Poslovni broj: Gž R-40/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Verici Franić, u pravnoj stvari tužitelja, B. I. iz Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu T. & partneri, iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 9 Pr-6092/2018-28 od 24. veljače 2020., dana 22. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pr-6092/2018-28 od 24. veljače 2020. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke, te se potvrđuje i odluka o trošku sadržana pod točkom IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike manje isplaćenih plaća iznos od 18.803,93 kuna zajedno s zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točci I. izreke, te na ime naknade za godišnji odmor iznos od 2.459,60 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Odlukom o trošku naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.700,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude ( točka IV. izreke).

 

Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), predlažući ovom sudu da pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prije svega valja navesti kako u pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji joj je prethodio, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka opisane u odredbi članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu liječnika specijalizanta otorinolaringologa, te da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju isplatio umanjene plaće na način:

- da tužitelju u razdoblju od rujna 2014. do lipnja 2019. nije obračunata i isplaćena naknada plaće za prekovremeni rad koji je ostvaren na blagdan koji pada u radnome tjednu, a koji je tužitelj odradio;

- da u istom razdoblju tuženik nije plaćao tužitelju dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio u takvim uvjetima, a na koji bi tužitelj imao pravo sukladno odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15, dalje: KU 143/13) odnosno odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljenog 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje: KU 29/18);

- da mu nije plaćao ni dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj i u prekovremenom radu imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi tužitelj imao pravo na temelju odredbe članka 59. KU 143/13 u omjeru od 10% osnovne plaće odnosno od 1. listopada 2015. u omjeru od 12% sukladno članku 4. Dodatka I. KU 143/13 („Narodne novine“ broj 96/15);

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tužitelju tuženik s naslova naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplatio umanjene iznose te naknade,

- da je visina tužbenog traženja postavljena u skladu s provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem Centra za financijska vještačenja d.o.o.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU 143/13, Dodatka I. KU 29/18, TKU 128/17, kao i Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje ZR/09) koji je u primjeni od 1. siječnja 2010. do 6. kolovoza 2014. i Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 dalje ZR/14), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.

 

Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i na iznimnu odgovornost za život i zdravlje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

Naime, tumačenje tuženika da tužitelju taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata, postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika, te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužitelja, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio.

 

Pri tome valja istaknuti da tužitelj, kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57. i 59. KU 143/13 i članka 4. Dodatka I. KU 143/13, te članka 54. stavak 2. TKU odnosno članka 53. stavak 2. TKU 128/17 zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po osnovama članka 57., članka 59. KU 143/13 i članka 4. Dodatka I. KU 143/13, te članka 54. stavak 2. TKU odnosno članka 53. stavak 2. TKU 128/17 budući da tužitelj i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. KU 143/13, te u svojstvu radnika sa dodatkom definiranim odredbom članka 59. KU 143/13 odnosno odredbom članka 4. Dodatka I. KU 143/13, te odredbom članka 54. stavak 2. TKU odnosno odredbom članka 53. stavak 2. TKU 128/17. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU 143/13 sa
dodacima iz odredbe članka 57. KU 143/13, ali to ovdje i nije slučaj.

 

Također treba reći kako je novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje: KU 29/18), te sadrži identične odredbe kao KU 143/13 odnosno odredba članka 55. KU 29/18 sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU 143/13, dok je odredba članka 57. KU 29/18 sadržajno ista kao odredba članka 4. Dodatka I. KU 143/13.

 

Pored toga, tužitelj ostvaruje pravo i na naknadu plaće za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan padao na „standardni“ radni dan (od ponedjeljka do petka), a sukladno članku 51. stavak 9. KU 143/13 i članka 49. stavak 9. KU 29/18.

 

Naime, člankom 1. stavak 1. i 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11, dalje Zakon o blagdanima) određeno je da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

 

Člankom 51. stavak 9. i 10. KU/13, odnosno člankom 49. KU/18 jasno je određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati.

 

Imajući u vidu navedene odredbe KU-a, kao i članak 1. Zakon o blagdanima koji je kogentni propis i iz kojeg proizlazi da blagdan nije radni dan, za zaključiti je da mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa osam sati.

 

Stoga nije u pravu tuženik kada tvrdi da iz Zaključka broj 153. proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (u koje ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

Naime, suprotno navodima žalbe Zaključkom broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima, Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Navedenim Zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci Povjerenstva 21., 48. i 148.

 

S druge strane Zakonom o blagdanima i neradnim danim u Republici Hrvatskoj regulirano je da su dani blagdana neradni dani, koji ne ulaze u mjesečni fond radnih sati budući da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana. Stoga nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KUZZO, budući da je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravilno primijenio odredbu članka 60. ZR/09 odnosno članka 81. ZR/14, kao i odredbe članka 36. stavak 2. KU 143/13 i članka 34. stavka 2. KU 29/18.

 

Navedenim kako visina potraživanja između stranaka nije sporna, prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.803,93 kuna na ime razlike plaće, te iznosa od 2. 459, 60 kuna na ime naknade za godišnji odmor.

 

Povodom spornih pitanja također je za istaći kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto istovjetno pravno shvaćanje: „Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

Slijedom naprijed navedenog, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, pa suprotna izlaganja u žalbi ne dovode u pitanje zakonitost pobijane prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu.

 

Odluka o trošku pravilna je kako u pogledu osnove ( članak 154. stavak 3. ZPP-a) tako i u pogledu visine ( članak 155. ZPP-a).

 

Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu.

 

U Splitu 22 rujna 2020.