1              Poslovni broj: Gž-1447/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1447/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Vesni Kuzmičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., protiv tužene K. B. iz Z., OIB: ..., zastupana po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 105 Povrv-1679/2019-12 od 29. lipnja 2020., 22. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 105 Povrv-1679/2019-12 od 29. lipnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom II., IV. i V..

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je, kako slijedi:

 

"I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u točci I rješenja javnog bilježnika R. G. iz Z., poslovni broj Ovrv-539/11 od 25. svibnja 2011.

 

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 4.240,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako slijedi :

 

- na iznos od 80,00 kuna od 06. lipnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. srpnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. kolovoza 2006. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. rujna 2006. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. studenog 2006. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. prosinca 2006. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. ožujka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. svibnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. lipnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,00 kuna od 06. listopada 2010. godine do isplate,

kao i naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 168,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2020. do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavku 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve po kamatnoj stopi određenoj člankom 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku29. stavku 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tužene platež iznosa od 4.400,00 kuna sa pripadajućom kamatom tekućom na mjesečni iznos od 80,00 kn počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate za period od siječnja 2001. godine do svibnja 2006. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu ovršnog troška u iznosu od 212,31 kn sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate te zahtjev tužitelja za platež zatezne kamate tekuće na iznos od 168,99 kn s naslova troška ovršnog postupka za period od 24. svibnja 2011. do 29. lipnja 2020.

 

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

V. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu."

 

Protiv navedene presude žali se tužena te žalbom pobija točku II., IV. i V. izreke zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu izmakle koristi u vidu troškova zakupnine u iznosu od 4.240,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, zbog neovlaštenog korištenja poslovnog prostora od strane (sada pok. prednika tužene M. B.), tužene u razdoblju od 7. svibnja 2005. do 6. listopada 2010.

 

U ovoj fazi postupka među strankama je, s obzirom na žalbene navode i nadaje sporna aktivna legitimacija tužitelja.

 

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na osnovi stjecanja bez osnove i uporabe tuđe stvari u svoju korist, temeljem odredbe članka 1120 Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u utuženom razdoblju („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO). Naime, tužitelj tvrdi da je pravni prednik tužene M. B. koristio predmetni poslovni prostor bez valjane pravne osnove kao slikarski atelijer na adresi u Z., za razdoblje od 1. studenog 2001. do 31. listopada 2010., budući je prednik tužene ušao u posjed predmetnog prostora 2001. godine kada mu je ključeve prostora predao sin tadašnjeg zakupnika S. S., a zbog čega tužitelj potražuje od tuženika iznos zakupnine koju bi inače plaćao tuženik kao zakupnik da je imao pravni temelj.

 

U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tužene, sud prvog stupnja je navedeni prigovor ocijenio djelomično osnovanim te zaključio da je tužitelj tužbu podnio izvan zakonskog roka za razdoblje siječanj 2001. – svibnja 2006., a sve obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje : ZOO), odnosno članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO).

 

Stoga je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tužene isplatu iznosa od 4.400,00 kuna sa pripadajućom kamatom na mjesečne iznose od 80,00 kuna, počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate za gore navedeno razdoblje te je suđeno kao u točki III. izreke.

 

U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud prvog stupnja je istog smatrao neosnovanim.

 

Naime, sud je uvidom u presliku rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove od 24. svibnja 2013. utvrdio da se navedenim rješenjem temeljem članka 69 i 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 118/01) i članka 14. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Grada Z. (Službeni glasnik Grada Z. broj 6/97) u točki I izreke utvrđeno da je Republika Hrvatska vlasnik poslovnog prostora u podrumu zgrade na adresi u Z., (s time da je zaključkom od 26. studenog 2013. ispravljena greška naznačena u petitu na način da umjesto poslovnog prostora u podrumu zgrade treba stajati na V katu zgrade), površine 40,00 m2, ranije bespravnog korisnika M. B., dok je obveznik davanja u vlasništvo nekretnine Grad Z., sukladno točki II izreke rješenja, a isto je postalo pravomoćno dana 27. lipnja 2013..

 

Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja, sud prvog stupnja je ocijenio kao neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, obzirom da aktivna legitimacija proizlazi iz činjenice što je tužitelj u utuženom razdoblju raspolagao stanom temeljem odredbe članka 3 Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada, članka 67 i 87 Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“, broj 90/92) i članka 33 Zakona o Gradu Z. („Narodne novine“, broj 90/92) te sukladno članku 5 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Stoga taj sud smatra da je tužitelj ovlašten osim raspolaganja i davanja u zakup i kupoprodaju poslovnih prostora koji su bili u društvenom vlasništvu do okončanja postupaka koji se vode na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine sve do pravomoćnog okončanja tih postupaka, ujedno ovlašten i legitimiran tražiti naknadu od bespravnog korisnika u vidu izmakle koristi sve do pravomoćnosti rješenja kojim je RH stekla pravo vlasništva nad prostorom, u konkretnom slučaju do dana 27. lipnja 2013.

