- 1 -              Rev-x 966/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 966/2015-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „A.&D.“ d.o.o., T., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Ž. P., odvjetnik u S. i M. M., odvjetnica u T., protiv tuženika G. T., OIB: …, kojeg zastupa M. T. P., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-344/15 od 26. svibnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-19/14 od 22. prosinca 2014., u sjednici održanoj 23. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-344/15 od 26. svibnja 2015. u dijelu pod toč. I. 1., 2. i 3. izreke i toč. II. izreke te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade za troškove uređenja i održavanja te inventara koji se nalazi u poslovnom prostoru u T., iznos od 1.827.028,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku u razdoblju od 19. travnja 2000.g. do 31. prosinca 2007.g., a od 01.siječnja 2008.g. do isplate, obračunate prema stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena.

 

II Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje spram tužitelja u iznosu od 122.261,83 Kn.

 

III Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.114.070, 80 Kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos parničnih troškova teče od dana presuđenja do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tuženika, preinačuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-19/14 od 23. prosinca 2014. godine te sudi:

 

1. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 1.502.406,43 kn.

 

2. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 118.843,03 kn.

 

3. Vrši se prijeboj potraživanja tužitelja u iznosu od 1.502.406,43 kn i potraživanja tuženika u iznosu od 3.418,80 kn te se nalaže tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za učinjene troškove uređenja i zadržavanja inventara koji se nalazi u poslovnom prostoru u T.,  prizemlje, iznos od 1.498.987,63 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 19. travnja 2000. godine do isplate.

 

4. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za učinjene troškove uređenja i zadržavanja inventara koji se nalazi u poslovnom prostoru u T., prizemlje, preko iznosa od 1.502.406,43 kn do iznosa od 1.827.028,79 kn (za iznos od 324.622,35 kn), sa zakonskim zateznim kamatama od 19. travnja 2000. godine do isplate.

 

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 650.049,38 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 26. svibnja 2015. godine do isplate.“

 

Protiv presude drugostupanjskog suda, sadržajno u dijelu pod toč. I. 1., 2. i 3. izreke i toč. II. izreke, tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i preinači drugostupanjska presuda.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava istaknute navode tuženika, s prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana.

 

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ulaganja u poslovni prostor u T. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor prijeboja s osnova neplaćene zakupnine.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u T.,

 

- da je tužitelj držao u posjedu isti prostor najkasnije od lipnja 1997. (a prije toga u posjedu je bio od rujna 1994. M. R. temeljem Ugovora o podzakupu i Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji sa „D.“ koji je tu držao prodavaonicu namještaja, uveo vodovodnu i kanalizacijsku instalaciju te mu je prema Rješenju Ureda za stambeno-komunalne i dr. poslove Ispostava T. od 5. prosinca 1994. za to bila izdana i dozvola, a prethodno i lokacijska dozvola dana 7. studenog 1994. sukladno stručnom mišljenju Zavoda za zaštitu spomenika kulture od 20. rujna 1994.),

 

- da je tužitelj bio u posjedu do 17. veljače 2000. kada ga je zbog međusobnih neriješenih računa „izbacio“ M. R. - inače suvlasnik tužitelja (iako proizlazi da je u tom trenutku u posjedu bio obrt kćeri suvlasnika i direktora tužitelja naziva „D.“ A. M. temeljem Ugovora o preuzimanju obaveza i prostora koji obrt je i komunalni redar u kolovozu 1999. godine zatekao u posjedu),

 

- da je ugovorom o preuzimanju duga od 10. lipnja 1998. sklopljenim između M. R. i tužitelja navedeno da su M. R. priznata ulaganja od G. T., dok se tužitelj obvezao platiti zaostalu zakupninu,

 

- da je tužitelj platio 13. lipnja 1998. na ime jamčevine (javni natječaj za zakup predmetnog prostora) iznos od 43.680,00 kuna, na ime cesije H.-i iznos od 5.000,00 kuna dana 26. kolovoza 1998., na ime zakupnine preuzetog duga M. R. 20.000,00 kuna dana 5. listopada 1999. te iznos od 21.532,80 kuna dana 27. siječnja 2000.,

 

