- 1 -              Revr 1008/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1008/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz O., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u O., protiv tuženika O. p. d.d., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-8/2016-2 od 25. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-716/2015-6 od 28. listopada 2015., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-8/2016-2 od 25. veljače 2016., u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika protiv odluke o troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

„I/ Utvrđuje se da je Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju od 06. kolovoza 2013. godine nedopuštena i nezakonita.

 

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na rad na odgovarajuće poslove te da mu prizna sva prva iz radnog odnosa temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2006. godine kao da prestanka radnog odnosa nije niti bilo.

III/ S preostalim tužbenim zahtjevom tužitelj se odbija kao neosnovanim.

 

IV/ Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja da se raskine Ugovor o radu između ovdje stranaka s danom izricanja prvostupanjske presude kao i tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika da se naloži tuženiku - protutužitelju da mu naknadi štetu zbog sudskog raskida Ugovora o radu u visini 18 prosječnih mjesečnih plaća u iznosu od 73.974,60 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, kao neosnovan.

 

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 22.687,50 kn (dvadesetdvijetisućešestoosamdesetsedamkunapedesetlipa), u roku 8 dana, a s preostalim iznosom preko dosuđenog tužitelj se odbija kao neosnovanim.

 

VI/ Tuženik se u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu tako što će tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je u odnosu na odluku o glavnoj stvari neosnovana, dok je u odnosu na rješenje o troškovima postupka nedopuštena.

 

Sukladno odredbi članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik revizijskim navodima ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. To je zato jer su u obrazloženju pobijane presude sadržani jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o odbijanju zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, na što revident posebno upire. Stoga pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a jer prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva tužitelja za vraćanje na rad na način gdje je navedeno kako se isti ima vratiti na rad kod tuženika na odgovarajuće poslove, nije prekoračen tužbeni zahtjev od strane nižestupanjskih sudova. Naime, vraćanje na rad kod poslodavca na odgovarajuće poslove, a ne na točno određeno radno mjesto koje je ranije obavljao tužitelj, u situaciji kada postoje druga radna mjesta koja odgovaraju stručnoj spremi tužitelja, ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva (tako u presudi broj Revr 1718/16).

 

Iako tuženik reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, ne navodi određeno koje su to bitne povrede i ne obrazlaže na koji su način počinjene. Stoga ovi revizijski navodi nisu uzeti u obzir (članak 386. ZPP).

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, zahtjev za priznanje svih prava iz radnog odnosa, vraćanje tužitelja na rad, te u slučaju prihvaćanja protutužbenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, zahtjev za naknadu štete u visini od 18 prosječnih plaća u iznosu od  73.974,60 kn.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu koji mu je otkazan odlukom tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 6. kolovoza 2013., zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da je O. P. d.d. O. 7. listopada 2012. donijela Odluku o neraspoređenim radnicima kojom je neraspoređenim radnicima određen broj bodova u visini najniže osnovice od 661 boda, te da takvi radnici ne moraju dolaziti na posao,

- da je i tužitelj bio uvršten u popis neraspoređenih radnika,

- da je tužena 15. listopada 2012. dostavila tužitelju Ponudu za sklapanje Ugovora o radu u trgovačkom društvu P. O. d.o.o. O., te Sporazum o prestanku Ugovora o radu u trgovačkom društvu O. P. d.d. O., kao i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. listopada 2012., a koji tužitelj nije potpisao,

- da je između O. P. d.d. O. i P. O. d.o.o. dana 1. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o korporativnom upravljanju - obavljanje poslova uprave, proizvodnje i prijevoza („outsorcing“), kojim je određeno u članku 4. da se P. O. d.o.o. obvezuje preuzeti djelatnost proizvodnje piva i bezalkoholnih napitaka, te istu obavljati u skladu sa svim pravilima pivarske struke, štiteći proizvodne recepture i tehnološke norme, dok je u članku 6. ugovoreno da će P. O. d.o.o. u ime i za račun O. p. d.d. O. obavljati djelatnost proizvodnje piva i njemu srodnih i ostalih pića, te napitaka. U članku 9. stranke su odredile da je navedeni Ugovor sklopljen na vrijeme od 10 godina i prestaje istekom vremena na koje je sklopljen,

- da je između O. p. d.d. O. i P. O. d.o.o. 3. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o poslu kojim je u članku 2. točka 3. određeno da će P. O. d.o.o. u ime i za račun O. p. d.d. obavljati uslužnu proizvodnju piva i bezalkoholnih pića, te da se omogućuje neraspoređenim radnicima O. P. d.d. zasnivanje radnog odnosa kod P. d.o.o. O., gdje se neće mijenjati iznos plaće radnika, dok je u članku 4. određeno je da će O. P. voditi stručne i ostale poslove za P. d.o.o., i to: vođenje poslovnih knjiga, te vođenje pravnih, kadrovskih i drugih stručnih poslova,

