rješenja Z.k. odjela ovog suda, a sve temeljem rješenja od 01.6.1955. dosje broj 1164 Drž.Skrt. Opće uprave i budžeta SFRJ, sve u roku od 15 dana."

 

I. Svaka strana snosi svoje troškove postupka.“

 

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„Uvažavanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2842/2017 od 15. svibnja 2018. u tč. 1. i 3. izreke i sudi:

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjeva tužiteljice koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužiteljica B. A. dosjelošću stekla pravo vlasništva u odnosu na č.zem. 942/3  upisanu u z.k.ul. 425 k.o. J., pa je tuženik koji dolazi upisan kao formalni z.k. vlasnik na spornoj nekretnini dužan trpjeti da se temeljem ove pravomoćne presude izvrši prijenos prava vlasništva sa njegova imena na ime tužiteljice, sve u roku od 15 dana.“

 

II.              Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.350,00 (desettisućatristotinepedeset)“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3.  Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), jer je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a toga Zakona, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložila je ovom revizijskom sudu da preinači drugostupanjsku presudu ili da je ukine i vrati predmet drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti ili odbaciti reviziju i postavio je zahtjev za naknadu troška toga podneska.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je prema odredbi čl. 373.a ZPP. Iako je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici označena iznosom od 11.000,00 kn pa stranke drugostupanjsku presudu ne bi mogle pobijati revizijom iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, s obzirom na vrijednosni kriterij iz toč. 1. toga članka, prema kojem je ta vrsta revizije uvijek dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ta je revizija dopuštena s obzirom na odredbu toč. 3. toga članka, prema kojoj je ona dopuštena ako je drugostupanjska donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP.

 

Pobijanu drugostupanjsku presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tužitelj u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Predmet spora u njegovom revizijskom stadiju zahtjev je tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini koji tužiteljica temelji na tvrdnji da je u zemljišnim knjigama tuženik upisan kao suvlasnik nekretnine, a ona da se nalazi u dugogodišnjem samostalnom posjedu nje i njenih prednika, koji su nekretninu kupili prije Drugog svjetskog rata.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev obrazloživši:

 

- da je utvrđeno kako je tužiteljica upisana kao jedna od suposjednica u posjedovnim knjigama, a prije toga da su to ili njeni prednici,

 

- da je utvrđeno da su prednici tužiteljice kupili prijepor, a nakon što su se oni podijelili, da je upravo otac tužiteljice do 1. rujna 1980. stekao pravo vlasništva dosjelošću, jer je bio pošteni posjednik,

 

- da se u odnosu na tuženikovu baku, koja je umrla 1995., za koju tuženik tvrdi da je bila vlasnica nekretnine, utvrđuje da nije bila upisana kao posjednik predmetne nekretnine, što za sud znači da je mogla urediti i uskladiti svoje zemljišnoknjižno i katastarsko stanje ako se doista smatrala vlasnicom.

 

Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocijenivši izvedene dokaze drukčije i obrazloživši:

 

- da dugotrajni posjed dijela nekretnine, bez elementa savjesnosti (poštenja) nikako ne može dovesti do stjecanja prava vlasništva temeljem dosjelosti,

 

- da je, kad se radi o stjecanju stvarnih prava putem dosjelosti, kako to tvrdi tužiteljica i zaključuje prvostupanjski sud, savjesni (pošteni) posjed temeljna pretpostavka, a u ovom slučaju da je kvaliteta posjeda sporna,

 

- da na to upućuje to što tužiteljica tvrdi da nema saznanja kada je njen prednik i od koga kupio predmetnu nekretninu, niti je vidjela bilo kakvu ispravu o tome, što pak dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da njezini pravni prednici (a ni ona) nisu znali niti su mogli znati da ta nekretnina nije njihova,

 

- da na to sud prvog stupnja nadograđuje ničim utemeljen zaključak kako su se kupci nekretnine nakon kupoprodaje međusobno podijelili tako da je nekretnina pripala tužiteljičinu ocu,

 

- da je sud prvog stupnja poklonio vjeru iskazu svjedokinje rođene 1960. godine u prema kojem se ona sjeća da je njen otac vršio ispašu ovaca na prijepornoj nekretnini uz odobrenje tužiteljice, koja nekretnina, međutim, ničim nije vidljivo odijeljena od ostalih nekretnina s kojima predstavlja jedan kompleks i predstavljala je maslenik,

 

- da prvostupanjski sud odbija kao neistinitu tuženikovu tvrdnju da je njegova prednica, baka, vodila evidenciju i brigu o predmetnoj nekretnini smatrajući se njenom vlasnicom, uz zaključak da se je, ako je tome tako, mogla pobrinuti da se upiše u posjedovne knjige, kada je već bila upisana kao suvlasnica u zemljišne, i tako uskladi zemljišnoknjižno i posjedovno stanje, pri čemu taj sud nije to pravilo primijenio istovremeno i na tužiteljicu,

 

- da odlučne činjenice u korist tužiteljice ne proizlaze iz iskaza druge svjedokinje koja je na spornoj nekretnini posljednji put bila prije oko šezdeset godina, kada je bila stara dvadeset godina.

