Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj Gž-902/2019-6
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. R.A.iz Z.OIB: ..., zastupana po punomoćnici S. F., odvjetnici iz Z., protiv tuženika R. L. d.o.o. Z., OIB:..., zastupan po punomoćniku D.E., odvjetniku u Odvjetničkom društvu E. i Š. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-281/2019 od 18. veljače 2019., dana 23. rujna 2020.
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-281/2019 od 18. veljače 2019. te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u točki 1.) izreke proglašena je nedopuštenom ovrha koja se provodi po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, u predmetu Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj PuOvr-3128/2019 (ranije Ovr-5/2012), radi ovršne naplate, zabilježbom, procjenom i prodajom nekretnine radi namirenja iznosa od 5.623.658,55 kn, temeljem ovršne isprave Ugovora o financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06 od 1. lipnja 2006., ovjerenog pod brojem: Ou-708/06 dana 12. lipnja 2006. a ovršnog dana 6. travnja 2009.
U točki 2.) izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 534.812,00 kn, u roku od 15 dana.
Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).
Predlaže presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva uz priznavanje tuženiku troškova parničnog postupka uključujući i trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje troškove žalbenog postupka.
Žalba je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi od 5. ožujka 2012. u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj PuOvr-3128/2019 (prije Ovr-5/2012) koji se vodi po prijedlogu ovrhovoditelja R. L. d.o.o. (ovdje tuženika) protiv ovršenice Lj. R. A. (ovdje tužiteljice) na nekretnini ovršenice u k.o. S., radi naplate potraživanja ovrhovoditelja u iznosu 5.623.658,55 kn, temeljem ovršne isprave - Ugovora o financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06 od 1. lipnja 2006., koji je postao ovršan dana 6. travnja 2009. (dalje Ugovor o leasingu).
Tijekom postupka je utvrđeno da je temeljem Ugovora o leasingu tuženik kao davatelj leasinga dao, a primatelj leasinga trgovačko društvo D. i. d.o.o. primilo predmet leasinga - nekretninu upisanu u k.o. R., u naravi poslovna zgrada i gospodarsko dvorište, dok je tužiteljica u istom pravnom poslu sudjelovala kao jamac platac solidarno jamčeći za dugovanja korisnika leasinga cjelokupnom svojom imovinom. Iz sadržaja Ugovora o leasingu je utvrđeno da je vrijednost predmeta leasinga s uračunatim PDV-om iznosila kunsku protuvrijednost od 5.446.200,00 EUR, da se primatelj leasinga D. i.d.o.o. na ime najamnine i otkupne vrijednosti obvezao u konačnici isplatiti davatelju leasinga - tuženiku ukupno 7.293.888,86 EUR u kunskoj protuvrijednosti uvećan za iznos PDV-a. Dalje je utvrđeno da je zbog neplaćanja najamnine od strane glavnog dužnika, tuženik kao davatelj leasinga raskinuo Ugovor o leasingu Izjavom od 10. ožujka 2009., da je korisnik leasinga predao nekretninu koja je predmet leasinga u posjed tuženiku dana 11. svibnja 2009., nakon čega je između ugovornih strana došlo do spora oko obračuna preostalog dugovanja iz raskinutog Ugovora o leasingu.
Naime, utvrđeno je da je tuženik odmah po raskidu ugovora i predaji nekretnine u posjed dopisom od 7. srpnja 2009. obavijestio glavnog dužnika D. i. d.o.o. da procijenjena vrijednost objekta leasinga iznosi 5.140.000,00 EUR odnosno 37.561.218,20 kn. Nastavno je tuženik u dva navrata objavio javni natječaj za prodaju nekretnine i to u V.l.i J. l. i angažirao specijaliziranu agenciju za prodaju nekretnine, ali nije uspio pronaći kupca tako da je tuženik objekt leasinga konačno prodao po cijeni koju je uspio postići na tržištu zaključivanjem novog Ugovora o financijskom leasingu nekretnina od 29. lipnja 2010. sa novim korisnikom leasinga P.d.o.o. prema kojem ugovoru je iznos naknade za leasing iznosio 4.848.270,83 EUR odnosno protuvrijednost 34.874.378,10 kn, od čega je sama kupoprodajna cijena bez uračunatog PDV-a iznosila 25.940.091,93 kn.
