- 1 -              Rev 1272/2014-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1272/2014-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. pok. S. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva „F. K., A. V. i p.“, odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-876/12-5 od 17. siječnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2246/10 od 21. ožujka 2011., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja se prihvaća, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-876/12-5 od 17. siječnja 2014. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2246/10 od 21. ožujka 2011. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici na ime naknade za nekretninu oznake čest. zem. 7562 k.o. Z., površine 179 m2 isplatiti tužitelju iznos od 232.700,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 19. lipnja 2009. te tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 11.546,88 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja, u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer izreka presude ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pri čemu navodi da je zaključak drugostupanjskog suda da je 1963. godine izvršena nacionalizacija predmetnog zemljišta u potpunoj suprotnosti s javnom ispravom - povijesnim zemljišnoknjižnim upisom, jer u istom ne stoji da je to zemljište nacionalizirano na temelju tog propisa na koji se drugostupanjski sud pozvao.

 

Radi revidentice se ističe da eventualna pogrešna primjena materijalnog prava kada i postoji, sama po sebi ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu pobijanu presudu moguće ispitati.

 

Nadalje, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenoj pred drugostupanjskim sudom ukazujući da drugostupanjski sud pogrešno interpretira sadržaj zapisnika o osnivanju zemljišnih knjiga navodeći da prednica tužitelja i dalje posjeduje crkveno zemljište kao i da je tužitelj u upravnom postupku odbijen sa zahtjevom za određivanjem naknade, jer nije dokazao vlasništvo predmetne nekretnine.

 

Iako osnovano revident tvrdi da je drugostupanjski sud pogrešno interpretirao navedeni dio sadržaja zapisnika o osnivanju zemljišnih knjiga, jer iz sadržaja toga zapisnika proizlazi da je crkveno zemljište druga čestica koja nije predmet ovog postupka, kao i da rješenje u upravnom postupku nije postalo pravomoćno, po ocjeni ovoga suda ne postoji navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer se ne radi o odlučnim činjenicama, pa isto nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

Stoga nisu ostvareni razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Međutim ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Revident u reviziji ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZVDSP) o pretvorbi prava korištenja, a s obzirom da je tužiteljevo pravo korištenja upisano u zemljišnoj knjizi to smatra da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine pretvorbom po čl. 360. ZVDSP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati na ime naknade za oduzetu nekretninu (čest. zem. 7562 k.o. Z., oranica, površine 179 m2) iznos od 232.700,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 19. lipnja 2009. (od dana kada je tužitelj zatražio od tuženice naknadu podnijevši takav zahtjev njezinom Uredu državne uprave u Zadarskoj županiji), tvrdeći da je na predmetnoj čestici došlo do pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva tužitelja na temelju odredbe čl. 360. st. 2. i 4. ZVDSP danom stupanja na snagu tog zakona, dok da je tužitelju pravo vlasništva prestalo rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru, kada je predmetna nekretnina proglašeno pomorskim dobrom.

 

Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- da je pod rednim brojem 26. u zemljišnoj knjizi 13. veljače 1958. predmetna nekretnina upisana kao općenarodna imovina na temelju rješenja NO Općine Zadar,

 

- da je na temelju Zapisnika o osnivanju zemljišne knjige za k.o. Z. (ranije k.o. A.) broj …, te na temelju rješenja od 16. rujna 1963., Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zadru odredio uknjižbu predmetne nekretnine kao društveno vlasništvo uz istodobnu uknjižbu na listu „C“ (teretovnici) prava korištenja u korist E. K. ud. M. rođ. K. iz A. (prednice tužitelja), dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji u posjed općini ili nekoj drugoj osobi,

 

- da je prednica tužitelja E. K. (baka tužitelja po ocu) evidentirana i zatečena kao posjednica predmetne nekretnine osobno i preko svojih prednika preko pedeset godina,

 

- da je rješenjem o nasljeđivanju broj O-327/87 od 2. lipnja 1987. iza smrti E. K. utvrđeno da su S. K. pok. M. nasljednik za ¾ dijela, a M. K. pok. M. za ¼ dijela,

 

- da je rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-290/90 od 25. travnja 1990. iza smrti M. K. pok. M. njegovim nasljednikom proglašen otac tužitelja, S. K. pok. M. kao nositelj prava korištenja predmetne nekretnine,

 

- da je 26. kolovoza 1994. S. K. pok. M. U. o darovanju ovjerenim pod brojem Ov-2376971994 od 26. kolovoza 1994 darovao tužitelju pravo korištenja predmetne nekretnine na temelju kojeg se tužitelj upisao u zemljišnoj knjizi kao nositelj prava korištenja za cijelo,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z-6065/08 od 20. lipnja 2008. predmetna čestica upisana kao pomorsko dobro,

 

- da je u upravnom postupku u listopadu 2008. stalni sudski vještak građevinske struke M. K. procijenio predmetnu nekretninu na iznos od 232.700,00 kn (1.300,00 kn po 1 m2),

 

- da je tužitelj rješenjem Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji Službe za imovinsko-pravne i zajedničke poslove Klasa: UP/I-9433-04/09-01/299, Urbroj:2198-02-01-5-10-15 od 6. svibnja 2010. odbijen sa zahtjevom od 19. lipnja 2009. za određivanjem isplate naknade za predmetnu česticu, jer da nije dokazao vlasništvo iste.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud zaključio je da je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu naknade u iznosu od 232.700,00 kn osnovan u cijelosti, jer je predmetna nekretnina prije nego je upisana kao pomorsko dobro (i na taj način stavljena izvan prometa) bila vlasništvo tužitelja za cijelo, jer je tužitelj kao upisani korisnik prava korištenja danom stupanja na snagu ZVDSP 1. siječnja 1997. postao vlasnikom na temelju odredbi čl. 360. st. 2. i st. 4. ZVDSP, pa da su na temelju čl. 170. ZVDSP nastupili pravni učinci kao da je glede predmetne nekretnine provedeno potpuno izvlaštenje.