 

Neosnovano je tužiteljičino pozivanje u reviziji na to da je drugostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, što tužiteljica obrazlaže tvrdnjom o postojanju nedostataka zbog kojih se ona ne može ispitati, a to pak zbog toga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Naime, iz daljnjeg obrazloženja ovog revizijskog razloga jasno je da proturječnosti u vezi s odlučnim činjenicama u obrazloženju drugostupanjske presude tužiteljica veže za činjenično stanje kako ga vidi ona, i kako ga je obrazložio prvostupanjski sud, zanemarujući pri tom da je ovlašću iz odredbe čl. 373.a ZPP drugostupanjski sud utvrdio bitno drukčije činjenično stanje. Kada je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbi čl. 373.a ZPP dopušteno je revizijom pobijati je pozivom na bitnu povredu te odredbe, povezano s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP, kao i pozivom na bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. toga Zakona, ako revident smatra da su razlozi drugostupanjskog suda glede činjeničnog stanja koje je on utvrdio nejasni ili proturječni. Međutim, predmetna drugostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge glede stava drugostupanjskog suda da je iz sadržaja pred prvostupanjskim sudom izvedenih dokaza valjalo o postojanju odlučnih činjenica izvesti zaključke drukčije od zaključaka koje izveo prvostupanjski sud.

 

Pogrešno je, nadalje, shvaćanje tužiteljice da postojanje bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP proizlazi i iz toga što ona „doprinosi pravnoj nesigurnosti budući da u istoj pravnoj stvari sada imamo dvije potpuno različite odluke“. Ovo tužiteljica obrazlaže činjenicom da je predmetnom tužbom za utvrđenje svoga vlasništva na nekretnini dosjelošću obuhvatila sedam tuženika, među kojima i ovdje tuženika M. M., kao jednog od sedam u zemljišnoj knjizi upisanih suvlasnika, a da je presuda kojom je utvrđena vlasnicom predmetne nekretnine postala pravomoćna u odnosu na šest drugih tuženika. Međutim, to što je prvostupanjska presuda u odnosu na šest ostalih tuženika postala pravomoćna zbog toga što je oni, za razliku od sedmog tuženika, M. M., nisu žalbom ni pobijali, nije zapreka da po žalbi jednog od tuženika drugostupanjski sud ne odluči drukčije nego što je prvostupanjskom presudom odlučeno u odnosu na ostale tuženike. Tuženici u ovoj parnici nisu, naime, jedinstveni materijalni suparničari kako su oni definirani odredbom čl. 201. ZPP.

 

Neosnovano je i tužiteljičino pozivanje na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP , što tužiteljica veže za povredu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP, konkretizirajući to tvrdnjom kako se ne može sa sigurnošću utvrditi koje je odredbe materijalnog prava drugostupanjski sud primijenio, jer se u obrazloženju drugostupanjske presudu spominju i odredbe Općeg građanskog zakona i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Naime, jasno je da je drugostupanjski sud odbivši tužbeni zahtjev primijenio isto materijalno pravo koje je primijenio i prvostupanjski sud. To su, s obzirom na to da tužiteljica tvrdi kako je njen prednik pravo vlasništva dosjelošću stekao do 1. rujna 1980., odredbe Općeg građanskog zakonika o pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a na temelju Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1941. godine (Službeni list FNRJ br. 89/46) te Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine br. 73/91). Ovo je materijalno pravo drugostupanjski sud, međutim, primijenio na drukčije činjenično stanje.

 

Točno je ono što tvrdi tužiteljica, da se u obrazloženju drugostupanjske presude spominju i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje ZV). Drugostupanjski se sud, naime, prvenstveno pozvao na odredbu čl. 388. st. 2. toga Zakona, upravo kako bi obrazložio zaključak da se, s obzirom na tužiteljičine tvrdnje o vremenu za koje smatra da je stekla vlasništvo dosjelošću, primjenjuju odredbe Općeg građanskog zakonika. U daljnjem tekstu obrazloženja taj se sud, obrazlažući pojam samostalnog posjednika, pozvao i na odredbu čl. 11. st. 1. ZV, ali ovo ne utječe na razumljivost obrazloženja pobijane presude prema kojem tužiteljica nije dokazala da je vlasništvo dosjelošću stekla s obzirom na pravna pravila Općeg građanskog zakonika o pretpostavkama za takvo stjecanje.

 

S obzirom na navedeno, ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica obrazlaže isključivo u kontekstu činjeničnog stanja kako ga sama vidi, pa ni ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u toč. I. izreke.

 

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (toč. II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 23. rujna 2020.