- da je tuženik dana 11. listopada 2012. donio novi Pravilnik o radu, te Katalog radnih mjesta u kojem nisu sadržana i radna mjesta radnika koji su Odlukom tuženika od 7. listopada 2012. utvrđeni kao neraspoređeni radnici, te da je tuženik dana 11. ožujka 2013. donio Odluku o ukidanju i stavljanju izvan snage Odluke o donošenju i usvajanju Kataloga radnih mjesta i Pravilnika o radu. U točki II. navedene Odluke određeno je da donošenjem te Odluke ponovno stupa na snagu ranije donesen Katalog radnih mjesta od 11. listopada 2012., te Pravilnik o radu od 23. siječnja 2013.,

- da je 28. veljače 2013. tužena je donijela novi Katalog radnih mjesta kojim je bilo predviđeno 25 radnih mjesta koja bi trebala ostati kod tuženika,

- da je 11. ožujka 2013. donijela Odluku kojom je Katalog radnih mjesta od 28. veljače 2013. stavljen izvan snage te utvrđeno da iznova stupa na snagu Katalog radnih mjesta od 11. listopada 2012. bez ponovnog savjetovanja s Radničkim vijećem.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, primjenom odredbe članka 133. i 149. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je odluka kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu nedopuštena.

Ovakvu odluku nižestupanjskih sudova kao zakonitu i pravilnu prihvaća i revizijski sud.

 

Naime, odredbom članka 133. stavak 6. ZR-a propisano je da je poslodavac dužan o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca, pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni, dok je u stavku 7. istog članka propisano da obavijesti iz stavka 6. ovoga članka moraju biti navedeni podaci o danu prenošenja ugovora o radu, razlozima prenošenja ugovora o radu, utjecaju prenošenja ugovora o radu na pravni, gospodarski ili socijalni položaj radnika i mjerama predviđenim u svezi s radnicima čiji se ugovori prenose.

 

U članku 149. stavak 1. ZR-a propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Važnim odlukama iz stavka 1. ovog članka smatraju se osobito odluka o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, kao i ugovora o radu radnika na novog poslodavca, te o utjecaju takvog prijenosa na radnike koji su prijenosom obuhvaćeni (članak 149. stavak 3. točka 11. ZR).

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, i prema shvaćanju revizijskog suda, sklapanjem spornih ugovora između tuženika i P. O. d.o.o. došlo je do prenošenja gospodarske djelatnosti s tuženika na P. O. d.o.o. Stoga je poslodavac sukladno odredbi članka 133. stavak 6. i 7. ZR-a bio dužan o tom prijenosu na novog poslodavca pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni s time da u toj obavijesti moraju biti navedeni podaci o danu prenošenja ugovora o radu, razlozima prenošenja ugovora o radu, utjecaju prenošenja ugovora o radu na pravni, gospodarski ili socijalni položaj radnika i mjerama predviđenim u vezi s radnicima čiji se ugovori prenose.

 

S obzirom da iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da je tuženik prije prenošenja gospodarske djelatnosti postupio sukladno članku 133. stavak 6. i 7. ZR-a i obavijestio radničko vijeće, ali i sve radnike na koje se prijenos odnosi o namjeravanom prijenosu, što je bila njegova obveza sukladno članku 149. ZR-a, pravilnom primjenom materijalnog prava nižestupanjski sudovi su osnovano zaključili da je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena i nezakonita.

 

Nisu od značaja revizijski navodi tuženika kojima se poziva na pojedinačne slučajeve iz sudske prakse kada se nije smatralo da se radi o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca jer se zaključak o ispunjenju pretpostavki iz čl. 133. st. 1. ZR-a donosi na temelju konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Revizijski sud u cijelosti prihvaća da su sporni ugovori o korporativnom upravljanju, bez obzira na svoj naziv, u svojoj suštini ugovori o prijenosu dijela gospodarske djelatnosti. Osim toga, ovaj sud je u više svojih odluka u odnosu na činjenično i pravno gotovo istovjetan predmet spora zauzeo jednako pravno shvaćanje (tako u presudi broj Revr 554/2016-2, Revr 574/2016-2 i Revr 1431/15-3).

 

Nadalje, s obzirom da je prema činjeničnim utvrđenjima pobijanih presuda nastavak radnog odnosa moguć, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i kada su naložili vraćanje tužitelja na rad, odnosno istodobno odbili protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

 

Slijedom obrazloženog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a revizija je odbijena kao neosnovana.

 

U odnosu na rješenje o troškovima postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju tuženika podnesenu protiv rješenja o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.