- 1 -              Revt 188/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 188/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica S. A., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Hrvatska Radiotelevizija, Z., (OIB: ...), radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3258/2013-5 od 23. prosinca 2015. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-4585/2010-44 od 19. prosinca 2012. ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P-4585/2010-50 od 28. siječnja 2013. te preinačeno dopunsko rješenje istog suda posl. br. P-4585/2010-49 od 28. siječnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka (sadržane u presudi i rješenju drugostupanjskog suda) odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, tuženik je obvezan platiti tužitelju 1.208.700,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

 

              b) pod točkom II. izreke, tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 61.841,38 kn,

 

              c) pod točkom III. izreke, odbijen je kao neosnovan „zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 44.050,00 kn“.

 

              Prvostupanjskim dopunskim rješenjem tuženik je obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 15.100,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „I. Potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/10 od 19. prosinca 2012. u točki I. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku…isplatiti tužitelju…u roku od 8 (osam) dana iznos od 207.912,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama…,kao i u dijelu točke II. njene izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 40.391,38 kn u roku od 8 (osam) dana te u točki III. njene izreke.

 

              II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/10 od 19. prosinca 2012. u točki I. njezine izreke u preostalom dijelu te se odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1,000.788,50 kn zajedno s pripadajućim kamatama te se odbija tužiteljev zahtjev da mu tuženik u roku od osam dana naknadi troškove u iznosu od 21.450,00 kn.“.

 

              Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

              „Preinačuje se dopunsko rješenje poslovni broj P-4585/10 od 28. siječnja 2013. te se odbija tužiteljev zahtjev da mu tuženik u roku od osam dana naknadi troškove postupka u iznosu od 15.100,00 kn.“.

 

Protiv drugostupanjske odluke (presude i rješenja) tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud „preinači pobijanu presudu pod toč. II. izreke, na način da odbije žalbu tuženika protiv prvostupanjske presude i potvrdi istu, preinači pobijano rješenje na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi dopunsko rješenje o trošku“ ili „podredno da ukine pobijanu presudu pod toč. II. izreke i pobijano rješenje te predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu“.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže „reviziju odbiti kao neosnovanu“. Traži naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnjama revidenta: da „pobijana drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi iste (da) su proturječni“, da je „obrazloženje presude nejasno“ u odnosu na odluku o visini primjerene autorske naknade, da je sud „onemogućio tužitelja da u postupku pred sudom dokaže visinu primjerene autorske naknade“, da „drugostupanjski sud nije brižljivo cijenio“ dokaze te da „nije dao nikakve razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da je naknada određena Cjenikom tuženika primjerena naknada“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se tužitelj poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a (pa niti u vezi s odredbama čl. 250. i čl. 338. st. 4. ZPP-a) koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je za isplatu primjerene autorske naknade zbog korištenja autorskih djela autora D. M. u repriznom emitiranju u razdoblju od svibnja 2009. do siječnja 2010. na Hrvatskoj radioteleviziji.

 

U revizijskom stupnju sporna je visina te naknade.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-4285/09 od 7. listopada 2009. (tužitelj) proglašen univerzalnim pravnim slijednikom i nositeljem svih autorskih prava iza pok. D. M.“,

 

- da „je tuženik reemitirao u razdoblju od svibnja 2009. do siječnja 2010.: 13. epizodu televizijske serije „N. m. m.“ 26. svibnja 2009. (režija D. M.),; TV dramu „K. lj.“ u prosincu 2009. (režija D. M.) ; TV serije „Č. s. m. n. o. s.“ - osam epizoda, u srpnju i kolovozu 2009. (režija i scenarij D. M.); operu „E. s. o. s.“ 30. svibnja 2009. (režija D. M.); operu „Č. f.“ 8. kolovoza 2009. (režija D. M.); operu „O.“ 19. rujna 2009. (režija D. M.); operu „P.“ 17. listopada 2009. (režija D. M.); operu „E.“ 31. listopada 2009. (režija D. M.); operu „D. i. u. b.“ 9. siječnja 2010. (režija D. M.), te opere „S.“ 3. listopada 2009. (režija D. M.) i epizodu televizijske serije „N. m. m.“ pod nazivom „H. g. u. r.“ 5. svibnja 2011. (režija D. M.)“,

 

- da „se radi o dramskim i dramsko - muzičkim djelima koja su stvorena na način sličan kinematografiji, dakle (da) se radi o audiovizualnim djelima“,

 

- da su to „antologijska djela od izuzetnog kulturnog značaja“,

 

- da tuženik „tužitelju nije platio autorsku naknadu u skladu s odredbom čl. 53. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03 i 79/07; dalje: ZAPSP-a)“,

 