- da su stranke sklopile Ugovor o zakupu javne površine od 1. svibnja do 31. listopada 1999. u ulici … (a radi se o terasi predmetnog prostora) te da je tužitelj pozvan sklopiti takav ugovor i za 2000., dok je 18. veljače 1999. objavljen javni natječaj za davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora, s time da je prema Nacrtu Predugovora od 1. kolovoza 1998. tužitelj smatran dotadašnjim zakupnikom, a Nacrt je sačinjen temeljem Zaključka tuženika od 20. srpnja 1998. o davanju u zakup,

 

- da su stranke usmeno dogovorile da će se ugovor potpisati nakon što tužitelj podmiri neplaćenu zakupninu M. R. od oko 50.000,00 kuna te iz Potvrde tuženika od 7. travnja 2000. proizlazi da je prostor dat u zakup J. R. na četiri godine,

 

 

- da je M. R. Z. od 27. svibnja 1998. priznat iznos učinjenih ulaganja (uvećano za nalijevanje ploče i uređenje prostora izviđača) u zakupninu zaključno sa danom 31. prosinca 1997., a da je Ugovorom o cesiji od 12. lipnja 1998. Grad Trogir ustupio svoja potraživanja iz osnova preostale neplaćene zakupnine od „A.&D.“ d.o.o. T. cesionaru H. d.o.o. T. a u iznosu od 32.999,40 kuna (sa dospijećem iznosa od 12.467,20 kuna 1. rujna 1998. i 20.532,20 kuna 1. listopada 1998.), a da su Nagodbom od 1. lipnja 1998. M. R. i tuženik suglasni da je iznos dužne zakupnine za siječanj - lipanj 1998. 47.532,80 kuna,

 

- da su prema vještaku R. M. izvedeni radovi i ulaganja i opreme u vrijednosti od 318.895,28 DEM,

 

- da je u dva navrata vršena je dopuna nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je konačno zaključio da su to sve radovi koji su izvršeni prema kazivanju zz tužitelja, a na podlozi troškovnika kojega je izradio dipl. ing. A. T. i koja procjena je bila podloga za N. tuženika i M. R.,

 

- da se oprema navedena pod „C“ mogla odnijeti,

 

- da je vještak M. B. dana 17. svibnja 2002. procijenio vrijednost ugostiteljske opreme u iznosu od 87.248,75 EUR što je tržišna vrijednost uz amortizaciju,

 

- da je zz tužitelja iskazao da je bio u poslovnom odnosu sa M. R. (suvlasnikom tužitelja); da je 10. lipnja 1998. sklopio Ugovor o preuzimanju duga kojega je R. imao prema tuženiku s naslova zakupnine te da je platio oko 50.000,00 kuna, a R. da je dugovao ukupno 70.000 DEM, dok ostatak po ugovorima o cesiji nije platio, već je tražio da mu se to prizna na ime ulaganja koja je učinio R. (ne zna koji je to iznos ali to da bi trebalo razriješiti vještačenje u ovom postupku); da je R. ušao u prostor 17. veljače 1999. zbog njihovih međusobnih poslovnih odnosa; da je radove izvodio 1996.-1997., a i suglasno usmenom odobrenju Regionalnog konzervatorskog zavoda u Splitu; da je na podu zatekao obični zeleni kamen koji je tamo i dan danas; da su zidovi bili obični, popucani, što je on uredio na način da je skidao i žbuku zbog vlage te oličio, oblagao pločicama i gips pločama (strop), do visine 1,60 metara obložio zidove drvom afričkom sambom te dio stropa; da je bio jedan pregradni jedan zid od obične opeke dok ih je on više napravio; da je bio uređen WC sa običnom školjkom i umivaonikom što je on dodatno uredio i napravio još jedan WC; da je zatekao 5 ulaznih vrata i 3 prozora koji se tamo nalaze i danas; da je uveo električnu instalaciju snage za 60 kW, a prije da je bila za 10 kW; da je uveo vodu u prednju stranu prostora, kompletno kuhinju preuredio za 100 gostiju, postavio klima uređaj te vanjski ventilator za usis; da je uveo kanalizaciju u atrij, skinuo žbuku i uredio kamen koji je bio ispod, postavio ventilatore i sredio vrata od atrija; da je postavio 2 ferala na ulazu, uredio baštu, postavio 20 stolova, 12 pitara za cvijeće, vanjsku tendu, da je uredio sve osim pod; da je ostalo hrane i pića za 20.000 DEM, muzička oprema, TV vrijednosti 2.000 DEM sa satelitskom antenom od 1.500 DEM; da su radove izvodili tvrtka „W usluge“ zidarske radove za 70-80.000,00 kn, električarske radove N. O. za 4-5.000 DEM, vodoinstalaterske radove M. S., kamenoklesarske radove izvodio čovjek zv. F. za 7-8.000 DEM, ventilacijske radove B. V. za 12.000 DEM (i materijal),

