Poslovni broj: 67 Pž-1367/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-1367/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o., OIB ..., Č., (pravni sljednik A. N. d.o.o. S.), protiv tuženika B. S.-D. d.d. u stečaju, OIB ..., S., kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. i K. d.o.o. S., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate iznosa od 1.298.290,29 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-256/2010 od 15. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u
Splitu poslovni broj P-256/2010 od 15. listopada 2015. u točki II. njene izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-256/2010 od 15. listopada 2015. u točkama I., III. i IV. njene izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka odredaba Dogovora od 30. listopada 2001. koji se odnosi na preuzimanje duga I. B., koji je imao prema B. C. Š. d.d. S. u ukupnom iznosu od 850.928,57 kn (osamstopedesettisućadevetstodvadesetosam kuna i pedesetsedam lipa).

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.298.290,29 kn (milijundvjestodevedesetosamtisućadvjestodevedeset kuna i dvadesetdevet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od 1. srpnja 2007. pa do 1. siječnja 2008. po stopi od 15% godišnje, a od 2. siječnja 2008. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.

3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 86.750,00 kn (osamdesetšesttisućasedamstopedeset kuna) u roku od osam dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 109.825,00 kn (stodevettisućaosamstodvadesetpet kuna) zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-256/2010 od 15. listopada 2015. utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe „Dogovora“ od 30. listopada 2001. koji se odnosi na preuzimanje duga I. B., koji je ovaj imao prema B. C. Š. d.d. S. u ukupnom iznosu od 850.928,57 kn (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka Ugovora o prijenosu potraživanja od 20. veljače 2003. ovjerenog kod javnog bilježnika M. R. iz S. poslovni broj OV-1138/03 (točka II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.298.290,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od 1. srpnja 2007. pa do 1. siječnja 2008. po stopi od 15% godišnje, a od 2. siječnja 2008. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena (točka III. izreke) te je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka IV. izreke).

Protiv ove presude u dijelu pod točkama II. i IV. njene izreke žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne odluke o parničnom trošku. Predlaže da ovaj sud dosudi tužitelju cijeli trošak razmjerno njegovom uspjehu u sporu.

Žalbu je protiv navedene presude u točkama I. i III. njene izreke podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu i odbaci tužbu ili predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na tužiteljevu žalbu podnio je tuženik predlažući da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu.

Odgovor na tuženikovu žalbu podnio je tužitelj.

Tužiteljeva žalba nije osnovana, a tuženikova žalba je osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim Dogovora od 30. listopada 2001. koji se odnosi na preuzimanje duga I. B., utvrđenje ništetnim Ugovora o prijenosu potraživanja od 20. veljače 2003. ovjerenog kod javnog bilježnika M. R. iz S. poslovni broj OV-1138/03 i isplata iznosa od 1.298.290,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Dogovor od 30. listopada 2001. tužitelj smatra ništetnim jer jednog od potpisnika ugovora društvo F. S. d.o.o. S. nije zastupala osoba ovlaštena za zastupanje, a ugovor o prijenosu potraživanja ništetnim jer je ništetan navedeni dogovor.
Povrat utuženog iznosa tužitelj potražuje na temelju zakonske odredbe o tome da kod cesije radi ispunjenja cesionar je dužan cedentu predati sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju.

U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit po ugovoru broj 1790,
- da je između B. C. Š. d.d., tužitelja, I. B., F.-S. d.o.o. S., zaključen 30. listopada 2001. Dogovor,

- da je između tužitelja i tuženika 20. veljače 2003. zaključen Ugovor o prijenosu potraživanja,

- da je tužitelj imao na dan zaključenja Ugovora o ustupu potraživanja od 20. veljače 2003. dug prema tuženiku u iznosu od 150.000,00 EUR, kao sredstvo osiguranja tražbine tuženika prema tužitelju, tužitelj je tuženiku ustupio svoju tražbinu koju ima prema C. B. M. d.o.o., a koja je tražbina osigurana fiducijom,

- da je 14. lipnja 2006. javni bilježnik J. M. uputio poziv tvrtki C. B. M. d.o.o. u skladu s člankom 277. Ovršnog zakona,

- da C. B. M. d.o.o. nije u roku od 15 dana postupio po odredbi članka 277. stavaka 1. i 2. Ovršnog zakona, pa je tužitelj postao vlasnik nekretnina osiguranih hipotekom, koju je dalje prodao društvu A. nekretnine d.o.o.

