- 1 -              Revr 677/2018-2

Broj: Revr 677/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Š. iz P., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. d.o.o., J., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u B., radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-497/2017-2 od 8. ožujka 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-28/16-13 od 21. rujna 2017., u sjednici održanoj 23. rujna 2020.,

p r e s u d i o  j e:

Tužiteljeva revizija odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je odlučeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da su Odluka tuženika i to D. d.o.o. sa sjedištem u J., OIB: ... , od dana 22.12.2015.g. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, i to N. Š. iz P., OIB: ... , od dana 30.06.2012.g. te Odluka tuženika D. d.o.o. sa sjedištem u J., OIB: ... od dana 28.01.2016.g. o odbijanju zahtjeva tužitelja i to N. Š. iz P., OIB: ... , radi zaštite prava iz radnog odnosa od dana 13.01.2016.g. nedopuštene.

Utvrđuje se da je radni odnos između tužitelja i to N. Š. iz P., OIB: ... , kao radnika, i tuženika i to D. d.o.o. sa sjedištem u J., OIB: ... , kao poslodavca, prestao s danom donošenja ove presude.

Nalaže se tuženiku D. d.o.o. sa sjedištem u J., OIB: ... , platiti tužitelju i to N. Š. iz P., OIB: ... , naknadu štete u bruto iznosu od 53.120,00 kn i to sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na dužni iznos, a koja kamata teče od dana donošenja ove presude, sve do isplate i to sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku D. d.o.o. sa sjedištem u J., OIB: ... , naknaditi tužitelju i to N. Š. iz P., OIB: ... , trošak ovog postupka, a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određeno čl. 29. ZOO-a i Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB, na svaki od dužnih iznosa, a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog dužnog iznosa, pa sve do isplate i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn, sve u roku od 8 dana.“

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio je ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda ispitana je u cijelosti, jer je tužitelj u cijelosti i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju i odluke o odbijanju tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava, za utvrđenje da je tužiteljev radni odnos prestao donošenjem prvostupanjske presude i za isplatu naknade štete.

Prvostupanjski je sud tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanima utvrdivši i u bitnom obrazloživši:

- da je tuženik, pozivom na odredbu čl. 116. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje: ZR) izvanredno otkazao ugovor o radu s tužiteljem zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, s obrazloženjem da tužitelj kao voditelj tuženikove trgovine u J. nije pravilno vodio dokumentaciju i kontrolirao prodaju i naplatu te mu je time kao poslodavcu prouzročio štetu u iznosu od 173.238,68 kn, kolika je vrijednost robe koja manjka u skladištu, a što je utvrđeno inventurnim popisom provedenim od 7. do 9. prosinca 2015.,

- da je tužitelj s obzirom na svoje radno mjesto i opis poslova toga radnog mjesta prema predmetnom Ugovoru i tuženikovu Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta bio zadužen za zalihe robe u tuženikovu skladištu,

- da je manjak robe inventurom doista utvrđen, a tužitelj da nije dokazao da je manjak posljedica drugih okolnosti i da su za njega odgovorne druge osobe, kako je to tvrdio,

- da je tuženik odluku donio u roku od petnaest dana od saznanja za razlog otkaza u skladu s odredbom čl. 16. st. 2. ZR te

- da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu valjano zasnovana na materijalnopravnoj zakonskoj odredbi na koju se u njoj pozvao.

Tužitelj u reviziji izričito tvrdi da su obje nižestupanjske presude zahvaćene bitnom povredom odredbe čl. 354. st. 1. ZPP. Kako pritom u nastavku revizijskoga sadržaja ničim nije ukazao na to koju to postupovnu odredbu drugostupanjski sud nije primijenio ili ju je primijenio nepravilno, ovaj revizijski razlog revizijski sud nije uzeo u obzir.

Iako se tužitelj u reviziji višekratno pozvao na povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kao na revizijski razlog, koja bi postojala ako bi presudom bilo odlučeno u povodu tužbe koju je zbog nepravodobnosti trebalo odbaciti, iz obrazloženja ovoga revizijskog razloga jasno je da tužitelj pritom misli na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je obrazlaže tvrdnjama o nedostatcima razloga u prvostupanjskoj presudi i o njihovoj nejasnoći i proturječnosti, kao razlozima nemogućnosti njena ispitivanja.

Ovaj revizijski razlog, međutim, ne postoji.

Pravilna je ocjena drugostupanjskoga suda da je prvostupanjski sud za odluku o neosnovanosti tužbenih zahtjeva iznio razloge koji su potpuni, jasni i neproturječni. I ovaj revizijski sud nalazi da je prvostupanjski sud u presudi iscrpno ocijenio provedene dokaze i na toj osnovi utvrđeno činjenično stanje te jasno obrazložio primjenu materijalnoga prava na utvrđene činjenice. Navode o nejasnoći obrazloženja prvostupanjske presude u vezi s utvrđenim činjenicama tužitelj, zapravo, veže za tvrdnje koje se svode na njegovu ocjenu dokaza, drukčiju od ocjene prvostupanjskoga suda, što čini i pretežni sadržaj predmetne revizije. Tako tužitelj iznosi činjenične prigovore, što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP).

Na iznošenju u reviziji vlastitog viđenja odlučnih činjenica, koje u postupku nisu utvrđene, tužitelj temelji i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

Pri pozivanju na taj revizijski razlog tužitelj prvenstveno, kao i u postupku koji je prethodio revizijskome, ukazuje na povredu odredbe čl. 116. st. 2. ZR, tvrdeći da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu donesena po proteku petnaestodnevnoga roka računajući od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Tužitelj, naime, tvrdi kako je poslodavac za manjak robe znao već u listopadu 2015. Tvrdnju o ovoj činjenici tuženik u postupku, kako je obrazloženo u nižestupanjskim odlukama, nije dokazao, pa je valjano obrazloženje prvostupanjskog suda kako je odgovorna osoba poslodavca za manjak robe i njegov opseg saznali tek na temelju nalaza inventurnog popisa robe okončanog 9. prosinca 2015.

Tužitelj nadalje prigovara i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR kojom je postojanje osobito teške povrede radnikove obveze iz radnoga odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana nastavak radnoga odnosa nije moguć propisano kao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. No, tvrdnje o ovoj povredi obrazlaže samo navodima da on nije odgovoran za utvrđeni manjak, opet protivno utvrđenom činjeničnom stanju i uz iznošenje drukčije, vlastite ocjene izvedenih dokaza.

Zato nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP tužiteljeva revizija odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 23. rujna 2020.