- 1 -              Revd 1832/2020-2

Broj: Revd 1832/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. N. K. iz Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. G., odvjetnica u O. društvu G., G., P. i Partneri d.o.o., Z., ... i punomoćnik A. T., odvjetnik u Z., ..., protiv tuženika Z. H. d.o.o., Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M. i D. B., odvjetnici u O. društvu M. & B. d.o.o., Z., ..., radi isplate otpremnine, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3449/2018-2 od 24. travnja 2020., kojim je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-241/2016 od 25. travnja 2017., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3449/2018-2 od 24. travnja 2020., kojim je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-241/2016 od 25. travnja 2017.

Na prijedlog nije odgovoreno.

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljeno više pravnih pitanja.

U svezi s navedenim pitanjima pozvao se na više odluka ovog suda (Rev-1426/12 od 12. ožujka 2014., Rev-7/25 od 23. travnja 2007., Rev-x 587/14-2 od 4. studenoga 2014., Rev-x-346/16-2 od 9. travnja 2014., Gzz-260/03-2 od 22. rujna 2004., Rev-538/11-2 od 11. travnja 2012., Rev-72/10 od 21. veljače 2012., Rev-x 83/08 od 2. studenoga 2008., Rev-183/11-2 od 16. listopada 2013., Rev-461/13 od 29. rujna 2015. i Rev- 52/2016 od 9. listopada 2019. i smatra da su sva ona važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što je odluka o opozivu tužitelja s dužnosti člana uprave donesena na temelju odredbe čl. 424. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19 - dalje: ZTD), jer su stranke ugovorile da u slučaju prijevremenog raskida ugovora ili isteka mandata ako postoji važan razlog za opoziv (a utvrđeno je da postoji jer tužitelj s ostalim članovima Uprave, do 1. lipnja 2015., do kada je bio rok, nije izradio plan poslovanja za 2015.) pa tužitelj nema pravo na otpremninu, s tim da tužitelj nije pobijao odluku skupštine društva kojom je opozvan s funkcije, već samo zahtijeva isplatu otpremnine zbog toga što je opozvan prije isteka mandata. Pri tome nije prihvatio tvrdnju tužitelja niti određenih svjedoka prema kojoj je uprava morala izraditi rebalans plana poslovanja za 2015., i da je izradom nacrta rebalansa ispunila svoju obvezu iz razloga što je nova uprava upravo imenovana radi donošenja novog plana poslovanja za 2015., a ne rebalansa postojećeg donesenog od strane uprave.

Takvo činjenično i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti je prihvatio drugostupanjski sud, te je odgovorio da odlučne žalbene prigovore, te je pri tome i dodatno iznio pravno shvaćanje prema kojem činjenica da je tužitelj, zajedno s ostalim članovima Uprave, izradio dokument pod nazivom "Rebalans plana poslovanja za 2015." nije dovoljna za suprotan zaključak iz razloga što tužitelj taj dokument nije dostavio sudu, niti je dostavio navodno potpuni primjerak Plana poslovanja za 2015., zbog čega taj sud nije mogao ocijeniti obuhvaća li rebalans plana, po svom sadržaju, sve ono što bi trebao obuhvaćati Plan poslovanja, odnosno bi li se isti sadržajno mogao smatrati Planom poslovanja, i bi li predstavljao tužiteljevo ispunjenje obveze, te se pozvao na pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a.

Prema navedenom, odluka prvostupanjskog suda je donesena primjenom pravila o teretu dokaza, pa se i drugostupanjski sud mogao pozivati na navedeno pravilo, kada je potvrdio prvostupanjsku odluku, neovisno o tome što se prvostupanjski izričito nije pozvao na odredbe ZPP-a o tom pravilu. Drugostupanjski sud je, nakon što je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, tek podredno naveo da tužitelj nije dostavio sudu primjerak Plana poslovanja za 2015., i Rebalans plana poslovanja za 2015. zbog čega taj sud nije te isprave nije mogao ocijeniti.