- da je predmetna nekretnina, od strane tuženika, prodana tvrtki A. n. d.o.o., a na ime koje prodaje je tuženik primio iznos od 3.200.000,00 kn.

Dogovor od 30. listopada 2001. prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim jer protivno odredbi članka 41. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) društvo F. S. d.o.o. S. nije zastupao član uprave, a dogovor je zaključen i prije nego je tužitelju odobren kredit. Ugovor od 20. veljače 2003. prvostupanjski sud nije ocijenio ništetnim, jer iako je utvrdio ništetnim navedeni dogovor, ostaje činjenica postojanja duga tužitelja prema tuženiku radi čega je zaključen predmetni ugovor od 20. veljače 2003. Zahtjev za isplatu prvostupanjski sud je prihvatio na temelju odredbe članka 444. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) prema kojem je primatelj dužan predati ustupitelju sve što je naplatio preko iznosa svog potraživanja prema ustupiocu, a visinu zahtjeva je utvrdio na temelju tužiteljevog izračuna koji nije nitko osporio i prema kojem je tužiteljevo potraživanje prema tuženiku na dan prodaje poslovnog prostora iznosilo 1.901.709,71 kn, a nekretnina je prodana za iznos od 3.200.000,00 kn.

Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio zahtjev za isplatu 1.298.290,29 kn, s obzirom na koji iznos je utvrđena i vrijednost predmeta spora, a nije uspio tek u deklaratornom smislu, pa smatra da je tužitelju trebalo dosuditi cijeli trošak razmjerno njegovom uspjehu u sporu.

Tuženik u žalbi u bitnome navodi da iz obrazloženja pobijane presude uopće nije razvidno je li tražbina tuženika prema tužitelju bila osigurana hipotekom ili fiducijom, jer prvostupanjski sud spominje i jedno i drugo, a iz dokumentacije proizlazi da se radilo o prijenosu vlasništva sukladno odredbi članka 277. Ovršnog zakona. Smatra da se tužbeni zahtjev odnosi na dug I. B. kojem je pristupio tužitelj od kojeg se onda tuženik mogao naplatiti i kako je ugovorom o prijenosu potraživanja konstatirano da je sklopljen i Dogovor od 30. listopada 2001. i da je tužitelj pristupio dugu I. B. te je tužitelj ustupio tražbine prema B. C. M. d.o.o. kao i sporedna prava i sredstva osiguranja radi naplate tuženikovih potraživanja prema tužitelju, kao i s osnove duga I. B. kojem je tužitelj pristupio te je tuženik imao pravo naplatiti od tužitelja i potraživanje s osnove kredita odobrenog I. B.. Smatra da je tužbu trebalo odbaciti jer je tužitelj u tužbi propustio obuhvatiti sve stranke Dogovora od 30. listopada 2001. koje su nužni suparničari. Osporava odluku sudu o odustanku od saslušanja svjedoka L. B. samo zbog toga što se nije odazvao sudu, jer sudu stoje na raspolaganju instrumenti kojima može osigurati prisustvo svjedoka, a sud nije odlučio ni o prijedlogu za saslušanje I. B., a od presudne je važnosti je li društvo F.-S. d.o.o. priznalo radnje poduzete od strane I. B.. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 444. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima jer tužitelj nije ni od koga naplatio svoje potraživanje nego je od javnog bilježnika zatražio da se protivnik osiguranja (C. B. M. d.o.o.) očituje zahtijeva li da se nekretnine koje su bile predmet fiducijarnog osiguranja prodaju, a budući da se protivnik osiguranja nije očitovao tuženik je postao punopravni vlasnik čime se tražbina smatra izmirenom i tuženik je njome kao vlasnik mogao raspolagati po svojoj volji, a isto bi bilo i da je nekretnina prodana za cijenu nižu od tužiteljeve tražbine.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava da je tužbu trebalo odbaciti te ističe da je na temelju prijenosa fiducijarnog prava radi osiguranja potraživanja osigurano kreditno zaduženje tužitelja, pa nakon realizacije prava osiguranja je trebalo razliku do postignutog iznosa vratiti tužitelju, a tuženik je imao pravo zadržati samo iznos za naplatu svojeg potraživanja. Tužitelj smatra da je poziv za izjašnjenje protivniku osiguranja trebalo dostaviti i tužitelju jer su i društvo C. B. M. d.o.o. i tužitelj protivnici osiguranja.

Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnome naveo kako je jasno da tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne može biti neznatan u usporedbi s ostatkom tužbenog zahtjeva.

Pogrešno je tuženikovo pravno shvaćanje da su ugovorne strane eventualno ništetnog ugovora nužni suparničari, te da nedostatak jedne od njih predstavlja nedostatak procesnopravne pretpostavke za vođenje parnice, zbog koje tužbu treba odbaciti, ako tužitelj ne obuhvati sve ugovorne strane koje tek zajedno čine stranku u parnici (tuženika). Naime, ugovorne strane eventualno ništetnog ugovora su jedinstveni suparničari u smislu odredbe članka 201. Zakona o parničnom postupku, pa okolnost što obje nisu obuhvaćene tužbom ne predstavljaju procesnopravnu smetnju za postupanje po tužbi i vođenju parnice (ovo je shvaćanje prihvaćeno i u sudskoj praksi, VSRH Rev-x 204/2010, VSRH Rev-3234/2016 i dr.).

Prema pravnom shvaćanju koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenoga 2013. tužbenim zahtjevom se ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe jer je odredbom članka 88. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima propisano da se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen.

U konkretnom slučaju tužitelj je zahtijevao utvrđenje ništetnim Dogovora od 30. listopada 2001., a prvostupanjski sud je taj Dogovor utvrdio ništetnim jer jednog od potpisnika Dogovora nije zastupala ovlaštena osoba – član uprave, nego član društva. Međutim, ako je ugovor sklopila neovlaštena osoba, kako to tvrdi tužitelj, ugovor tada nije ni nastao i zbog toga se, u smislu navedenog pravnog shvaćanja, ne može zahtijevati utvrđenje da je ugovor ništetan, kao ni da iz tog razloga ne proizvodi pravne učinke, jer se ne radi o razlozima iz članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je prvostupanjski sud zahtjev za utvrđenje ništetnim Dogovora od 30. listopada 2001. trebao odbiti kao neosnovan.

U odnosu na zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.298.290,29 kn treba istaknuti kako su stranke zaključile Ugovor o prijenosu potraživanja od 20. veljače 2003. kojim je tužitelj kao cedent prenio na tuženika kao cesionara svoju tražbinu koju ima prema C. B. M. d.o.o. sa svim osiguranjima na toj tražbini, i na temelju tog ugovora tuženik je kao fiducijarni vjerovnik preuzeo fiducij na predmetnim nekretninama fiducijarnog dužnika C. B. M. d.o.o. Ugovorom o prijenosu potraživanja stranke su ugovorile da se radi o ustupu radi isplate (članak 444. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima), pa je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos razlike cijene koju je dobio za prodanu nekretninu i iznosa tuženikove tražbine prema tužitelju.