- da „između tužitelja i tuženika nije sklopljen ugovor o iskorištavanju autorskih djela (za reemitiranje u tom razdoblju) i da stoga autorska naknada nije određena pravnim poslom“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o pravu iskorištavanja autorskih djela stvorenih u radnom odnosu ili po narudžbi koje je regulirano odredbama čl. 20. - 26. Zakona o autorskom pravu iz 1968., te da su djela za reemitiranje kojih tužitelj potražuje naknadu antologijska djela od izuzetnog kulturnog značaja, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i iz dopisa Ravnateljstva tuženika od 8. travnja 2010., pa je na konkretan slučaj u pogledu određivanja obveze plaćanja autorske naknade primijenio odredbu čl. 23. st. 1. i 2. Zakona o autorskom pravu iz 1968. prema kojoj na djelu stvorenom u radnom odnosu u radnoj ili drugoj organizaciji, državnom organu ili kod osobe koja vrši zakonom dopuštenu djelatnost, a koje prelazi okvire redovne djelatnosti ili predstavlja duhovnu tvorevinu izuzetnog značenja i vrijednosti, autor zadržava sva autorska ovlaštenja te je radna organizacija, odnosno državni organ ovlašten iskorištavati takvo djelo bez posebne dozvole autora, ali uz plaćanje autorske naknade za iskorištavanje tog djela“,

 

              - da „je prvostupanjski sud na okolnost utvrđenja visine autorske naknade predmetnih djela, a imajući u vidu njihovu umjetničku vrijednost i raspon iznosa naknade po cjeniku tuženika, odredio vještačenje te ga povjerio stručnoj ustanovi - Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Z. koja je odredila osobu vještaka - dr. sc. S. B.“,

 

              - da „je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka i primjerenu naknadu za reemitiranje navedenih djela izračunao korištenjem maksimalnih iznosa sadržanih u Cjeniku tuženika ocijenivši pritom da se radi o djelima koja su neprocjenjiv dio naše cjelokupne kulture i identiteta te primijenio odredbu čl. 53. Zakona o autorskim i srodnim pravima“,

 

              - da „odredba čl. 23. st. ZAP/68 propisuje: (1) ako je radnik koji je u radnom odnosu u radnoj ili drugoj organizaciji, državnom organu ili zaposlen kod osobe koja samostalno vrši zakonom dopuštenu djelatnost stvorio autorsko djelo koje prelazi okvire redovne djelatnosti te organizacije, organa ili osobe koja samostalno vrši zakonom dopuštenu djelatnost, ili ako je stvorio djelo koje predstavlja duhovnu tvorevinu izuzetnog značenja i vrijednosti, on kao autor zadržava sva autorska ovlaštenja na tako stvorenom djelu. (2) U slučaju iz st. 1. ovog člana radna organizacija odnosno državni organ može takvo djelo iskorištavati bez potrebne dozvole autora, ali uz plaćanje naknade za iskorištavanje toga djela, a može ukoliko je to predviđeno općim aktom te organizacije odnosno tog organa, obračunati koristi koje je autor imao od toga što je u stvaranju toga djela koristio sredstva i druge pogodnosti te organizacije odnosno organa“,

 

              - da „(kako) sva navedena djela koja je tuženik nesporno reprizno emitirao i to televizijske serije kao i režije opera, spadaju u duhovne tvorevine izuzetnog značenja i vrijednosti hrvatskog TV stvaralaštva, a s obzirom da su nastala za vrijeme radnog odnosa autora pok. D. M. (režisera), tuženik je ovlašten iskorištavati navedena djela bez posebne dozvole autora (nositelja prava) i reprizno ih emitirati, ali uz plaćanje autorske naknade za iskorištavanje tog djela za sva djela koja su nastala tijekom važenja pravnog režima tada važećeg ZAP/68“,

 

              - da „kako je povreda imovinske komponente autorskopravnog ovlaštenja tužitelja neplaćanjem naknade za iskorištavanje putem ponovnog prikazivanja predmetnih autorskih djela, počinjena u razdoblju od svibnja 2009. do siječnja 2010., na pravo tužitelja na isplatu naknade imaju se primijeniti odredbe čl. 53. u vezi s čl. 202. st. 1. ZAPSP/03, imajući pritom u vidu sadržaj i opseg tuženikovih stečenih prava u pogledu prava korištenja (bez posebne dozvole) i tuženikovog prava na smanjenje autorske naknade sukladno svojim internim aktima s osnove koristi koje je autor imao od toga što se koristio sredstvima i drugim pogodnostima tuženika kao poslodavca i producenta (čl. 23. st. 2. ZAP/68.)“,

 

              - da „je odredbom čl. 53. ZAPSP/03 propisano da ako visina naknade nije određena pravnim propisom, ili je njena visina određena neprimjereno ili nije određena prema čl. 162. ZAPSP-a, autor ima pravo na primjerenu naknadu, a to je ona naknada koja se u pravnom prometu pošteno mora dati u trenutku zaključenja pravnog posla s obzirom na vrstu i opseg korištenja autorskog djela, uzimajući pritom u obzir i financijski uspjeh u korištenju autorskog djela, vrstu i obujam autorskog djela, trajanje korištenja, postojanje sporazuma između odgovarajuće udruge autora i odgovarajućeg udruženja korisnika kojim se utvrđuje visina primjerene naknade, kao i druge elemente na temelju kojih se može donijeti odluku o primjerenoj naknadi“,