 

 

- da je svjedok M. R. naveo da je on izveo radove nalijevanja betonske ploče na plafonu, uveo vodu i telefon, uredio zidove, obnovio elektroinstalaciju i uveo trofazni sat, stavio 3 prozora i 5 vrata, sve po rješenju Regionalnog konzervatorskog zavoda u Splitu i sve plaćeno da je preko 100.000 DEM; da je sa sudom izašao na lice mjesta glede toga što je tužitelj uložio u prostor, radove su izvodili M. P., T. B. i I. R., dok je tužitelj uredio šank te donio cjelokupnu ugostiteljsku opremu i inventar (stolove, stolice, kuhinju i dr. i uveo ventilaciju u 2 WC-a; da tužitelj nije izvršavao obveze po kreditima koje je preuzeo u njegovo ime plaćati pa da je zato ušao u prostor,

 

- da je direktor F. Ž. M. naveo da je izvodio radove 1997. u vrijednosti s opremom preko 20.000 DEM (klime i montaža), a vidio je da se istodobno radilo fugiranje, vržina kanale, elektroinstalacija, knauf, uređenje šanka, oblaganje drvom i pituravanje da su radili Talijani; izvođači radova su iskazivali i to Zoran Zulim da je radio fugiranje atrija za 800 DEM na traženje tužitelja; svjedok N. D. da je sve radio na prijateljskoj osnovi tj. postavljanje stolova, stalaža i drvenih ograda; direktor W usluga V. V. potvrdio radove pregrađivanja kuhinje i sanitarnog čvora, žbukanje, keramiku, cjelokupnu vodoinstalaciju, sanitarije i da je iza njega prostor ostao čist za postavljanje šanka; svjedok O. potvrdio da je trebao biti plaćen za elektro radove 3.000 DEM ali da je to kompenzirano prijevozničkim uslugama i betonom za ploču površine 80 m2; svjedok S. je naveo da je vodoinstalaterski rad trebao biti plaćen 300-400 DEM ali da je to kompenzirano sa odvjetničkim uslugama supruge zz tužitelja,

 

- da iz potvrde Zavoda za zaštitu spomenika kulture od 19. listopada 1994. proizlazi da je sve izvedeno sukladno mišljenju (kojim je utvrđeno da je najjužnija prostorija već sanirana pa ne treba radove, AB strop, dio kamenica skinuti i dr.) i to: u sjevernoj prostoriji skinuto kameno popločanje i bit će ponovno vraćeno, kao i kamenice, očišćeni svi zidovi od stare žbuke, izveden polumontažni AB strop sistema FERT,

 

- da su troškovnikom dipl. ing. A. T. od 4. listopada 1997. (list 173 D-H spisa) obuhvaćena ulaganja do tog dana u iznosu od 504.607,50 kuna s tim da su kao predlagatelji označeni R. M. i D. M. za tvrtku „A.&D.“ T., te je isti troškovnik bio podloga za nagodbu sa R., ali R. nisu priznate točke 1, 2, 7, 12, 15, 19, 20, 23, 25, 26 i 27 procjene tj. ukupno nije priznato 215.769,72 kn, a priznato je 288.837,78 kuna,

 

- da spisu prileži i troškovnik dipl. ing. A. T. od 25. travnja 2000. prema cijenama na dan 31. prosinca 1999. godine = 588.494,54 kuna (150.126,16 DEM),

- da je isti naslovljen na ime predlagatelja „A. & D.“ T.,

 

