- 1 -              Revr 453/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 453/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1330/15-3 od 22. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3546/12-16 od 25. ožujka 2015., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 32.651,33 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, te je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška sastava žalbe.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti u skladu s revizijskim navodima.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

 

„Da li tužitelju koji je sindikalni povjerenik pripada pravo na povećanje cijene sata rada od 6% utvrđeno odredbom čl. 223. KU, unatoč tome što mu se kao sindikalnom povjereniku plaća utvrđuje po kriteriju prosječnih bruto plaća uvećane koeficijentom?“

 

Tužiteljica kao razlog važnosti u odnosu na postavljeno pitanje ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2267/16 od 30. listopada 2017. i odluku Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-227/15 od 11. svibnja 2016. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u navedenim odlukama.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st.2 ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog postavljenog pitanja. Ovo stoga što je ocijenjeno da se radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a u pobijanoj je odluci zauzeto shvaćanje suprotno shvaćanju drugih drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2267/16 od 30. listopada 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-415/16 od 12. rujna 2016.). Stoga je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice, koja je kod tuženika zaposlena kao sindikalni povjerenik, za isplatu razlike plaće za razdoblje od 2009. do zaključno studenog 2011. po osnovi povećanja cijene sata rada za 6% za svaku godinu, za koje pravo tužiteljica smatra da joj pripada na temelju odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. d.o.o.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica kod tuženika u utuženom razdoblju obavljala funkciju sindikalnog povjerenika u punom radnom vremenu,

 

- da se radnicima tuženika plaća obračunava prema cijeni sata rada,

 

- da je u čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnost H. I. od 25. srpnja 2007. (dalje KU/07) bilo određeno da će se kod tuženika za svaku započetu godinu cijena sata rada povećavati za 6%,

 

- da iz Aneksa ugovor o radu od 21. veljače 2008. i 14. travnja 2011. proizlazi da su tužiteljica i tuženik njima izmijenili ugovor o radu, u dijelu tužiteljičinog prava na plaću, na način da tužiteljici kao sindikalnom dužnosniku koji svoju dužnost obavlja u punom radnom vremenu pripada plaća po kriteriju prosječnih bruto plaća uvećana koeficijentom 1,90 isplaćenih kod poslodavca u prethodnom mjesecu za tekući mjesec,

 

- da je tužiteljici isplaćivana i obračunavana plaća prema prosjeku plaća koje je tuženik svojim zaposlenicima isplatio u prethodnom mjesecu uvećano za koeficijent 1,90, obzirom je bila povoljnija od plaće radnog mjesta za koje je tužiteljica sklopila ugovor o radu.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom tuženik niti prema čl. 187. KU/07, a niti prema ugovoru o radu sklopljenim sa tužiteljicom nije bio dužan obračunavati plaću na temelju cijene sata rada, pa se na tužiteljicu niti ne odnosi čl. 223 KU/07, kojim je regulirano povećanje cijene sata rada kod tuženika.

 

Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da se navedena odredba KU/07 o povećanju cijene sata rada odnosi samo na one radnike kojima se plaća obračunava na temelju cijene sata rada, a što nije slučaj kod tužiteljice.

 

U revizijskom postupku, obzirom na postavljeno pitanje, proizlazi da je sporna primjena odredbe čl. 223. KU u odnosu na radnike tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu sindikalnog povjerenika, a kojima se plaća utvrđuje prema kriteriju broja prosječnih bruto plaća uvećanih koeficijentom.

 

Odredbom čl. 223. KU/07 propisano je da su stranke ovog ugovora suglasne da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (st.1.), te da se usklađivanje cijene sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini (st. 2.).

 

Odredbom čl. 187 KU/07 sindikalni dužnosnik koji svoju dužnost obavlja u punom radnom vremenu ima pravo na plaću u visini prosječne bruto plaće koja je u prethodnom mjesecu isplaćena kod tuženika, uvećana za koeficijent 1,7, odnosno na plaću svojeg radnog mjesta ako je ona povoljnija za njega.

 

Iz navedene odredbe Kolektivnog ugovora, koja se odnosi na način obračuna plaće sindikalnih dužnosnika proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se odredba čl. 223. KU ne primjenjuje neposredno na obračun plaće sindikalnih dužnosnika zaposlenih kod tuženika, a na kakvom radnom mjestu je radila i sama tužiteljica.

 

Naime, sindikalnom povjereniku zaposlenom kod tuženika plaća se obračunava prema prosjeku bruto plaća koje je tuženik svojim zaposlenicima isplatio u prethodnom mjesecu, uvećano za koeficijent 1,70, u slučaju tužiteljice za koeficijent 1,90. Prosjek bruto plaća zaposlenika tuženika obuhvaća sve plaće zaposlenika tuženika, što znači da su time obuhvaćene i plaće radnika kojima se plaća obračunava prema cijeni sata rada. Obzirom je odredbom čl. 223. KU/07 regulirano povećanje cijene sata rada isto se odrazilo i na plaći radnika kao što su sindikalni povjerenici, jer je povećan prosjek bruto plaća zaposlenika, a samim time i plaće sindikalnih povjerenika, jer se ona obračunava na temelju navedenog prosjeka.

 

Također valja napomenuti da činjenica da je na isplatnim listama tužiteljice navedena cijena sata rada ne ukazuje da je plaća tužiteljice obračunata na temelju cijene sata rada, jer navedeno ne proizlazi iz odredaba KU kojima je reguliran način obračuna plaće. Naime, kako i pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju, navedena satnica predstavlja iznose do kojih se dođe kada se bruto plaća, koja je tužiteljici u svakom pojedinom mjesecu isplaćena kao sindikalnom povjereniku, podijeli sa brojem izvršenih radnih sati svakog mjeseca. Upravo zato dobiveni iznosi po mjesecima i variraju, te ne predstavljaju ugovorenu satnicu za predmetno radno mjesto, već iskazanu vrijednost koja mjesečno ovisi o prosjeku bruto plaća zaposlenika tuženika, a koji je također svaki mjesec drugačiji.

 

Kada bi se prihvatilo shvaćanje tužiteljice, tada bi se na tako dobivenu satnicu primijenio čl. 223. KU/07 o povećanju cijene sata rada od 6%, te bi došlo do dvostruke primjene navedene odredbe odnosno do povećanja plaće koja obzirom na način obračuna, već sadrži navedeno uvećanje.

 

Tužiteljica nadalje u reviziji ponavlja navode, koje je po prvi puta istaknula u žalbi, da tuženik nije obračunavao svojim zaposlenicima povećanje od 6%. Kako se radi o novoj činjenici koja je istaknuta tek u žalbenoj fazi postupka, to se na istu tužiteljica ne može pozivati niti u reviziji. Naime, navedeni navodi tužiteljice predstavljaju činjeničnu tvrdnju, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može izjaviti (čl. 385. ZPP).

 

Slijedom navedenog, a kako je materijalno pravo pravilno primijenjeno, revizija je u odnosu na postavljeno pitanje neosnovana pa je valjalo odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.