Dalje je utvrđeno da je nakon otuđenja nekretnine, tuženik dostavio glavnom dužniku D.i.d.o.o. završni obračun od 19. srpnja 2010. u kojem je specificirao dugovanje iz raskinutog Ugovora o leasingu u sveukupnom iznosu od 31.563.750,48 kn i to tako da po dospjelim računima i neotplaćenoj glavnici te PDV-u dug iznosi 28.089.265,89 kn, uvećano za ostale troškove u iznosu od 74.372,25 kn, ugovornu kaznu u iznosu od 2.666.754,77 kn i trošak s osnova pretrpljene štete zbog prijevremenog raskida u iznosu od 733.357,56 kn. Kada je od postignute kupoprodajne cijene predmeta leasinga novom kupcu od 25.940.091,93 kn namirio dio svojih navedenih tražbina proizašlih iz raskinutog Ugovora o leasingu, prema obračunu tuženika glavni dužnik D. i.d.o.o. je ostao dužan tuženiku još 5.623.658,55 kn.
Daljnja činjenična utvrđenja iz postupka ukazuju kako glavni dužnik D. i.d.o.o. nije podmirio navedenu tražbinu za koju ga tereti tuženik uz tvrdnje i prigovore da je prilikom obračuna trebalo poći od procijenjene vrijednosti predmeta leasinga u trenutku raskida ugovora o leasingu u iznosu procijenjenom po samom tuženiku u visini od 5.140.000,00 EUR odnosno 37.561.218,20 kn te da tuženik nema pravo naplatiti ugovornu kaznu. Zbog tvrdnji da je time tuženik kao davatelj leasinga pretplatio svoju tražbinu na štetu glavnog dužnika i protupravno zadržao iznos od 8.352.991,74 kn, D. i.d.o.o. je ustao tužbom protiv ovdje tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-174/2015 radi isplate toga iznosa. Kako je nad glavnim dužnikom D. i. d.o.o. otvoren stečajni postupak, ovdje tuženik je prijavio svoju tražbinu iz raskinutog Ugovora o leasingu u stečajnom postupku, koja tražbina mu je po stečajnom upravitelju osporena, radi čega je u konačnici stečajni dužnik D.i.d.o.o. u stečaju, upućen u parnicu koja se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-2357/2018.
Osim spomenutih parničnih sporova, tuženik je pred prvostupanjskim sudom pokrenuo i ovršni postupak poslovni broj PuOvr-3128/2019 protiv jamca platca, ovdje tužiteljice, radi naplate duga glavnog dužnika od 5.623.658,55 kn. U tome ovršnom postupku ovršenica je u žalbi na rješenje o ovrsi isticala iste prigovore kao glavni dužnik D. i.d.o.o., pa je u pogledu žalbenih razloga o kojima odlučuje drugostupanjski sud, žalba ovršenice odbijena kao neosnovna i rješenje o ovrsi je potvrđeno dok je u pogledu žalbenih razloga iz članka 46. stavak 1. točka 7. i točka 9.-11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. - dalje OZ) ovršenica (ovdje tužiteljica) upućena u parnicu rješenjem od 18. svibnja 2012.
U nastavno pokrenutoj predmetnoj parnici radi nedopuštenosti ovrhe, tužiteljica uz prigovor zastare, kao osnovni razlog ponavlja u ovrsi istaknuti opozicijski prigovor iz članka 46. stavak 1. točka 9. OZ-a odnosno da su nakon sastavljanja ovršne isprave nastupile okolnosti koje su dovele do prestanka tražbine. U tom pravcu tužiteljica je tvrdila da dugovanje glavnog dužnika trgovačkog društva D. i.d.o.o. iz Ugovora o leasingu ne postoji odnosno da je u cijelosti podmireno iz vrijednosti preuzetog predmeta leasinga prilikom raskida Ugovora o leasingu, čime da ne postoji niti potraživanje tuženika prema tužiteljici kao jamcu platcu.
