Pristupanje sadržaju
- 1 - Revt 173/2016-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja S. Đ. d.d. u stečaju, Đ., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika H.-O. d.o.o., OIB …, Z., radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7413/12-4 od 23. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1497/10-23 od 17. srpnja 2011., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.
r i j e š i o j e :
Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7413/12-4 od 23. prosinca 2015. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1497/10-23 od 17. srpnja 2011. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Trgovački sud u Osijeku presudom poslovni broj P-1497/10-23 od 17. srpnja 2011. u toč. 1. izreke odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da su pravne radnje ugovori o prijenosu potraživanja (cesiji), sklopljeni između Đ. d.d. Đ. i H.-O. d.o.o. Z. i to Ugovor o prijenosu potraživanja od 16. lipnja 2009., Ugovor o prijenosu potraživanja od 10. kolovoza 2009. i Ugovor o prijenosu potraživanja od 09. rujna 2009., bez učinka prema stečajnoj masi Đ. d.d. u stečaju, Đ., te se nalaže tuženiku H.-O. d.o.o., Z., da u roku osam dana vrati u stečajnu masu Đ. d.d. u stečaju, Đ., iznos od 911.250,00 kn (devestojedanaesttisuća-dvjestopedesetkuna) sa zateznim kamatama po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, i to:
- na iznos od 50.000,00 kn od 16. lipnja 2009. do isplate,
-na iznos od 461.250,00 kn od 10. kolovoza 2009. do isplate,
-na iznos od 400.000,00 kn od 10. rujna 2009. do isplate.
2. Nalaže se tuženiku H.-O. d.o.o. Z. u roku osam dana naknaditi tužitelju Đ. d.d. u stečaju, Đ., prouzročene parnične troškove.“
Točkom II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.864,40 kn u roku od osam dana.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7413/12-4 od 23. prosinca 2015. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, a opisno pobija presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a ako nađe da nema uvjeta za preinačenje, da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.
Tuženik nije dogovorio na reviziju.
Revizija je osnovana.
Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitan, jer to nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP.
U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka:
Tuženik se u reviziji pozvao revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka navedenih u odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, ali se određeno pozvao samo na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 10. ZPP (ispravno toč. 11.), tvrdeći da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te da je zbog tog razloga žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, a u drugostupanjskom postupku ta bitna povreda nije otklonjena.
Osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati, a drugostupanjski po žalbi nije otklonio tu bitnu povredu, i sam je u obrazloženju počinio tu bitnu povredu odredaba postupka.
Naime, u prvostupanjskoj presudi djelomično nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a o nekim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
Presuda je donesena u sporu po tužbi radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika Đ. d.d. Đ. poduzetih kongruentnim namirenjem tražbine vjerovnika H.-O. d.o.o. Z. u iznosu od 861.300,00 kuna, tako što je tužitelj tom vjerovniku ugovorima od 16. lipnja 2009., 10. kolovoza 2009. i 9. rujna 2009. prenio svoja potraživanja koja je imao prema trećima u tom iznosu, iako je blokada računa Đ. d.d. Đ., koja je trajala neprekidno od 6. travnja nadalje, iznosila 229.214.954,15 kuna. Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka je podnesen sudu 19. siječnja 2010., a stečajni postupak je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-8/10-9 od 25. siječnja 2010.
Radi se dakle o sporu po tužbi radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika poduzetih unutar roka od deset godina prije dana podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, pa se u rješenju spora primjenjuju odredbe tada važećeg Stečajnog zakona (Narodne novine broj 44/96, 29/99, 129/00, 197/03, 187/04, 82/06, dalje: SZ) i to:
-opći kriteriji pobijanja po čl. 127. st. 1. SZ koji glasi: Pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnoga dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama ovoga Zakona.
-posebni kriteriji pobijanja po čl. 131. st. 1. SZ koji glasi: Pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.
Iz navedenih odredaba je jasno koje su činjenice odlučne za rješenje spora, a o spornim činjenicama je sud u obrazloženju trebao navesti kako ih je utvrdio.
U ovom slučaju u obrazloženju nižestupanjskih presuda je navedeno da nisu ispunjene opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika zato što se pobijanje pravne radnje i povrat novca ne bi očitovalo u većoj mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika, jer bi ta sredstva otišla na namirenje vjerovnika stečajne mase (troškova postupka i tražbina vjerovnika stečajne mase).
Ovakvo činjenično utvrđenje je u suprotnosti sa sadržajem izviješća stečajnog upravitelja od 31. ožujka 2011. (list 249. do 266. spisa) prema kojemu su u stečaju već namireni razlučni vjerovnici pojedinačno navedeni u izviješću, te osim razlučnih vjerovnika također djelomično i radnici kao vjerovnici prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 14.621.737,02 kune (35% tražbina tog isplatnog reda). Dakle u stečaju su na redu za namirenje upravo stečajni vjerovnici prvog višeg isplatnog reda, a iznos koji bi se povratio pobijanjem nije beznačajan, kako ga su ga pogrešno prikazali nižestupanjski sudovi.