Stoga pitanje kojim se provjerava mogućnost drugostupanjskog suda da odluči o žalbi primjenom pravila o teretu dokaza (temeljem čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a) u slučaju kada odluka prvostupanjskog suda nije donesena temeljem tog pravila, nije važno jer polazi od pogrešne pretpostavke da prvostupanjska odluka nije donesena temeljem pravila o teretu dokazivanja i da se pobijana presuda temelji na razlozima koje tijekom postupka nisu isticali ni stranke ni sud prvog stupnja u svojoj odluci.

Ni pitanje na kome je bio teret dokaza da isprava "poslovni plan" odnosno "rebalans poslovnog plana" ima nedostataka, a čija neizrada u određenom roku je bila važan razlog za opoziv člana uprave (tužitelja) i gubitak prava na isplatu otpremnine, kada se te isprave nalaze kod tuženika, nije važno jer ni jedna stranka nije predlagala provođenje dokaza uvidom u navedene isprave niti je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku da u smislu odredbe čl. 232. st. 3. ZPP-a naloži tuženiku da u spis dostavi navedene isprave, a odluke na koje se poziva vezano za to pitanje (Rev-7/05 od 23. travnja 2007. i Rev-x 587/14-2 od 4. studenoga 2014.) odnose se na primjenu čl. 232. st. 1. ZPP-a i dužnost stranaka na podnošenje isprave na koju se pozivaju za dokaz svojih navoda, dok se postavljeno pitanje odnosi na primjenu čl. 232. st. 3. ZPP-a, odnosno na situaciju kada se isprava nalazi kod pravne osobe, a stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, u kojoj situaciji sud na prijedlog stranke pribavlja.

Nevažno je i pitanje raspolaže ili sud potrebnim znanjem za utvrđivanje ili razrješenje činjenice ima li "Poslovni plan" trgovačkog društva "određenu kvalitetu", pozivajući se pri tome na odluke Rev-x-346/16-2 od 9. travnja 2014. i Gzz-260/03-2 od 22. rujna 2004., s obzirom da sudovi nisu ni bili u mogućnosti ocjenjivati kvalitetu navedenih isprava, jer ih nije priložila nijedna stranka, niti su ulazili u kvalitetu sadržaja tih isprava i na ocjeni njihove kvalitete temeljili pobijanu odluku, osim što su utvrdili da je Revizorski odbor tuženika zaključkom od 10. lipnja 2015. predložio Nadzornom odboru tuženika odbiti rebalans Godišnjeg plana poslovanja za 2015. iz razloga što nije usklađen s proračunom Grada Z., a navedene odluke, na koje se poziva (ističući razloge važnosti) odnose se na primjenu čl. 250. ZPP-a, odnosno na nužnost provođenja odgovarajućeg vještačenja, kada je radi utvrđenja ili razrješenja kakve činjenice potrebno stručno znanje, a ovdje se o tome ne radi.

Pitanje, pazi li drugostupanjski sud na primjenu pravila o teretu dokaza po službenoj dužnosti i treba li u obrazloženju svoje odluke odgovoriti na žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, nije važno jer polazi od pogrešne pretpostavke da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi propustio ocijeniti odlučne žalbene navode i označiti razloge koje je uzeo u obzir, jer je drugostupanjski sud, prema shvaćanju ovog suda, odgovorio na sve odlučne žalbene navode i dao razloge za iznesena pravna shvaćanja. Stoga ni pozivanje na odluke ovoga suda Rev-538/11-2 od 11. travnja 2012., Rev-72/10 od 21. veljače 2012., Rev-x 83/08 od 2. studenoga 2008., Rev-183/11-2 od 16. listopada 2013., Rev-461/13 od 29. rujna 2015. i Rev-52/2016 od 9. listopada 2019., koje se odnose se na primjenu čl. 375. st. 1. ZPP-a, ne daju razlog važnosti tome pitanju.

Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 22. rujna 2020.