Poslovni broj: 8 Kžzd-60/2020-4

Poslovni broj: 8 Kžzd-60/2020-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Nade Marincil, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženom A. Š., zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu (dalje: ODO) podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Kzd-50/2020 od 14. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2020.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba ODO-a te potvrđuje pobijana presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu presudom broj gornji od 14. srpnja 2020. pod točkom I./ proglasio je krivim optuženog A. Š. zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 te ga na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da mu se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

Na temelju članka 54. KZ/11, u slučaju opoziva uvjetne osude, optuženiku Anti
Šerliji vrijeme uhićenja te istražnog zatvora u trajanju od 19. veljače 2020. do 18. ožujka

2020. uračunat će se u prethodno izrečenu kaznu zatvora.

Na temelju članka 69. KZ/11 optuženiku A.Š.izrečena je sigurnosna mjera
obveznog liječenja od ovisnosti,  a koja mjera može trajati do proteka roka provjeravanja
primjenom uvjetne osude, a najdulje tri godine od pravomoćnosti presude.

Na temelju odredbe članka 148. st. 1. u vezi sa člankom 145. st. 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12,
56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 – dalje: ZKP/08)  optuženik A. Š. je dužan na ime troškova kaznenog postupka isplatiti iznos od 2.200,00 kn od čega iznos od 1.800,00 kn predstavlja troškove psihijatrijskog vještačenja, a iznos od 400,00 kn predstavlja paušalnu svotu.
 

Pod točkom II./ na temelju čl. 452. t. 3. ZKP/08 optuženik A. Š. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi postupka u dijelu u kojem je donijeta oslobađajuća presuda padaju na teret proračunskih sredstva.

Protiv navedene presude žalbu je podnio ODO zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o uvjetnoj osudi s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u  Varaždinu  na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-485/2020-2 od 16. rujna 2020. vratio ovome sudu drugog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik nije u pravu kada se u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ostvarenje te žalbene osnove žalitelj u bitnome nalazi u tome što prvostupanjski sud, premda u cijelosti prihvaća iskaze žrtava N. Š. i R. Š. u kojima su detaljno opisali da je optuženik kritične zgode u prisutnosti djeteta prijetio svojoj supruzi na način kako se teretio u optužnici, te ga je na temelju takvih iskaza pobijanom presudom i proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, izvodi pogrešan zaključak da nije dokazano da bi optuženik na štetu žrtve N. Š. počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11.

Suprotno žalitelju, po pravnom shvaćanju Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada iskaze žrtava N. i R. Š. nije koristio pri utvrđivanju činjenica relevantnih za postojanje kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 1. K./11.

Naime, predmetna kaznena djela (povreda djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 i prijetnja iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11) optužena su kao idealni stjecaj, a što u konkretnom slučaju znači da se optuženik tereti da je s jednom radnjom ostvario obilježja dva različita kaznena djela.

Stoga se, logikom stvari, iskazi žrtava u odnosu na svako pojedino djelo sadržajno doista ne mogu razdvojiti, a na što u žalbi upire državni odvjetnik, međutim, žalitelj pritom očito ispušta iz vida da je procesna pozicija žrtava kao svjedoka u odnosu na svako pojedino djelo bitno različita.

Tako žrtve kao svjedoci u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 sukladno čl. 285. st. 6. ZKP/08 ne mogu uskratiti svoj iskaz, za razliku od kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11 u odnosu na koje su sukladno odredbi iz čl. 285. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, budući je riječ o supruzi i sinu optuženika, oslobođeni obveze svjedočenja.

Slijedom toga, a suprotno žalitelju, budući su se obje žrtve u odnosu na kazneno djelo prijetnje očitovale da ne žele svjedočiti, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada njihove iskaze dane u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava nije koristio za utvrđivanje činjenica relevantnih za postojanje kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11, jer bi u protivnom povrijedio njihovo izričito pravo iz čl. 285. st. 1. toč. 1. i 2.  ZKP/08, prema kojem su u odnosu na kazneno djelo prijetnje oslobođeni obveze svjedočenja.

Naime, suština blagodati nesvjedočenja u odnosu na osobe koje su u bliskom odnosu s optuženikom je upravo u tome da zakonodavac tim osobama, taksativno navedenim u čl. 285. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP/08, daje povlasticu (privilegij) da ne svjedoče (osim ako  nije riječ o kaznenim djelima u odnosu na koja sukladno odredbama ZKP/08 ne mogu uskratiti svoj iskaz) kako bi na taj način našle izlaz iz za njih posebne situacije koja ih  stavlja pod teški psihološki pritisak zbog spoznaje da bi svojim iskazom mogli teretiti osobu s kojom su u bliskom odnosu (humani razlog).

Slijedom navedenog, a kako iz drugih izvedenih dokaza ne proizlazi izvjesno utvrđenje da bi optuženik na štetu žrtve N. Š. počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11, prvostupanjski sud je suprotno žalbenim tvrdnjama izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik počinio to djelo.

Stoga žalba ODO zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

ODO nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji koju je prvostupanjski sud izrekao optuženiku zbog počinjenja kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11.

Prije svega, a suprotno žalitelju, koji smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotnu okolnost na strani optuženika u vidu njegove dosadašnje prekršajne osuđivanosti zbog počinjenja prekršaja iz domene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, po ocjeni ovog suda, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije.

Naime, sagledavajući navedenu otegotnu okolnost u svjetlu olakotnih okolnosti na strani optuženika (dosadašnja kaznena neosuđivanost, činjenica da je otac dvoje malodobne djece o kojoj skrbi, te nezainteresiranost žrtava za njegov kazneni progon), prvostupanjski sud je suprotno žalbenim tvrdnjama izveo pravilan zaključak da se u konkretnom slučaju opravdano može očekivati da optuženik i bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, te mu je stoga s pravom izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako u roku od četiri godine od pravomoćnosti presude ne izvrši novo kazneno djelo, a kakva kaznena sankcija je i po stavu ovog drugostupanjskog suda primjerena svim utvrđenim okolnostima relevantnim za odluku o vrsti i mjeri kazneno pravne sankcije i podobna za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

Stoga žalba ODO nije osnovana, a kako ovo vijeće nije  utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario  neku  od  povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 23. rujna 2020.

Predsjednica vijeća

Nada Marincil