Dovodeći u vezi iznesena činjenična utvrđenja, koja proizlaze iz spisu priležećih isprava i dokumentacije, sa sadržajem odredbe članka 17. Općih uvjeta financijskog leasinga nekretnina tuženika od 1. lipnja 2006. (dalje Opći uvjeti), sud prvog stupnja prihvaća tvrdnje tužiteljice da je tuženik neosnovano pokrenuo ovršni postupak protiv iste, obzirom da je prema procjeni samog tuženika vrijednost objekta leasinga u trenutku povrata istog iznosila dovoljno (37.561.218,20 kn) da se namiri ukupni dug glavnog dužnika (31.563.750,48 kn), čak i sa svim obračunatim, suspektnim (ništetnim te neosnovanim) nadodanim tražbinama, kao što su ugovorna kazna od 2.666.754,77 kn, trošak pretrpljene štete zbog prijevremenog raskida ugovora od 733.357,56 kn te potraživanje za troškove nastale do trenutka primopredaje objekta od 74.372,25 kn.
Zaključak je suda prvog stupnja da, ne samo da bi tuženik u trenutku preuzimanja predmeta leasinga-nekretnine procijenio njenu vrijednost sa 37.561.218,20 kn, dakle u većem iznosu od ukupnog duga glavnog dužnika u iznosu od 31.563.750,48 kn, nego da i ukupni iznos naknade za leasing iste nekretnine ugovoren s drugom pravnom osobom od 34.874.378,10 kn, također premašuje ukupni dug glavnog dužnika.
Stoga prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 51. OZ-a u vezi s člankom 48. i člankom 46. stavak 1. točka 9. OZ-a utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema glavnom dužniku a posljedično niti prema jamcu platcu, ovdje tužiteljici pa prihvaća tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom dok o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.
U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti povrede iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a na koje se neosnovano ukazuje žalbom tuženika.
U fazi žalbenog postupka i dalje je sporno pitanje postoji li dugovanje glavnog dužnika a time i akcesorna obveza tužiteljice kao jamca platca, koje je činjenično pitanje povezano sa materijalno pravnim pitanjem načina obračuna te tumačenjem i primjenom sadržaja članka 17. Općih uvjeta tuženika.
Osnovni prijepor među strankama postoji u tome što tužiteljica smatra da bi primjenom članka 17. stavak 1. točka 3. Općih uvjeta, prilikom konačnog obračuna dugovanja trebalo uzeti u obzir po tuženiku utvrđenu vrijednost predmeta leasinga (nekretnine) u trenutku uručivanja tuženiku (37.561.218,20 kn) u kojem slučaju bi dugovanje od 31.563.750,48 kn bilo namireno (odnosno preplaćeno). Osim toga, tužiteljica osporava i visinu obračuna dugovanja glavnog dužnika danu po tuženiku te i sada u žalbenoj fazi postupka ističe da ono ne može sadržavati potraživanje ugovorne kazne od 10% jer da je to protivno odredbi članka 350. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO), zatim osporava potraživanje na ime naknade štete od 2,75% zbog prijevremenog raskida ugovora, prigovara uračunavanju PDV-a te ukazuje na izostanak uračunavanja iznosa skinutog temeljem zadužnice.
S druge strane, tuženik u žalbi kao i tijekom postupka polazi od nastavnih odredbi članka 17. stavak 1. odnosno točki 4., 5. i 6. Općih uvjeta i smatra da procijenjena vrijednost predmeta leasinga nije polazište za obračun duga nego da u obzir treba uzeti ostvarenu kupoprodajnu cijenu za nekretninu nakon raskida Ugovora o leasingu u iznosu od 25.940.091,93 kn pa bi s obzirom na ukupno dugovanje od 31.563.750,48 kn preostalo dugovanje od 5.623.658,55 kn radi kojeg je tuženik protiv tužiteljice pokrenuo spornu ovrhu.
