- 1 -              Revd 1647/2020-2

Broj: Revd 1647/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz Č., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u O., protiv tuženika Republika Hrvatska za prava i obveze Ministarstva … OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R - 16/2018-2 od 24. rujna 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj 11 Pr - 119/2017-17 od 17. studenog 2017., u sjednici održanoj 23. rujna 2020.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R - 16/2018-2 od 24. rujna 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj 11 Pr - 119/2017-17 od 17. studenog 2017.

Postupajući sukladno odredbi 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

Naime, u podnesenom prijedlogu tužitelj postavlja pravno pitanje „...ima li tužitelj kao državni službenik pravo na uvećanje plaće u visini 50% na osnovni sat (kako je to propisano čl. 44. Kolektivnog ugovora) za rad koji tužitelju nije bio najavljen najmanje tjedan dana unaprijed ili u slučaju hitnog prekovremenog rada i drugim slučajevima prijeke potrebe, najmanje 24 sata unaprijed?“ U razlozima važnosti uz postavljeno pitanje tužitelj se poziva na veći broj istovrsnih predmeta pred nižestupanjskim sudovima.

Predmet spora u ovom postupku predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik za razdoblje od kolovoza 2011. do kolovoza 2016. i to s osnova prekovremenog rada kao rada dužeg od mjesečnog fonda sati u ukupnom novčanom iznosu od 3.719,82 kune, te s osnova prekovremenog rada kao rada nastalog promjenom rasporeda smjena, a koja promjena nije najavljena sedam dana unaprijed u iznosu od 16.241,56 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja za isplatu 16.241,56 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose cijeneći da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se utuženi iznos odnosi na ostvarene sate rada koji prelaze redovan fond radnih sati u smislu odredbi čl. 8. i 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08, 23/09, 39/09 i 90/10 – dalje: KU) koji je bio u primjeni do 2. kolovoza 2012., odnosno u smislu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 89/12) koji je bio u primjeni do 1. kolovoza 2013., te Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13, 150/13 i 153/13) koji je bio u primjeni od 2. kolovoza 2013. pa dalje, te odredbi čl. 43. i 45. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), odnosno odredbi čl. 61. i 65. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14). Naime, prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, činjenica da je tužitelj obavljao rad a da prije toga nije, u skladu s čl. 8. st. 4. KU, pravovremeno i u pisanom obliku obavještavan o tjednim radnim rasporedima i o njihovim izmjenama, ne čini izvršeni rad prekovremenim bez utvrđenja da taj rad prelazi tjedni odnosno mjesečni fond redovnog radnog vremena.

Shodno, prethodno navedenom činjeničnom i pravnom osnovu na kojem je pobijanom odlukom odbijen zahtjev tužitelja, odgovor na pitanje kako ga je u reviziji postavio tužitelj ne bi mogao dovesti do drukčije odluke u ovom sporu, pa se postavljeno pravno pitanje ne može cijeniti kao pitanje koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u svezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

Zagreb, 23. rujna 2020.