- 1 -              Rev 1943/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1943/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K., OIB ..., Z. K., OIB ..., J. K.2, OIB ..., M. K., OIB ..., F. K., OIB ..., svi iz B., ..., sve zastupa punomoćnica N. E., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-971/15-2 od 20. ožujka 2017., kojom je preinačena međupresuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1271/14 od 24. srpnja 2015., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-971/15-2 od 20. ožujka 2017. i sudi:

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se međupresuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1271/14 od 24. srpnja 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom međupresudom utvrđeno je da je tuženica odgovorna za štetu nastalu tužiteljima u štetnom događaju 26. studenog 2011. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da će se zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva te da se odluka o troškovima postupka ostavlja za kasniju presudu.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i preinačena međupresuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti i naloženo tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka od 182.800,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) podnijeli su tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su ovom sudu da prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete od 3.646.000,00 kn koja je nastala kada je A. A., ovdje štetnik, teško ozlijedio 1. tužitelja, a u trenutku kada je nanio teške tjelesne ozljede 1. tužitelju trebao je, po pravomoćnoj odluci Kž-42/11 od 13. listopada 2011., biti u odgojnoj ustanovi.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je odlukom Općinskog suda u Šibeniku broj Km-4/10 od 4. srpnja 2011. A. A. izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu kojom mjerom je zamijenjena ranije izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora, da je prvostupanjska odluka potvrđena odlukom višeg suda broj Kž-42/11 i postala pravomoćna 13. listopada 2011.,

 

- da su odluke Km-4/10 od 4. srpnja 2011. i Kž-42/11 od 13. listopada 2011. dostavljene 4. studenog 2011. M. Š., socijalnoj radnici zaduženoj za maloljetnog A. A.,

 

- da je A. A. višestruko prijavljivan i osuđivan zbog nasilja,

 

- da je dopisom od 8. studenog 2011. Centar za socijalnu skrb zatražio od Odgojnog doma u I. prijem maloljetnika A. A. u tu odgojnu ustanovu radi izvršenja odgojne mjere,

 

- da je Odgojni dom I. 21. studenog 2011. obavijestio Centar za socijalnu skrb o nemogućnosti hitnog prijema maloljetnika zbog prekapacitiranosti i stavio maloljetnika na listu čekanja, slijedom čega je Centar kontaktirao Ministarstvo kojem je dostavljena dokumentacija kako bi se A. A. što prije uputio na izdržavanje odgojne mjere,

 

- da je A. A. 26. studenog 2011. teško ozlijedio 1. tužitelja i da je presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Km-2/12 od 5. prosinca 2012. A. A. pravomoćno proglašen krivim za učinjeno kazneno djelo protiv života i tijela, tešku tjelesnu ozljedu na štetu 1. tužitelja.

 

Pošavši od navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud pozivom na čl. 37. Zakona o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje ("Narodne novine", broj 153/09 - dalje: Zakon o izvršavanju sankcija) kojim je propisano da je Centar za socijalnu skrb dužan u roku od 15 dana od zaprimanja pravomoćne sudske odluke osigurati prijem maloljetnika u odgojnu ustanovu koja je dužna bez odgode upućenog maloljetnika prihvatiti, zaključio da nadležna državna tijela (Centar za socijalnu skrb i Odgojni dom) nisu postupala u skladu s navedenom zakonskom odredbom jer je A. A. smještaj morao biti osiguran najkasnije do 25. studenog 2011., a nije bio. Obzirom da se štetni događaj dogodio 26. studenog 2011. za štetu je, na temelju čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 190/03, 199/03, 79/07 - dalje: ZSDU) kojim je propisano da Republika Hrvatska po načelu uzročnosti naknađuje štetu koja građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, odgovorna tuženica. Stoga je prvostupanjski sud međupresudom utvrdio da je tuženica odgovorna za štetu nastalu tužiteljima.

 

Drugostupanjski je sud koristeći ovlaštenja iz čl. 373. toč. 2. ZPP preinačio pobijanu presudu i odbio tužbeni zahtjev. Drugostupanjski je sud zaključio da nisu ostvarene pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti Republike Hrvatske prema čl. 13. ZSDU jer da ne postoji uzročna veza između radnji državnih tijela na koje tužitelji ukazuju i štete koju trpe. Ocijenio je da je šteta koju tužitelji trpe prouzročena protupravnim štetnim radnjama A. A. dok pravno relevantna veza između nastupanja štete i postupanja tuženice ne postoji.

 

Revidenti navode da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da ne postoji uzročna veza između nastupanja štete i propuštanja državnih tijela da se u zakonskom roku maloljetnik A. A., štetnik u ovom predmetu, smjesti u odgojnu ustanovu.