Tražbina vjerovnika H.-O. d.o.o. (ovdje tuženika) ne spada u prvi viši isplatni red koji je samo djelomično namiren, pa je proturječan zaključak suda da namirenjem tuženika nije poremećeno ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), kod nesporne činjenice da je tražbina tog vjerovnika u cijelosti namirena unatoč blokadi računa.
Nadalje, sudovi nisu dali jasne razloge o tome je li ispunjena posebna pretpostavka za pobijanje pravne radnje dužnika, a to je:
- namjera tužitelja, sada stečajnog dužnika, da ošteti svoje vjerovnike i
-znanje druge strane za tu namjeru dužnika u vrijeme poduzimanja radnje.
Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude pravilno naveo da namjera oštećenja vjerovnika postoji ako bi dužnik općenito htio oštećenje vjerovnika (izravna namjera) ili ako bi znao da bi ono moglo nastupiti pa je na njega pristao (eventualna namjera).
Međutim u obrazloženju nižestupanjskih presuda je navedeno kako dužnik nije imao namjeru oštetiti ostale vjerovnike namirenjem samo pojedinačnih vjerovnika u vrijeme blokade računa, nego je samo pokušao na svaki način osposobiti funkcioniranje pogona i nastavak proizvodnje u mlinovima koji rade na struju, za što je bilo potrebno pod svaku cijenu osigurati električnu energiju za proizvodnju brašna i plasiranje na tržište.
Drugostupanjski sud je i dodatno naveo kako nije zadaća stečajnog upravitelja propitivati zakonitost svake radnje stečajnog dužnika unazad deset godina i bespotrebno angažirati sudski aparat, nego brzo i efikasno provesti stečajni postupak, čime sud ne daje odgovor na pitanje je li radnja dužnika poduzeta s namjerom oštećenja, a pri tome i neutemeljeno osporava zakonsku obvezu stečajnog upravitelja poduzimati radnje radi uvećanja stečajne mase i ujednačeno namirenje vjerovnika.
Iz obrazloženja se može zaključiti da je sud ispitao samo postojanje izravne namjere oštećenja vjerovnika, dok se nije bavio time je li dužnik, želeći postići određene (po njemu) opravdane ciljeve, pristao na to da namirenjem jednog vjerovnika ošteti druge vjerovnike koji su zbog blokade računa dužnika već bezuspješno čekali na namirenje.
Kod ocjene ponašanja dužnika i njegovih namjera treba imati na umu da je obračunsko namirenje kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga te drugim oblicima međusobnih namira obveza i potraživanja bilo zabranjeno prisilnom odredbom čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji (Narodne novine broj 117/01), prema kojoj poslovni subjekt ne može obavljati obračunsko plaćanje ako na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene dospjele obveze, a takav je bio i predmetni slučaj.
Nadalje, namirenje je izvršeno u vrijeme kad je već postojao stečajni razlog iz čl. 4. st. 2. i 3. SZ (nesposobnost za plaćanje), pa je uprava dužnika po zakonu bila dužna predložiti otvaranje stečajnog postupka.
Navodi o odlučnim činjenicama su dakle u suprotnosti sa stanjem spisa glede tvrdnje da nije opravdano pobijati radnje zato što se povrat novca ne bi očitovalo u većoj mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika jer bi sredstva otišla na namirenje vjerovnika stečajne mase.
Nadalje, obrazloženje je nedostatno, a djelomično i proturječno, glede navoda o činjenicama koje se odnose na postojanje namjere dužnika nezakonitim obračunskim namirenjem privilegirati jednog vjerovnika i oštetiti ostale vjerovnike. U obrazloženju nije navedeno navodi u čemu se sastojala takva neotklonjiva opasnost koju je dužnik morao otkloniti nezakonitim namirenjem pojedinih vjerovnika, pogotovo kad se ima na umu da se proizvodnja odlukom vjerovnika može nastaviti i u stečaju.
Nadalje, i utvrđenje suda da druga strana nije znala za namjeru dužnika da poremeti redoslijed namirenja vjerovnika i ošteti vjerovnike je u suprotnosti s utvrđenjem da je tuženiku bilo poznato da je račun dužnika bio blokiran (list 4. prvostupanjske presude), a pregovori između tužitelja i tuženika su vođeni upravo radi iznalaženja mogućnosti obračunskog namirenja tražbine tuženika. Stoga se već po odredbi čl. 131. st. 1. SZ pretpostavlja znanje druge strane (ovdje tuženika) za dužnikovu namjeru oštećenja drugih vjerovnika.
Zbog iznijetih razloga presudu nije moguće ispitati, pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Stoga je valjalo ukinuti nižestupanjske presude i odluke o parničnim troškovima po čl. 393. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.