- da je vještak ekonomske struke Z. K. od 25. listopada 2007. zaključio da je vrijednost izvedenih radova po R. M. 1.259.068,09 kuna na dan 19. travnja 2000., po B. 821.937,68 kuna, a da dokumentirani izdaci iznose 721.587,26 kuna prema računima koji glase na tužitelja; da je dug po zakupnini 105.747,20 kuna + 16.514,63 kuna na ime korištenja javne površine.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da tužitelju kao poštenom posjedniku na temelju odredbe čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP), čl. 223. st. 1. i čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u iznosu od 163.030,16 €, kao i pravo na naknadu vrijednosti inventara (ugostiteljske opreme) koji je tužitelj zadržao u iznosu od 87.247,75 € (koja visina naknade proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka), odnosno ukupno 250.277,91 € što predstavlja kunsku protuvrijednost od 1.827,028,70 kuna. Prvostupanjski sud ujedno dosuđuje tužitelju zatezne kamate od podnošenja tužbe jer je tim danom, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, dospjela tužiteljeva tražbina. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim, uz obrazloženje da se tražbina odnosi na razdoblje od 1. siječnja 1998. - 1. veljače 2000., a prigovor zastare je istaknut 5. studenog 2009. pa je protekom tri godine od dana dospijeća nastupila zastara tražbine u smislu odredbe čl. 375. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

Drugostupanjski sud prihvatio je odluku prvostupanjskog suda glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, međutim preinačio je odluku glede visine tužbenog zahtjeva uz obrazloženje:

 

- da je troškovnik dipl. ing. A. T. od 4. listopada 1997. naslovljen na ime predlagatelja R. M. i D. M. za tvrtku „A.&D.“ T., a onaj iz 2000. na tužitelja,

 

- da su R. M. i D. M. suvlasnici tužitelja,

 

- da je tužitelj sa M. R. kao fizičkom osobom sklopio ugovor o preuzimanju duga dana 10. lipnja 1998. u kojemu se navodi da je R. sklopio s G. T. N. u svezi ulaganja te da mu je isto uračunato u zakupninu zaključno s danom 31. prosinca 1997. dok se tužitelj obvezao platiti daljnji dug od 1. siječnja 1998. sukladno Zaključku Poglavarstva točka 7. tj. iznos od 47.532,80 kuna,

 

- da je tužitelj u cijelosti bio uključen u izradu troškovnika iz 1997.,

 

- da su to zapravo zajednički radovi koje je počeo M. R. te su neke dozvole i glasile na njegovo ime da bi se ubrzo uključio tužitelj (kojemu je M. R. 50%-tni suvlasnik),

 

- da je i sam zz tužitelja u svom stranačkom iskazu naveo da je on u posjedu prostora bio od lipnja 1997. i da se u ovom postupku trebaju razlučiti radovi koje je izveo M. R. i radovi koje je izveo tužitelj, međutim, ovdje je tuženik G. T., ugovor o zakupu je s G. imao M. R., a tužitelj je očito uz suglasnost tuženika tu uselio iako nikada nije sklopljen pisani ugovor o zakupu,

 

- da se stoga mora početi od radova koji su navedeni u troškovniku A. T. te uzeti da su to dijelom isti radovi (a međusobni obračun svih dugovanja i potraživanja tužitelja i M. R. nisu predmet ovog postupka), iste potom cijeniti prema vrijednosti u izračunu vještaka R. M. glede radova koji nisu priznati N. M. R. te tako dobiveni iznos dosuditi tužitelju jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se sveukupno radi o nužnim i korisnim radovima,

 

- da su prema troškovniku A. T. navedeni radovi koje je vještak R. M. nazvao zanatskim radovima,

 

- da su u troškovniku 1997. „zanatski“ radovi bili procijenjeni na iznos od 145.584,77 DEM (504.607,50 kuna) te je Nagodbom M. R. priznato 81.615,65 DEM (288.837,78 kuna) a nije priznato 60.969,12 DEM (215.769,72 kuna),

 

- da je od radova koji nisu M. R. priznati tj. pod točkama 1, 2, 7, 12, 15, 19, 20, 23, 25, 26 i 27, vještak R. M. vještačio točke 12. (dio), 15., 25., 26. i 27.  te je iste procijenio na ukupno 39.776 DEM (16.000 + 4.320 + 8.000 + 7.568 + 3.888 DEM) što se ima priznati tužitelju, kao i u cijelosti stolarski radovi procijenjeni na iznos od 162.900 DEM, dok se oprema koja je navedena pod „C“ u nalazu i mišljenju u iznosu od 44.950 DEM ne može priznati tužitelju jer se radi o stvarima koje je tužitelj mogao uzeti iz prostora (razvidno iz dopunskog nalaza i mišljenja),