 

Za razliku od prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je ocijenio da je prednica tužitelja u postupku osnivanja zemljišne knjige 1963. izgubila pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a kao posjednica zadržala pravo korištenja iste (tada u naravi poljoprivredno zemljište) u odnosu na njezinu svrhu odnosno da je tužitelj ostao samo zakonit posjednik, da je upravo osnivanjem zemljišne knjige provedena nacionalizacija predmetne nekretnine prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list“ FNRJ, broj 52/58, dalje: ZNNZGZ) koja nekretnina je postala društveno vlasništvo, a ostala u posjedu prednice tužitelja, a kako se radi o nekretnini koja prema čl. 1. st. 2. i. 3. Zakona o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list“ broj 26/54, 19/55, 30/62, 53/62, 15/65, 43/65, 57/65 i 17/67, dalje: ZPZZ) ne može biti predmet otuđivanja to je drugostupanjski sud zaključio da tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, pa da stoga niti zahtjev za naknadu nije osnovan.

 

Zaključak drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

 

Prema ocjeni ovoga suda pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda da je predmetna nekretnina prešla u društveno vlasništvo na temelju ZNNZGZ koji je stupio na snagu 26. prosinca 1958, dok je upis općenarodne imovine izvršen 13. veljače 1958., dakle deset mjeseci prije stupanja na snagu ZNNZGZ.

 

Neodlučan je navod revidenta da je u trenutku upisa općenarodne imovine na snazi bio Zakon o eksproprijaciji od 25. veljače 1957. (Službeni list FNRJ 12/57) prema kojem je predmet eksproprijacije bilo neizgrađeno građevinsko zemljište, jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da bi se radilo o eksproprijaciji predmetnog zemljišta.

 

Međutim u vrijeme upisa općenarodne imovine na snazi je bio Zakon o prometu zemljišta i zgrada (ZPZZ) koji je stupio na snagu 1. srpnja 1954. i koji je propisao je da se građevinska zemljišta u društvenom vlasništvu ne mogu otuđivati, ali se na njima mogu stjecati prava određena zakonom (čl. 1. st. 2.). Načelo neotuđivosti građevinskog zemljišta iz društvenog vlasništva po Zakonu o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 48/88 - pročišćeni tekst - dalje ZGZ) od 1. srpnja 1954. bilo je apsolutno, bez iznimke nakon stupanja na snagu osnovnog Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/80) (8. siječnja 1981.), koji je ukinuo iznimke iz čl. 18. i 30. st. 3. i 4. ZPZZ (čl.78. al. 3.).

 

Također tuženica nije tijekom postupka osporavala (pa u tom pravcu nije niti dokazivala) da je predmetna nekretnina deposedirana odnosno da je oduzet posjed prednicima tužitelja ili kasnije samom tužitelju.

 

Odredbom čl. 362. st. 1. ZVDSP propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati; odredbom st. 2. propisano da se smatra da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati; odredbom st. 3. propisano je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati, dok je odredbom st. 4. propisano da što je u stavku 1. do 3. ovoga članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu.

 

Predmetna nekretnina upisana je kao općenarodna imovina s upisanim nositeljem prava korištenja s tim da među strankama nije sporno da se radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu).

 

Presumpcija iz odredbe čl. 362. st. 2. ZVDSP ima djelovanje u korist tužitelja, koju tuženica nije uspjela osporiti.

 

Tužiteljevo pravo korištenja (ili pravo korištenja njegovog pravnog prednika s obzirom da je tužitelj njegov pravni slijednik) na predmetnoj nekretnini stupanjem na snagu ZVDSP-a (1. siječnja 1997.) moglo se pretvoriti u pravo vlasništva – s obzirom da pravo korištenja na toj nekretnini tužitelj nije izgubio prije toga, već je upravo suprotno, naslijedio pravo korištenja iza svojih pravnih prednika.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši pritom da je predmetna nekretnina bila tužiteljevo vlasništvo u cijelosti u trenutku kada je postala pomorskim dobrom i na taj način, stavljanjem izvan prometa, prestala biti predmetom prava vlasništva, zbog čega za tužitelja kao dotadašnjeg vlasnika, nastupaju pravni učinci iz odredbe čl. 170. ZVDSP odnosno kao da je za predmetnu nekretninu provedeno potpuno izvlaštenje.

 

Međutim budući da je među strankama ostala sporna visina tužbenog zahtjeva kao i početak tijeka obračuna zatezne kamate na utuženu naknadu činjenično stanje je u tom pravcu ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega u smislu čl. 395. st. 2. ZPP nema mjesta za preinaku pobijane presude.

 

Zbog toga valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti drugostupanjsku kao i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 22. rujna 2020.