1

Broj: Jž-268/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog A. P., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog A. P., podnesenoj putem branitelja Z. K., odvjetnika iz K., protiv presude Prekršajnog suda u Sisku – Stalna služba u Kutini, broj: 11. Pp J-224/17-46 od 1. prosinca 2017., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2020., 

p r e s u d i o   j e

I               Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog A. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.  

                  II               Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljeni A. P. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom okrivljeni A. P. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koji je okrivljeniku izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana, time da je, temeljem odredbe čl. 44. PZ-a prema istome primijenjena uvjetna osuda tako da se odgađa izvršenje izrečene kazne zatvora na vrijeme od jedne godine i ista se neće izvršiti ukoliko okrivljenik u tom vremenu ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu se može izreći kazna zatvora te je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 348,00 kuna. 

Protiv te presude okrivljeni A. P. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, iako suštinski pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da neosnovano prvostupanjski sud temelji svoju odluku na međusobno identičnim iskazima policijskih službenika koji su začuđujuće precizno interpretirali predmetni događaj od kojeg je, pa do svjedočenja, proteklo 9 mjeseci, iako nisu imali saznanja tko je upravljao osobnim vozilom, budući da je dopisom PP Kutina 7 dana nakon predmetnog događaja, tražila od okrivljenika podatke o vozaču koji je kritične zgode upravljao predmetnim vozilom, o čemu prilaže dopis kao dokaz, pa ako se službenici tada nisu mogli sjetiti tko je upravljao vozilom, nevjerojatno je da su se tog događaja i ostalih detalja, jako dobro prisjetili nakon proteka 9 mjeseci od događaja. Ističe i da je predlagao uvid u prometni spis istog suda, koju presudu prilaže kao dokaz, a istom je proglašen krivim za 5 djela kažnjivih po ZSPC-u, te se njegova krivnja također zasniva na neposrednom opažanju svjedoka, ističući da je kažnjen i zbog proklizavanja kotača, iako je vozio takvim tipom i vrstom vozila (najnovijem Mercedesu vrhunske klase) koji ima ugrađene sve moguće opcije protiv proklizavanja pa je proklizavanje faktično i stvarno nemoguće. U žalbi dalje ističe da se u optužnom prijedlogu okrivljenik tereti za drsko ponašanje zbog nečega da su rekli suputnici u vozilu: „Krenuli na kurve u Brčko“...“ Što samo ukazuje na drskost okrivljenika prilikom činjenja prekršaja“ te ističe da je cilj policijskih službenika bio degradirati okrivljenika kao osobu, da je zlonamjerno podnesena optužba protiv njega radi nanošenja štete njemu, radi čega je bio prisiljen pokrenuti i odgovarajući postupak u ravnateljstvu MUP-a. Navodi i da okrivljeniku nije omogućeno pravo na nazočnost branitelja prilikom suočenja sa svjedokom Rumenovićem, iako je sud imao razloga opravdati izostanak branitelja te odgoditi zadnju raspraavu, ali to nije učinio, zatim da je samo paušalno obrazložio u presudi da ne prihvaća kao istinit iskaz suputnika u vozilu okrivljenika jer je pristran, što ne može biti valjan razlog, dok istovremeno prihvaća kao valjane identične iskaze policijskih službenika, koji bi zbog toga trebali biti upitne vjerodostojnosti. Zbog iznesenog predlaže usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. 

Žalba je neosnovana.

Rješavajući o žalbi, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu navoda žalbe i odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a i utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. PZ-a, niti su povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika te da nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti su počinjene povrede na koje žalitelj ukazuje.

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza svjedoka D. R. i A. V., policijskih službenika koji su jasno i detaljno opisali ponašanje okrivljenika predmetne zgode, a koje iskaze je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne te u kojima nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, niti razloga zašto bi neistinito teretili okrivljenika, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode vrijeđao i omalovažavao službene osobe prilikom vršenja službe, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 

Sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, prvostupanjski je sud slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, kao i ocjenu pristranosti iskaza svjedoka M. G. i N. V., putnika u vozilu okrivljenika, koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se upućuje žalitelj kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje. 