 

- da je prema vještaku M. B. vrijednost ugostiteljske opreme iznosila 87.248,75 € bez PDV-a što predstavlja tržišnu vrijednost uz amortizaciju međutim, u navedeni iznos uračunat je i iznos od 12.500 € na ime hrane i pića, što međutim ne valja priznati tužitelju jer je u prostoru u trenutku napuštanja bio obrt „D.“ pa tako tužitelj nije dokazao da bi se radilo upravo o njegovim zalihama robe, a i nelogično je da tu drži zalihe hrane i pića, a u prostoru posluje obrt kćeri zz tužitelja a ne tužitelj,

 

- da tužitelju valja priznati iznos od 202.676 DEM (39.776 DEM + 162.900 DEM) odnosno iznos od 810.247,97 kuna te iznos od 91.193,47 € (74.748,75 € + PDV od 22% u iznosu od 16.444,72 €) odnosno iznos od 692.158,46 kuna, dakle ukupno iznos od 1.502.406,43 kuna.

 

S druge strane, drugostupanjski sud zaključuje da tuženiku prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Trogiru broj P-572/04 od 16. veljače 2005. s osnova neplaćene zakupnine javne površine za razdoblje od 10. lipnja 1999. do 30. rujna 2009. pripada iznos od 3.418,80 kuna sa kamatama od 17. prosinca 2001. do isplate.

 

Slijedom navedenog, drugostupanjski sud utvrđuje da postoji tužiteljevo potraživanje u iznosu od 1.502.406,43 kuna, zatim da postoji tuženikovo potraživanje u iznosu od 3.418,80 kuna, nakon čega odlučuje o prijeboju tih potraživanja na način da od iznosa 1.502.406,43 kuna oduzima iznos od 3.418,80 kuna te dosuđuje tužitelju iznos od 1.498.987,63 kuna.

 

Tuženik revizijskim navodima, u bitnom, osporava tijek zateznih kamata od podnošenja tužbe, smatrajući da bi tužitelj imao pravo na isplatu zateznih kamata od presuđenja do isplate jer je presuda donesena na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik nadalje, pozivom na odredbu čl. 339. ZOO-a, prigovara odluci sudova o (djelomičnoj) neosnovanosti prigovora prijeboja ističući da njegovo potraživanje još nije bilo zastarjelo u trenutku kad su se stekle pretpostavke za prijeboj. Prigovara odluci sudova u dijelu kojim su tužitelju dosuđeni troškovi ugostiteljske opreme, navodeći da drugostupanjska odluka nema razloga na kojima temelji odluku o osnovanosti tog dijela zahtjeva. Pri tome ističe da se ne radi o nužnim i korisnim troškovima i da tužitelj nije zadržao taj inventar, već M. R.. Nadalje, ukazuje da je drugostupanjski sud dosuđivanjem poreza na dodanu vrijednost od 22% prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja, kao i da je prilikom izračunavanja troškova ulaganja propustio naznačiti po kojem tečaju je izvršen izračun. Konačno, tuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući da u postupku nije utvrđeno tko je izveo radove (tužitelj ili M. R.).

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a koja je prema shvaćanju tuženika učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, budući da drugostupanjski sud dosuđivanjem poreza na dodanu vrijednost od 22% nije prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja jer je navedeno tužitelj zatražio u podnesku od 24. srpnja 2002.

