1                            Poslovni broj: Gž R-738/2018-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-738/2018-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, mr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sucu izvjestitelju te Mariji Šimičić, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. Ž. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku u I., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 23 Pr-991/15-33 od 14. lipnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 23 Pr-991/15-33 od 14. lipnja 2018., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženice zahtijevao isplatu iznosa od 151.194,48 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a ovo s osnova izgubljene zarade. Također prvostupanjski je sud u točki II. izreke pobijane presude odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tužitelju da s ovog pravnog osnova isplati tuženici iznos od 14.750,00 kuna.

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka USRH i 70/90, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

Žalba tužitelja je osnovana.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnova naknade štete radi izgubljene zarade isplati ukupan iznos 151.194,48 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom, a sve za razdoblje od 1. veljače 2013. do 28. veljače 2015. Tužitelj naime tvrdi kako je kao djelatnik tuženice - policijski službenik, obolio obavljajući poslove za svog poslodavca - tuženicu. Upravo zbog te bolesti da je postao nesposoban za rad te iz tog razloga konačno i umirovljen. U razdoblju od 1. veljače 2013. do 28. veljače 2015. kako je primao mirovinu, koja da je za ukupno 151.194,48 kuna bila manja od plaće koju bi za predmetno razdoblje dobio da nije obolio i stoga bio umirovljen. Isplatu ovog iznosa od 151.194,48 kuna tužitelj tužbom potražuje od tuženice smatrajući da je ona kao poslodavac odgovorna za nastalu mu štetu s osnova izgubljene zarade. Izgubljena zarada u konkretnom slučaju da predstavlja razliku u primanjima između invalidske mirovine i iznosa plaće koju bi u predmetnom razdoblju ostvario tužitelj da nije došlo do spornog oboljenja i njegovog umirovljenja.

Između parničnih stranaka nije bilo sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženice kao policijski službenik za nezakonite migracije. Isto tako nesporno je kako je radni odnos tužitelja kod tuženice prestao 31. siječnja 2013. zbog odlaska u invalidsku mirovinu radi potpunog gubitka radne sposobnosti za rad.

Međutim između parničnih stranaka sporno je, je li do potpunog gubitka tužiteljeve radne sposobnosti za rad došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa njegovim obavljanjem poslova za poslodavca. S tim u svezi sporna je i odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je rješenjima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dalje HZMO, od 20. studenog 2009. i 14.  studenog 2013. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, zbog opće nesposobnosti za rad (a ne profesionalne nesposobnosti za rad), a koja rješenja da predstavljaju upravni akt za koja je prvostupanjski parnični sud vezan. Stoga da tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženice, kao bivšeg poslodavca, razliku između mirovine i plaće koju bi plaću ostvario kod tuženice da nije umirovljen. Pored navedenog prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo kako tužitelj neosnovano pridaje važnost rješenju Drugostupanjske zdravstvene komisije. Također prvostupanjski sud ističe kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka D. V., dr. med., spec. medicine rada, koje je učinjeno za potrebe ovog postupka proizlazi kako su razlog umirovljenja tužitelja bolesti koje nisu vezane sa radom, te da se iste ne mogu smatrati profesionalnim bolestima niti ozljedom na radu.

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud zaključio kako bolest, a s time i umirovljenje tužitelja zbog opće nesposobnosti za rad, nije u uzročno posljedičnoj vezi sa poslom koji je obavljao za tuženicu. Stoga je pobijanom presudom tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Tužitelj u žalbi u bitnome ističe kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj postao radno nesposoban upravo zbog bolesti koja da je u uzročno posljedičnoj vezi sa njegovim obavljanjem poslova policijskog službenika za tuženicu kao poslodavca. Stoga da je tuženica odgovorna za nastalu mu štetu radi izgubljene zarade, a do čega da je došlo radi njegovog odlaska u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad. Nakon razmatranja žalbenih navoda tužitelja, sadržaja pobijane presude, te rezultata dokaznog postupka za reći je slijedeće.

U vrijeme nastanka štetnog događaja, (oboljenje i odlazak u mirovinu tužitelja) bio je na snazi Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12, dalje u tekstu: ZZR), koji se Zakon glede odgovornosti za štetu primjenjuje kao lex specialis.

Odredbom članka 15. stavka 1. ZZR-a, bilo je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi sa radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Odredbom stavka 2. istog članka je propisano kako se poslodavac iznimno od navedenog u stavku 1., može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Ove odredbe ZZR-a bile su na snazi od 8. srpnja 2009. do 18. lipnja 2014. Naime odredbom članka 9. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 75/09.), a koji je stupio na snagu 8. srpnja 2009. propisane su odredbe članka 15. ZZR-a kako je to navedeno. Ove odredbe u navedenom sadržaju bile su na snazi do 18. lipnja 2014., jer je novi Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18., dalje ZZR/14), stupio na snagu 19. lipnja 2014., a ovo sukladno odredbi članka 106. ZZR/14.

Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14. i 127/17. i 98/19. dalje ZR). Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Prema tome, navedenim zakonskim odredbama ZZR-a i ZR-a, koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kako naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kako ne sadrže cjelovita pravila o oslobađanju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi sa radom, primjenjuju i odredbe članka 1095. kao i opća odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

U svezi glavnog pitanja u ovom sporu, je li do oboljenja tužitelja došlo u svezi s radom ili pak ne, a radi kojeg je oboljenja i došlo do odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu, potrebno je reći slijedeće.

Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Drugostupanjske zdravstvene komisije , broj 21/08 od 1. srpnja 2009. žalba tužitelja u ovom parničnom postupku je usvojena te je poništeno rješenje Prvostupne zdravstvene komisije od 6. studenog 2008. Također ovim rješenjem od 1. srpnja 2009. i to baš u točki 3. izreke je utvrđeno kako je L. Ž. (tužitelj u ovoj parnici) nesposoban za obavljanje poslova policijskog službenika. Posebno je za istaknuti kako je u točki 4. izreke ovog rješenja navedeno slijedeće: „ Nesposobnost imenovanog posljedica je oboljenja koje je nastalo povodom obavljanja službe.“ Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dalje u tekstu: HZMO, Područna služba u Z., Klasa: 141-02/13-03 OB 039223033483, Ur. broj: 341-25-05/13- 09-105307 od 14. studenog 2013. priznato je pravo tužitelja na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, što je navedeno u samoj izreci rješenja.

U pravu je prvostupanjski sud kada u pobijanoj presudi navodi kako je vezan za rješenje HZMO-a, od 14. studenog 2013. koje rješenje da predstavlja upravni akt. Naime parnični je sud sukladno odredbi članka 12. ZPP-a, vezan za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela u pogledu ocjene radne sposobnosti, koja odluka je svakako i navedeno rješenje HZMO-a. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim svojim odlukama primjerice, Revr 64/13-2 od 13. svibnja 2014. i Revr-1404/2009 od 22. siječnja 2013.

Zaista, kako primjećuje i prvostupanjski sud, u izreci rješenja HZMO-a od 14. studenog 2013. se ne navodi da je tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti - oboljenja u svezi sa radom kod tuženice. Naime za ponoviti je kako se u ovom rješenju, i to u dijelu izreke, tek navodi kako se tužitelju priznaje „pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad“ bez da se u izreci precizira na koji je način i pod kakvim okolnostima došlo do te nesposobnosti.

Međutim, parnični je sud na temelju odredbe članka 12. stavka 1. ZPP-a vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti, već i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke. U tom smislu izjasnio se Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. Pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeta u ustavnosudskoj praksi ustanovljuju obvezujuće pravne standarde u odnosu na zaštitu ljudskih prava, koje su dužna uvažavati i poštivati sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave prilikom odlučivanja o konkretnom pravnom pitanju, a sukladno odredbi članka 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republika Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99., 29/02. i 49/02.).

Dakle, sukladno iznijetom, a za donošenje pravilnog zaključka oko pitanja je li do oboljenja tužitelja i njegove opće nesposobnosti za rad, zbog kojeg je konačno i umirovljen, došlo zbog oboljenja u svezi sa obavljanjem poslova kod poslodavca - tuženice, prvostupanjski je sud morao pažljivo razmotriti i činjenična utvrđenja iz obrazloženja rješenja HZMO-a od 14. studenog 2013., a u tom kontekstu dati i tumačenje zaključka HZMO-a, Klasa: 141-02/08-1, Ur. broj: 341-25-05/3-08-088410 od 17. listopada 2008. Naime ovim je zaključkom prekinut postupak za ostvarenje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti osiguranika (tužitelja), a koji prekid postupka da će trajati do konačnosti rješenja Zdravstvene komisije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske o sposobnosti tužitelja za policijsku službu. Upravo ova Zdravstvena komisija je donijela već spomenuto rješenje od 1. srpnja 2009. u čijoj je izreci navedeno kako je nesposobnost tužitelja posljedica oboljenja koje je nastalo povodom obavljanja službe. Iako prvostupanjski sud nije bio vezan ovom odlukom Zdravstvene komisije u smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZPP-a, istu je trebalo pažljivo razmotriti u smislu pravilne pravne ocjene činjeničnih utvrđenja iz rješenja HZMO-a od 14. studenog 2013., a za koju je odluku prvostupanjski sud nedvojbeno vezan.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju prvostupanjski je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio potpuno utvrditi činjenično stanje, na koji je način ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 2. ZPP-a. Slijedom navedenog trebalo je prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenja, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud uzeti u obzir činjenice i okolnosti na koje je upozorio drugostupanjski sud u ovom rješenju, te će još jednom razmotriti već izvedene dokaze, a po potrebi će izvesti i nove, naravno ukoliko za to bude osnovanih prijedloga parničnih stranaka. Konačno, prvostupanjski će sud, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a uzimajući u obzir i odredbe članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, kao i odredbe članka 135. stavka 1. ZR-a, donijeti novu presudu.

 

U Splitu, 23. rujna 2020.