Neosnovani su navodi žalitelja kojima nastoji diskreditirati iskaze ispitanih svjedoka policijskih službenika na kojima se temelji pobijana presuda, pozivajući se na nelogičnosti u radu PP Kutina (čiji djelatnici su ispitani policijski službenici) jer je prvotno dopisom pozvala okrivljenika kao vlasnika vozila na dostavu podataka o vozaču koji je upravljao vozilom kritične zgode, što je značilo da ne zna tko je upravljao vozilom tom prilikom, da bi potom ista postaja podnijela optužni prijedlog protiv okrivljenika zbog vrijeđanja i omalovažavanja policijskih službenika prilikom vršenja službe iste zgode, a njeni službenici su zatim potvrdili da je tim vozilom upravljao okrivljenik, o čemu su s nevjerojatnom preciznošću svjedočili u ovom postupku. Naime, predmetni dopis upućen okrivljeniku kao vlasniku vozila, predstavlja redovitu radnju tužitelja (PP Kutina) poduzetu radi utvrđivanja prometnih prekršaja iste zgode, za koji je potom i pokrenut postupak protiv okrivljenika. Ta činjenica nema utjecaja na okolnost što su policijski službenici te policijske postaje, kao svjedoci ispitani u predmetnom postupku, kao niti na pravilnu ocjenu o vjerodostojnosti njihovih iskaza, budući da zahtjev policijske postaje za dostavu podataka o tome tko je bio vozač predmetne zgode, ne isključuje mogućnost da policijski službenici te postaje imaju neposredna saznanja o konkretnom događaju (o čemu je istoga dana i sastavljeno izvješće), o kojem su i svjedočili nekoliko mjeseci nakon počinjenog prekršaja, što ne umanjuje njihovu objektivnost pa ih je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao što je to naprijed obrazloženo. 

U odnosu na navod žalbe iz kojeg proizlazi da je ponašanje okrivljenika ocijenjeno drskim na temelju onoga što su rekli suputnici u vozilu, ukazuje se okrivljeniku da je bitno obilježje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji je proglašen krivim, omalovažavanje i vrijeđanje policijskih službenika prilikom obavljanja njihove službe, a što ponašanje opisano u činjeničnom opisu prekršaja izreke pobijane presude, svakako jest. Konstatacija tužitelja pod toč. 7. obrazloženja optužnog prijedloga u kojoj detaljnije opisuje cijeli događaj te naglašava drsko ponašanje okrivljenika pod utjecajem alkohola i njegovih suputnika u vozilu, ne predstavlja činjenični opis prekršaja koji je okrivljeniku stavljen na teret pobijanom presudom, već predstavlja okolnosti koje po prijedlogu tužitelja trebaju utjecati na odluku suda prilikom odmjeravanja kazne.

Nadalje, neosnovan je navod žalbe okrivljenika da je prvostupanjski sud trebao odgoditi glavnu raspravu održanu 28. studenog 2017. na kojoj je ispitan svjedok D. R. radi omogućavanja nazočnosti branitelja provođenju tog dokaza, a jer je branitelj podneskom zatražio odgodu rasprave zbog spriječenosti u drugom zastupanju. Naime, okrivljenik i branitelj su bili upoznati na zapisnik o glavnoj raspravi od 26. listopada 2017. da će se na sljedećoj glavnoj raspravi izvesti dokaz suočenjem okrivljenika i svjedoka R., a na koju okrivljenik nije pristupio (poziv je vraćen uz naznaku da nije podigao pošiljku nakon pokušane dvije dostave). Razlog zbog kojeg je branitelj okrivljenika tražio odgodu te glavne rasprave (treći puta tijekom postupka), nije opravdani razlog zbog kojeg bi, u smislu čl. 168. st. 1. PZ-a, trebalo odgoditi glavnu raspravu na koju je pristupio navedeni svjedok, a kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud te proveo glavnu raspravu bez nazočnosti okrivljenika i branitelja, naglasivši između ostalog i da je navedeni svjedok (kao i svjedokinja A. V.) već ispitan u postupku u vrijeme kada se okrivljenik branio šutnjom pa se nije niti moglo provesti suočenje između okrivljenika i tog svjedoka, a kada je okrivljenik odlučio aktivno iznositi obranu, prvostupanjski sud mu je omogućio suočenje s navedenim svjedokom, koje on očito nije htio iskoristiti. Stoga je, prema stavu ovog suda, traženje branitelja za odgodom te rasprave, usmjereno na nepotrebno odugovlačenje postupka, time da se naglašava da braniteljska dužnost obuhvaća preuzetu obvezu aktivnog zastupanja obrane okrivljenika tijekom cijelog postupka pa i osiguranja zamjeničkog branitelja kada je to potrebno. 

Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže relevantne nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku. 

Iako okrivljenik u žalbi ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno utvređnog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao kaznu zatvora primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena kazna zatvora primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, a opravdano je sud primijenio pritom mjeru upozorenja – uvjetnu osudu tako da se izrečena zatvorska kazna neće izvršiti ukoliko on u roku godine dana ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu se može izreći kaznu zatvora pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja.

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka. 

              Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. rujna 2020.

Zapisničarka:                                                                              Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.                                                                             Goranka Ratković, v.r.

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Kutini u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.