 

Nadalje, imajući u vidu utvrđenja iz rješenja tužitelja od 24. svibnja 2013. (da je pok. tuženik M. B. bio bespravni korisnik tužiteljeva prostora), a koja činjenica proizlazi iz zapisnika o uviđaju, koju je tužitelj u više navrata obavljao, a koju činjenicu niti prednik tužene, a niti tužena, nisu osporili, sud je utvrdio da je pok. M. B. u utuženom razdoblju, odnosno za razdoblje od lipnja 2006. do listopada 2010. koristio prostor neosnovano, slijedom čega je utvrđen osnov tužbenog zahtjeva.

 

Nadalje, a kako tužena do okončanja postupka nije osporila visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu mjesečnog iznosa od 80,00 kn kao faktičnu naknadu za korištenje prostora za utuženo razdoblje, slijedom čega je sud u svrhu dokaza, u cijelosti prihvatio izvadak iz specifikacije dugovanja s naslova korištenja prostora (list 6-7 spisa) iz kojeg je razvidno da se potraživanje tužitelja koji ostvaruje prema pravnom predniku tužene odnosi na naknadu za faktičnu uporabu poslovnog prostora koji je koristio pok. prednik tužene za razdoblje od mjeseca siječnja 2001. godine do mjeseca listopada 2010. godine u mjesečnim iznosima od 80,00 kn, a koja je isprava sastavljena u skladu s odredbom članka 28 Ovršnog zakona(„Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10, 125/11, 150/11, 12/12, 70/12, 112/12, 93/14 i 73/17, dalje u tekstu: OZ), te kao takva predstavlja vjerodostojnu ispravu uz koje zakon veže presumpciju istinitosti i autentičnosti, pa ju je sud u cijelosti prihvatio. Stoga je temeljem citirane isprave, utvrđena visina tužbenog zahtjeva.

 

Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja, te uzevši u obzir činjenicu da tužena do zaključenja glavne rasprave nije dokazala da je podmirila potraživanje tužitelja u utvrđenom iznosu i po dospijeću u smislu odredbi članka 219 i 299 ZPP-a, to je tužena obvezana na isplatu predmetnog potraživanja u iznosu od 4.240,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (za dio tužbenog zahtjeva koji nije u zastari), slijedom čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

 

Tužitelj po stavu prvostupanjskog suda ostvaruje pravo i na zakonsku zateznu kamatu. Odredbom članka 214. ZOO-a propisano je da kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Savjestan stjecatelj je onaj koji nije znao niti mogao znati da je stekao bez osnove, a dok je nesavjestan onaj koji je znao ili morao znati da je stekao bez osnove. Obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je pok. prednik tužene bio nesavjestan stjecatelj, dok je iz specifikacije duga razvidno da su utuženi iznosi naknade za korištenje prostora dospijevali 5-tog dana u mjesecu za tekući mjesec, to je sud smatrao da je tužitelj pravilno potraživao platež zatezne kamate počev od prvog dana iza dana dospijeća mjesečnih iznosa do isplate, kako to proizlazi iz točke II izreke presude po stopi određenoj člankom 29 stavkom 2 ZOO-a.

 

Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja utemeljio je na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a. Smatrajući da bi u konkretnom slučaju svaka stranka trebala snositi svoj trošak.

 

Naime, sud je ocjenjujući uspjeh stranaka u parnici, istog cijenio i kvalitativno i kvantitativno te je uzeo u obzir troškove postupka nastale glede osnova kao i visine zahtjeva te je odlučeno kao u točki IV. i V. izreke.

 

Gore navedena činjenična utvrđenja te pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

Naime, u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti iz članka 458. ZPP-a.

 

Sud prvog stupnja u provedenom postupku pravilno je i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice i na isto valjano primijenio materijalno pravo.

 

Stoga se žalbeni navodi tužene ukazuju u cijelosti neosnovani i ista se upućuje na navode pobijane odluke.

 

U odnosu na žalbu tužene, odgovoriti je da ista u žalbenom podnesku upire na već raspravljenu i utvrđenu činjenicu - aktivnu legitimaciju tužitelja za vođenje ovoga postupka upirući da i nadalje da tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka.

 

U odnosu na navedeno odgovoriti je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je, a suprotno žalbenim navodima, tužitelj ovlašten i legitimiran tražiti naknadu od bespravnog korisnika, ovdje tužene u vidu izmakle koristi i to sve do pravomoćnosti rješenja kojim je RH stekla pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora, odnosno u konkretnom slučaju do 27. lipnja 2013..

 

Naime, tužitelj je sukladno odredbi članka 67. i 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92) i članka 33. Zakona o Gradu Z. ("Narodne novine", broj 90/92), a u svezi članka 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11 i dr.), ovlašten raspolagati i davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu, za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine do pravomoćnog okončanja tih prostora (identičan pravni stav zauzet je u odluci VSRH broj Rev-1218/2014-4 od 13. veljače 2019.).

 

Obzirom da se potraživanje odnosi na razdoblje do 27. lipnja 2013., kada je RH stekla pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora, tužitelj je ovlašten potraživati korist od bespravnog korisnika, ovdje tužene.

 

Također, pravilno je sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, a sukladno Tarifi o nagradama i naknaditi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Radi svega iznesenog, suđeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

 

U Splitu 22. rujna 2020.