- 1 -              Revd 776/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 776/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. S. t. p. d.d. iz Slovenije, S. v., zastupanog po punomoćnici J. S. - S., odvjetnici iz U., protiv I. tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, i II. tuženika Grada Umaga, U., (OIB: ...), uz sudjelovanje u postupku G. d.o.o. iz B., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Đ. R., odvjetniku iz U., kao umješača na strani tužitelja, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu I. tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-263/2016-2 od 3. prosinca 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu posl. br. P-2065/2012-57 od 27. ožujka 2015., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1. I. tuženici se dopušta revizija protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-263/2016-2 od 3. prosinca 2019. u odluci koja se na nju odnosi te u odnosu na u njezinom prijedlogu za dopuštenje revizije prvo naznačeno pitanje: „Da li se na pasivnu stranačku legitimaciju Republike Hrvatske u parničnom postupku radi utvrđivanja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe može primijeniti odredba čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), kada je predmetna nekretnina uknjižena kao društveno vlasništvo nosilac prava korištenja bivše društveno poduzeće sa sjedištem u Republici Sloveniji, i ima titulara prava vlasništva, odnosno pravnog sljednika upravo tu osobu iz Republike Slovenije“.

 

2. Prijedlog I. tuženice za dopuštenje revizije i za drugo u prijedlogu naznačeno pitanje: „Da li presuda o istaknutom tužbenom zahtjevu kao javna isprava na temelju koje bi zemljišnoknjižni sud trebao provesti uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja za navedene nekretnine treba sadržavati sve podatke i to o katastarskom broju, površini katastarske čestice kao i katastarskoj općini u kojoj leži, a kako su ti podaci označeni u zemljišnoj knjizi, a sukladno članku 11. stavak 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 63/19 dalje ZZK, ranije odredba članka 10. stavak 2. ZZK)“ - odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi koji glase:

 

              „I. Utvrđuje se da je tužitelj P. S. t. p. S. v. d.d. vlasnik k.č. 527, k.o. U. u cijelosti što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama, a koji će upis provesti nadležni zemljišnoknjižni sud Općinskog suda u Bujama po pravomoćnosti ove presude.

 

              II. Tužena je dužna nadoknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana.“

 

i

 

„I. Utvrđuje se da je tužitelj P. S. t. p. S. v. d.d. vlasnik k.č. 527, k.o. U. u cijelosti što je tuženik Grad Umag dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama, a koji će upis provesti nadležni zemljišnoknjižni sud Općinskog suda u Bujama po pravomoćnosti ove presude.

 

              II. Tužena je dužna nadoknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana.“

 

a tužitelju je naloženo da plati troškove parničnog postupka: tuženici Republici Hrvatskoj 15.000,00 kn i tuženiku Gradu Umagu 3.380,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a) odlukom iz stavka I. izreke, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda „u dijelu točke I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika, te u točki II. izreke“ i suđeno:

 

1. Utvrđuje se da je tužitelj P. S. t. p. S. v. d.d. vlasnik k.č. 527, k.o. U. u cijelosti što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama.

 

2. Nalaže se prvotuženiku, u roku od 8 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 52.575,00 kn...“.

 

b) odlukom iz stavka II. izreke, djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu točke I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, te u točki III. izreke“.

 

c) odlukom iz stavka III. izreke, I. tuženici je naloženo naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka od 14.062,50 kn.

 

d) odlukom iz stavka IV. izreke, odbijen je „u cijelosti zahtjev umješača na strani tužitelja G. d.o.o. B., ..., za naknadu troškova ovog parničnog postupka“.

 

I. tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoji različita sudska praksa.

 

Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

Prijedlog I. tuženice da joj se revizija dopusti djelomično je osnovan a djelomično nedopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 3. prosinca 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Predmetom spora u ovome stupnju postupka zahtjev je tužitelja prema I. tuženici na utvrđenje da je „vlasnik k.č. 527, k.o. U. u cijelosti“, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje I. tuženice to „priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama“.

 

              Drugostupanjski sud je osporenom presudom u odnosu na taj zahtjev preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev ocijenio osnovanim i prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

„...Pravno stajalište prvostupanjskog suda da 1. tuženik ne može biti pasivno legitimiran u ovoj parnici prema predmnjevi iz čl. 362. st. 3. ZVDSP-a i da je svoje pravo mogao ostvariti samo u pojedinačnom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku nema uporišta u mjerodavnim stvarnopravnim odredbama.