 

Ističu da je A. A. 26. studenog 2011. kada je pretukao 1. tužitelja trebao biti u odgojnoj ustanovi na izdržavanju kazne, a ne u noćnom klubu stoga postoji uzročno posljedična veza između nepostupanja tijela tuženice po pravomoćnoj presudi i Zakonu o izvršavanju sankcija koji propisuje rok u kojem maloljetnik mora biti smješten u odgojnu ustanovu (ovdje najkasnije do 25. studenog 2011.) i štete. Ističu da nadležne ustanove kojima je povjereno izvršavanje kaznene sankcije maloljetnicima nisu osigurale smještaj maloljetnika u odgojnu ustanovu u zakonskom roku i štetnik umjesto da je bio na izdržavanju kazne gdje je po čl. 37. Zakona o izvršavanju kazne morao biti, bio je na slobodi i teško ozlijedio 1. tužitelja. Revidenti ukazuju da se štetni protupravni događaj mogao izbjeći da su ustanove tuženice pravilno postupile odnosno da su poduzele mjere koje su po zakonu morale poduzeti jer tada šteta ne bi nastala (jer bi štetnik u trenutku kada je ozlijedio 1. tužitelja bio u odgojnoj ustanovi).

 

Revidenti upozoravaju i na shvaćanja koja su izražena u odlukama Ustavnog suda  u situacijama kada se preispituje odgovornost države određena čl. 13. ZSDU, tako je Ustavni sud u odluci broj U-III-5624/2013 od 24. studenog 2016. zaključio da bi radnje i mjere koje su nadležna tijela po zakonu bila dužna u konkretnom slučaju poduzeti mogla pružiti realnu mogućnost promjene ishoda, odnosno mogle su objektivno izmijeniti tijek događaja. Shodno tome revidenti ističu da su državne ustanove u ovom slučaju u zakonskom roku smjestile maloljetnika u odgojnu ustanovu mogao se objektivno izmijeniti tijek događaja i do štete ne bi došlo.

 

Navodi revidenta su osnovani.

 

Nesporno je da je A. teško ozlijedio 1. tužitelja u trenutku kada je trebao biti u odgojnoj ustanovi i da je odgovoran za štetu nesporno je i da pravomoćna odluka upućivanja u odgojnu ustanovu nije u zakonskom roku izvršena jer prema čl. 37. Zakona o izvršavanju sankcija Centar za socijalnu skrb bio je dužan u roku od 15 dana od zaprimanja pravomoćne sudske odluke osigurati prijem maloljetnika u odgojnu ustanovu koja je bila dužna bez odgode upućenog maloljetnika prihvatiti. Centar za socijalnu skrb i Odgojni dom I. nisu maloljetniku, ovdje štetnika A. A., u zakonskom roku osigurali prijem u odgojnu ustanovu.

 

Prema odredbi čl. 13. ZSDU štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke nezakonit i/ili nepravilan rad državnog tijela, postojanje štete i uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela i nastale štete, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada državnog tijela, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

 

U ovoj situaciji nepravilan rad državnih ustanova ne može se isključiti, a da se ne dovede u pitanje nastupanje protupravne posljedice.

 

Protupravna radnja poduzeta je u trenutku kada je maloljetni A. A. trebao sukladno čl. 37. Zakona o izvršavanju sankcija biti u odgojnoj ustanovi iz čega proizlazi da šteta ne bi nastala da su državne ustanove u zakonskom roku izvršile pravomoćnu odluku kojom je maloljetnik upućen u odgojnu ustanovu.

 

Pravilno se revidenti pozivaju i na shvaćanje Ustavnog suda slijedom čega i Europskog suda za ljudska prava u situacijama odgovornosti države na temelju čl. 13. ZSDU. Tako Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u presudi Bljakaj i drugi protiv Hrvatske broj 74448/12 od 18. rujna 2014. iznosi shvaćanje da je važno i dostatno za odgovornost države ako su državna tijela propustila poduzeti razumne mjere, a koje mjere su mogle pružiti realnu mogućnost promjene ishoda ili ublažavanja opasnosti (tako i Opuz protiv Turske, E. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva). ESLJP navodi da pri ocjeni odgovornosti države treba cijeniti jesu li se dogodili propusti koji da se nisu dogodili mogli su objektivno izmijeniti tijek događaja.

 

Da je A. A. bio smješten u odgojnu ustanovu najkasnije do 25. studenog 2011., gdje je sukladno čl. 37. Zakona o izvršavanju sankcija u trenutku štetnog događaja trebao biti smješten, tijek događaja u ovom slučaju, obzirom da je A. A. 26. studenog 2011. nanio teške tjelesne ozljede 1. tužitelju, mogao je biti drugačiji.

 

Budući da tuženica nije u zakonskom roku smjestila objektivno opasnog pojedinca za društvo (da je isti opasan proizlazi iz pravomoćne odluke i prijašnjeg ponašanja maloljetnika) u odgojnu ustanovu, tuženica je (solidarno sa štetnikom) odgovorna za štetu koju takav pojedinac počini.

 

Navodi tuženice da su državne ustanove postupale sukladno čl. 49. st. 2. i 3. Pravilnika o izvršavanju odgojnih mjera izrečenih maloljetnicima ("Narodne novine", broj 141/2011) su neodlučni jer je isti stupio na snagu 15. prosinca 2011. odnosno nakon predmetnog događaja.

 

Slijedom iznesenog pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u drugostupanjskoj presudi i valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu i potvrditi međupresudu prvostupanjskog suda.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.