Osnovano tuženik u žalbi navodi kako je tuženik postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine što je vidljivo iz privijenih isprava (Izjave – str. 17. spisa, Ugovora od 29. prosinca 2006. – str. 14. spisa, javnobilježničkog zapisnika – str. 36. spisa) i to nakon što je dužnik (C. B. M.  d.o.o.) pozvan da se izjasni o prodaji nekretnine i na koji poziv se nije izjasnio koja činjenica nije sporna. Pri tome neosnovano tužitelj smatra da je i on bio protivnik osiguranja i imao pravo na očitovanje, jer je tužitelj prenio svoje pravo koje je imao na tuženika. Na temelju odredbe članka 277. stavka 6. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96 i 29/99) koji se primjenjuje na fiducij zasnovan 1999. godine ako predlagatelj osiguranja postane punopravni vlasnik stvari odnosno punopravni imatelj prava, osigurana se tražbina smatra izmirenom kad predlagatelj osiguranja postane punopravni vlasnik odnosno imatelj prava – članak. To znači da je tuženik kao vjerovnik na kojeg je prenesena tražbina (cesionar) u trenutku kad je postao punopravni vlasnik nekretnine namiren od strane dužnika (cesusa) upravo za iznos osigurane tražbine. Drugim riječima došlo je do zakonske zamjene ispunjenja. Nakon što je tuženik namiren i postao vlasnik nekretnine, iznos koji je tuženik dobio daljnjom prodajom više ne može biti obuhvaćen odredbom članka 444. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima niti se radi o iznosu koji je tuženik naplatio preko svojeg potraživanja prema tužitelju.

Zbog toga u smislu odredbe članka 444. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima tužitelj kao cedent bi eventualno imao pravo na razliku između iznosa za koji je tuženik namiren od strane cesusa, dakle razliku između tražbine tuženika prema cesusu obračunatu u trenutku kad je postao punopravni vlasnik nekretnine i iznosa potraživanja kojeg je tuženik u tom trenutku imao prema tužitelju, ako je takva razlika postojala.

Međutim, tužitelj nije ni iznio činjeničnu tvrdnju o tome kolika bi bila navedena potraživanja obračunata na taj dan, nije u tom smislu predložio izvođenje ikakvih dokaza niti je na temelju te činjenice postavio svoj tužbeni zahtjev. S druge strane, tužiteljev zahtjev za isplatu razlike između kupoprodajne cijene nekretnine koju je tuženik dalje prodao i potraživanja tuženika prema tužitelju u vrijeme kupoprodaje nije utemeljen ni na jednom propisu ni ugovornoj odredbi i valjalo ga je kao neosnovanog odbiti.

Stoga je primjenom odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku prvostupanjsku presudu valjalo djelomično preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

S obzirom na uspjeh u sporu, tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Tuženiku je priznato pravo na odvjetničku nagradu za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 16.225,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) u koji iznos je uključen i PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife), nagrada za zastupanje na ročištima 22. svibnja 2013. i 17. prosinca 2014. u iznosu od po 8.112,50 kn (Tbr. 9. t. 2. Tarife) s uključenim PDV-om, za zastupanje na ročištima 9. rujna 2013., 25. listopada 2013., 4. prosinca 2013., 17. veljače 2014., 22. listopada 2014., 23. veljače 2015. i 10. lipnja 2015. koja su odgođena prije početka raspravljanja u iznosu od po 625,00 kn (Tbr. 9. t. 5. Tarife) s uključenim PDV-om, za zastupanje na ročištima 14. svibnja 2014., 22. rujna 2014. i 1. srpnja 2015. u iznosu od po 16.225,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife) s uključenim PDV- om, za sastav podneska od 16. prosinca 2014. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 8. t. 3. Tarife) s uključenim PDV-om i zastupanje na ročištu za objavu presude 15. listopada 2015. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 9. t. 3. Tarife) s uključenim PDV-om, odnosno ukupno iznos od 86.750,00 kn.

Slijedom navedenog, rješenje o trošku postupka sadržano u pobijanoj presudi je preinačeno na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku u vezi s člankom 166. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku kao u točki II.3. izreke.

Zagreb, 22. rujna 2020.

Predsjednica vijeća
Branka Šabarić Zovko