Osim toga, tuženik u žalbi tvrdi da sve kada bi se i uzeo u obzir procijenjeni iznos vrijednosti leasinga od 37.561.218.,20 kn (5.140.000,00 EUR), na koji ukazuje tužiteljica i prvostupanjski sud, to da ne predstavlja vrijednost nekretnine jer navedeni iznos u sebi sadrži iznos PDV-a koji je prihod države pa kada bi se isti odbio, došlo bi se do iznosa od 30.048.974,56 kn. Jednako tako, tuženik u žalbi tvrdi da sud nije mogao u obzir uzeti kupoprodajnu cijenu iz novog ugovora o leasingu, dobivenu od P. d.o.o. u visini od 34.874.378,10 kn (s uključenim PDV-a) nego neto iznos dobivene kupovnine od 25.940.091,93 kn (bez PDV-a).
Nastavno, tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud bez provođenja financijskog vještačenja nije mogao donijeti pobijanu presudu jer ne raspolaže s dovoljno stručnog znanja.
Prema stajalištu ovoga suda osnovano tuženik u žalbi ukazuje kako je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir sadržaj cjelovite odredbe članka 17. stavak 1. Općih uvjeta koja propisuje obračun odnosa u slučaju raskidanja ugovora o leasingu te koja se stoga u tom dijelu u cijelosti citira: „U slučaju raskidanje ugovora krivnjom primatelja leasinga, za vrijeme od dana prijevremenog prestanka važenja ugovora do dana ugovorno dogovorenog prestanka važenja ugovora, davatelj leasinga ima pravo na plaćanje svih dospjelih i nedospjelih mjesečnih obroka, te posljednjeg obroka, pri čemu se kod nedospjelih obroka uzima u obzir njihova sadašnja vrijednost u trenutku raskidanja ugovora (točka 1.). Tako dobivenom iznosu dodaju se svi troškovi uslijed raskidanja ugovora, kao što su primjerice preuzimanje predmeta leasinga, transporta, procjene, čuvanje i unovčenja te se tome dodaju ugovorna kazna uslijed raskidanja ugovora visini od 10% preostatka glavnice a tako utvrđena potraživanja davatelja leasinga smatraju se dospjelim u roku osam dana nakon raskidanja ugovora (točka 2.). Od tako utvrđenog potraživanja davatelja leasinga oduzima se vrijednost predmeta leasinga prilikom njegov uručivanja davatelju leasinga, pri čemu je primatelj leasinga dužan predmet leasinga vratiti i uručiti davatelju leasinga u roku osam dana od dana raskidanja ugovora (točka 3.). Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će davatelj leasinga prodavati predmet leasinga javnim natječajem i da će postupajući u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika predmet leasinga prodati osobi koja na takvom javnom natječaju dostavi najbolju ponudu za kupnju predmeta leasinga (točka 4.). Javni natječaj provodi se na način da se objavi oglas o prodaji nekretnine u novinama i da se iz pristiglih pisanih ponuda odabere ona s najvišom kupoprodajnom cijenom, pod uvjetom da je tako postignuta cijena najmanje jednaka iznosu ukupnog duga primatelja leasinga prema davatelju leasinga po ugovoru (točka 5.). U slučaju da se ne postigne naznačena cijena, davatelj leasinga može objaviti novi javni natječaj ili raspolagati nekretninom u skladu sa svojim potrebama (točka 6.). Nakon što davatelj leasinga naplati kupoprodajnu cijenu za predmet leasinga temeljem javnog natječaja, isti će namiriti sve svoje tražbine proizašle iz ugovora, a preostali iznos sredstava koji ostane nakon podmirenja svih tražbina, davatelj leasinga se obvezuje staviti na raspolaganje korisniku leasinga u roku od 30 dana od dana naplate kupoprodajne cijene (točka 7.). Nakon provedene prodaje, od dobivene se cijene najprije oduzimaju svi troškovi prodaje, uključujući sve poreze i davanja na prodaju, a ostatak se koristi za oduzimanje od potraživanja davatelja leasinga utvrđenih u skladu s ovim člankom, uključujući zakonske zatezne kamate od tih potraživanja od dana kada se smatraju dospjelim do dana primitka otkupnine (točka 8.). U slučaju da nakon završnog obračuna davatelj leasinga još uvijek ima potraživanja prema primatelju leasinga dužan ih je poravnati u roku od tri dana. U slučaju da je otkupnina s oduzetim troškovima nadišla iznos potraživanja, davatelj leasinga je višak dužan platiti primatelju leasinga u roku od osam dana nakon primitka otkupnine (točka 9.)“.