 

Nadalje, izjava o prijeboju dana u parnici je isključivo parnična radnja i to defenzivna parnična radnja koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalnopravni učinak. Ako se parnica ne okonča meritornom odlukom, prigovor radi prijeboja ostat će bez pravnih posljedica. Prigovor radi prebijanja nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje kako tužiteljevo potraživanje tako i tuženikovo potraživanje. Oni će prestati tek kada sud donese konstitutivnu presudu o njihovom prijeboju. Naime, tuženik se ovom procesnom radnjom služi kao defenzivnom pravnom radnjom pod uvjetom da sud nađe da bi tužbeni zahtjev bio osnovan. Izreka presude, naime, sadrži  uz ostalo i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP-a), dakle, radi se o tuženikovom procesnopravnom zahtjevu o kojem sud odlučuje jednako kao i o zahtjevu tužitelja. Kada sud zaključi da tužiteljevo potraživanje ne postoji, odbit će tužbeni zahtjev, međutim, on se tada neće upuštati u utvrđivanje tuženikovog potraživanja niti će odlučiti o njemu, jer do prijeboja ionako ne može doći. Ukoliko sud zaključi da tužiteljevo potraživanje postoji, odlučit će i o tuženikovom potraživanju.

 

Valja navesti da je predmetni prigovor prijeboja (u odnosu na zakupninu u iznosu od 118.843,03 kuna) istaknut nakon što je protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 375. ZOO-a, slijedom čega su predmetni prigovor nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili neosnovanim, uz razloge koje prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Međutim, revident u okviru revizijskih razloga opravdano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom jer u pobijanoj presudi nije naznačen tečaj strane valute prema kojem je izračunata kunska protuvrijednost učinjenih ulaganja, posljedično čemu su izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdavali odluku drugostupanjskog suda u odnosu na visinu naknade troškova koji bi pripadali tužitelju. Pored navedenog, prvostupanjski sud je izveo zaključak da tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od podnošenja tužbe, a što je tuženik osporavao u žalbi protiv prvostupanjske presude, međutim drugostupanjska presuda ne sadrži razloge u odnosu na početak tijeka zateznih kamata.

 

Neovisno o prethodno navedenim počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka (i ispunjenih pretpostavki za primjenu odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a), treba uputiti i na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda zbog čega nisu utvrđene sve činjenice relevantne za osnovanost tužbenog zahtjeva i ne postoje uvjeti za preinačenje presude (već za postupanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

Naime, pošteni posjednik je shodno odredbi čl. 164. st. 2. ZVDSP ovlašten zahtijevati naknadu za nužne i korisne troškove koje je napravio za stvar u vrijeme, dok ju je pošteno posjedovao. Nužnim troškovima valja smatrati troškove bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila. Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju vrijednosti stvari. Je li vrijednost povećana ili nije prosuđuje se prema objektivnom kriteriju i prema tržišnoj vrijednosti. Pritom nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno (čl. 164. st. 3. ZVDSP). Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari (čl. 164. st. 4. ZVDSP).

 

U skladu s prethodno navedenim odredbama za ugostiteljsku opremu koju zahtijeva tužitelj valjalo je utvrditi, ukoliko drugačije nije bilo ugovoreno (a što također treba utvrditi), je li se ista može bez štete za bit prostora demontirati i iznijeti iz prostora, u kojim okolnostima ne bi predstavljala pripadnost prostoru i na njoj bi se moglo steći vlasništvo neovisno o vlasništvu prostora, u kojem slučaju istu treba sagledavati prema pravu tužitelja na odvajanje i odnošenje te opreme (ius toolendi), a ne kao na korisne troškove koje je tužitelj imao.

 

Isto tako, zahtjev posjednika za naknadu nužnih i korisnih troškova ulaganja u vlasnikovu stvar dospijeva prema vlasniku u trenutku kad posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji od njega zahtjeva vraćanje stvari ili kad posjednik preda stvar vlasniku (Rev-1604/90 od 14. studenoga 1990).

 

S obzirom da navedeno nije u postupku raspravljeno i ocijenjeno, to je činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora ostalo nepotpuno utvrđeno i ne postoje uvjeti za preinačenje presude pa je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Shodno navedenom, valjalo je ukinuti i odluku nižestupanjskih sudova u dijelu kojim je odlučeno o prigovoru prijeboja.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbi čl. 394. st. 1. ZPP-a i čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će raspraviti sva sporna pitanja ukazana ovim rješenjem (čl. 394.a ZPP-a) te ocjenom provedenih dokaza, kao i relevantnih revizijskih navoda tuženika, utvrditi osnovu i visinu naknade troškova koje je imao tužitelj prilikom ulaganja u tuženikov prostor, nakon čega će biti u mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

 

Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 23. rujna 2020.