 

Naime, odredbama čl. 362. ZVDSP-a propisane su predmnjeve vlasništva na nekretninama (st. 1., 2. i 3.), odnosno pravima (st. 4.) u društvenom vlasništvu. Tako je u st. 1. navedenog članka propisano da se smatra vlasnikom nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Odredbom st. 3. navedenog članka je propisano da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Upis neuknjiženih prava na nekretninama uređen je odredbama čl. 364. ZVDSP-a gdje je u st. 1. tog članka propisano da će se upis prava vlasništva nekretnine koja potječe od nekadašnjeg prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu provesti po pravilima zemljišnoknjižnog prava, osim ako tim člankom nije što drugo propisano.

 

U konkretnom slučaju tužiteljev prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini je odbijen budući da nisu bile ispunjene pretpostavke za upis vlasništva po pravilima zemljišnoknjižnog prava (zbog razlike u površini z.k.čestice prema staroj i novoj izmjeri), a Republika Hrvatska iz istih razloga osporava tužitelju stjecanje prava vlasništva na cijeloj nekretnini.

 

U pravu je žalitelj da je u takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, dakle, kad je tužiteljevo vlasništvo na cijeloj nekretnini sporno, pasivno legitimirana u parnici radi utvrđenja prava vlasništva Republika Hrvatska, budući da se predmnjeve prava vlasništva iz čl. 362. ZVDSP-a tiču aktivne, a ne pasivne legitimacije kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Pri tom nije odlučno jesu li ispunjene pretpostavke za pokretanje pojedinačnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka, budući da sama mogućnost vođenja pojedinačnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka nije procesna prepreka za pokretanje parnice o pravu vlasništva, a osobito ne za meritorno odbijanje predmetnog tužbenog zahtjeva.

 

Slijedom iznesenih razloga, pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika, budući da je u postupku dokazano da je tužitelj kao pravni sljednik upisanog nositelja prava korištenja pretvorbom stekao pravo vlasništva na cijeloj nekretnini k.č. 527, k.o. U. sukladno čl. 360. st. 1. ZVDSP-a...“

 

I. tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude, temeljene na takvome shvaćanju, dopusti revizija, pa je, uz navod da to shvaćanje nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanje:

 

„Da li se na pasivnu stranačku legitimaciju Republike Hrvatske u parničnom postupku radi utvrđivanja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe može primijeniti odredba čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP-a), kada je predmetna nekretnina uknjižena kao društveno vlasništvo nosilac prava korištenja bivše društveno poduzeće sa sjedištem u Republici Sloveniji, i ima titulara prava vlasništva, odnosno pravnog sljednika upravo tu osobu iz Republike Slovenije“,

 

te istakla da se u osporenoj presudi pogrešno navodi da je u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimirana jer (da) za nju „djeluje predmnijeva prava vlasništva iz čl. 362. st. 3. ZVDSP-a“.

 

Postavljeno pitanje valja sagledati imajući na umu da navedene odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu I. tuženice prvo postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju koje je u sudskoj praksi neujednačeno i nesigurno - što i proizlazi iz sudske prakse na koju se predlagateljica poziva.

 

Stoga je pravilno za zaključiti:

 

- da u odnosu na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje postoje pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u ostvarenju svrhe: „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

- da su (time) u odnosu na to pitanje nastali uvjeti za dopuštenje revizije: sve kako bi se povodom revizije mogla preispitati osporena presuda (u odnosu na sadržaj i značaj odluka koje predlagateljica uz postavljeno pitanje spominje),

 

te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 387. st. 4. i 6. ZPP-a), u stavku I.

 

U odnosu na drugo u prijedlogu naznačeno pitanje, predlagateljica u prijedlogu za dopuštenje revizije nije izložila niti jedan (a pogotovo ne i određen) razlog zbog kojeg smatra da je ono u okolnostima konkretnog slučaja, kada više nije sporan identitet prijeporne nekretnine (koja je po svemu „identična ranijoj parceli k.č. 28/35 i u potpunosti joj odgovara“) - prema podacima sa kojima se vodi evidentirana i u zemljišnim knjigama te katastarskim operatima i jasno označuje u obrazloženju presude (u smislu odredbe čl. 10. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/2001., 100/2004., 107/2007., 152/2008., 126/2010., 55/2013. i 60/2013., prema kojoj: „Odluke sudova i druge vlasti o knjižnim pravima moraju sadržavati oznake i podatke o katastarskom broju i površini katastarskih čestica, kao i o katastarskoj općini u kojoj leže, onako kako su ti podaci označeni u zemljišnoj knjizi.“), po bilo čemu važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, odnosno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Stoga je prijedlog I. tuženice u tome dijelu - u odnosu na drugo pitanje, valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - jer je riječ samo o pravilnoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz stavka II. izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 22. rujna 2020.