Navedene točke citirane odredbe Općih uvjeta, koji su sastavni dio Ugovora o leasingu, trebalo je dovesti u vezu i smisleno tumačiti međusobno, zatim s odredbama samog Ugovora o leasingu te svrhom ugovora o financijskom leasingu propisanom Zakonom o leasingu („Narodne novine“ broj: 135/06.) a ne primijeniti selektivno kako je to učinio sud prvog stupnja i to na činjenično stanje koje nije potpuno ni pravilno utvrđeno.
Naime, trebalo je uvažiti da je tužiteljica osporavala pravilnost obračuna i visinu potraživanja tuženika prema glavnom dužniku vezano za ugovornu kaznu, naknadu štete, PDV-e i već naplaćeni iznos putem zadužnice (što u konačnici predstavlja osporavanje u visini od 7.946.681,80 kn za koji iznos tužiteljica tvrdi da tuženik duguje glavnom dužniku) iz čega bi proizlazilo da je zapravo sporan iznos od 31.563.750,48 kn obračunatog dugovanja od kojeg polazi sud prvog stupnja prilikom svog obrazlaganja o nepostojanju duga glavnog dužnika a time niti tužiteljice kao solidarnog jamca platca.
Osim toga, trebalo je uvažiti da su stranke oprečne po pitanju uračunavanja PDV-a kako u procjeni vrijednosti predmeta leasinga od 37.561.218.,20 kn (uključen PDV) u vrijeme njegove predaje davatelju leasinga, od kojeg iznosa sud polazi kao nespornog a trebalo je uvažiti i da tuženik prigovara tome što sud uzima relevantnom vrijednost ostvarenu prodajom predmeta leasinga u iznosu od 34.874.378,10 kn (s uključenim PDV-a) a ne neto iznos dobivene kupovnine od 25.940.091,93 kn (bez PDV-a).
Ovaj sud je mišljenja da je u situaciji tako kompleksnih izračuna visokih novčanih iznosa te uvažavajući po strankama iznesena pitanja po pojedinim iznosima, od koji sud prvog stupnja pogrešno polazi kao da su nesporno utvrđeni, trebao je sud prvog stupnja provesti knjigovodstveno - financijskog vještačenje, radi stručnog razjašnjenja pojedinih spornih stavki obračuna dugovanja.
Prema sadržaju spisa prvostupanjski je sud, nakon opetovanih prijedloga tužiteljice, odredio provesti financijsko vještačenje, za koje je tužiteljica uplatila predujam, da bi bez ikakvog obrazloženja i odbijanja toga dokaznog prijedloga (na što se osnovano ukazuje žalbom tuženika), sud od istog odustao vrativši tužiteljici na njezin zahtjev uplaćeni predujam. Kako je izostalo provođenje toga dokaza, ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost primjene materijalnog prava, bez obzira o kojoj se varijanti obračuna iz članka 17. stavak 1. Općih uvjeta radi (sud u konačnici može zadati zadatak vještaku da izradi nekoliko verzija nalaza i mišljenja).
Kako je prvostupanjski sud propustio raspraviti i presudom utvrditi sve činjenice odlučne za pravilno presuđenje za sada je preuranjen pravni zaključak da ne postoji dugovanje glavnog dužnika a time niti tužiteljice kao jamca platca. Stoga je uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu valjalo ukinuti kako bi sud prvog stupnja nakon što upotpuni činjenično stanje u okviru dokaznih prijedloga stranaka, donio novu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
U konačnoj će odluci prvostupanjski sud odlučiti i o troškovima postupka, sukladno članku 166. stavak 3. ZPP-a, vodeći računa o žalbenim navodima tuženika vezano za prijevozne troškove punomoćnika koji ima sjedište izvan sjedišta suda.
Stoga je pozivom na članak 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci 23. rujna 2020.
Predsjednica vijeća
Ivanka Maričić-Orešković
Općinskom sudu u Crikvenici
Stalna služba u Krku
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.