 

              - da „je autorske naknade za autorska djela tuženik regulirao sukladno svojim internim aktom i to Cjenikom naknada za korištenje autorskih i izvođačkih djela i naknada za ostalu programsku suradnju HTV-a“, a da „su tim Cjenikom, između ostalog, propisani iznosi autorskih naknada za sinopsise - pisana djela, scenarije - pisana djela, režiju i dr.“, te da „navedeni Cjenik ima osnovu u tuženikovom pravu na smanjenje autorske naknade s osnove koristi koje je autor imao od toga što se koristio sredstvima i drugim pogodnostima tuženika kao poslodavca i producenta (čl. 23. st. 2. ZAP/68)“,

 

              - da „protivno utvrđenju suda prvog stupnja da novčani iznos od 1,208.700,00 kn predstavlja posebnu, primjerenu novčanu naknadu tužitelju za ponovljena emitiranja, koja se u pravnom prometu pošteno mora dati u času zaključenja pravnog posla s obzirom na vrstu i opseg korištenja autorskog djela, ovaj sud zauzima drugačije stajalište u pogledu visine te naknade uzimajući pritom u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja koje su u postupku utvrđene“,

 

              - da „naime, novčani iznosi primjerene naknade po osnovama kako ih je prvostupanjski sud odredio utvrđeni su iznad iznosa koji bi proizlazili iz Cjenika, ali tako utvrđene iznose ne opravdavaju u konkretnom slučaju parametri koje je vještak uzeo u obzir, a sud u cijelosti prihvatio“,

 

- da „je točno da navedeni tuženikov Cjenik ne predstavlja sam po sebi isključivi kriterij na temelju kojeg se određuje visina autorske naknade koja pripada tužitelju“, međutim da „vještačkim nalazom nisu obuhvaćeni zakonom propisani parametri, primjerice financijski uspjeh u korištenju predmetnih djela (mogućnost prodaje djela, materijalna korist i drugo) koji je mogao biti relevantan element pri određivanju naknade u višem iznosu od onog propisanog Cjenikom“,

 

- da „kako je tužitelj prvotno postavio tužbeni zahtjev u skladu s dostavljenim Cjenikom naknada za korištenje autorskih i izvođačkih djela i naknade za ostalu programsku suradnju HTV-a (dalje: Cjenik), kojim je propisana autorska naknada, te kako je tužitelj naveo da se radi o repriznom emitiranju, dakle ponovnom prikazivanju ranije stvorenih audiovizualnih djela u radnom odnosu kod tuženika, stav je ovog suda da se radi o uobičajenom korištenju autorskih djela putem javnog priopćavanja audiovizualnih djela stvorenih u radnom odnosu kod tuženika i koje korištenje se ne suprotstavlja njihovom redovitom korištenju, s tim da se ponovnim prikazivanjem, između ostalog, podsjeća na značaj tih djela i čini ih prisutnim u društvenoj kolektivnoj svijesti što je svakako u suglasju sa zakonitim interesom autora D. M., a koje okolnosti tužitelj ne osporava“,

 

- da se vještački nalaz „ne može prihvatiti u pogledu određivanje visine pravične i uobičajene naknade na temelju općenitog pozivanja na izuzetan značaj djela i dovođenja u vezu s tim svjetski poznate prakse (neodređene) kao i tuženikove prakse (intonirane u negativnom kontekstu) koja pritom nije ni objašnjena niti citirana, a sve bez ikakvih konkretnih utvrđenja i jasnih poveznica s predmetnim slučajem i dosuđenim iznosom naknade“,

 

- da „se pravilno vještački nalaz temelji na tuženikovom Cjeniku koji je uzet kao orijentir za utvrđivanje pravične naknade“, međutim da je „neosnovano i pozivanje na parametre određivanja visine naknade s pozivom na naknadu za knjigu snimanja, sinopsisa i treatmenta, budući da tužitelj potražuje naknadu za ponovno emitiranje već ranije stvorenih djela“,

 

- da „u tom smislu žalitelj osnovano prigovara urednosti i pravilnosti vještačenja u pogledu visine i načina obračuna naknade za ponovljena prikazivanja jer se u konkretnom slučaju ne može raditi o naknadi za proizvodnju djela, budući da parametri kao što su uvećanja naknade za knjigu snimanja, sinopsisa i treatmenta predstavljaju materijale koji prethode proizvodnji, odnosno, stvaranju djela i nisu od značenja pri utvrđivanju visine pravične naknade autoru za ponovljeno prikazivanje“,

 

- da „osim toga, tijekom postupka nisu utvrđene činjenice vezane za autorstvo navedenih doprinosa u stvaranju predmetnih televizijskih djela (niti se na to tužitelj u tužbi poziva već navedene parametre uvodi vještak samoinicijativno)“,

 

- da „ovdje treba reći da se kod djela stvorenih kinematografskim postupkom (audiovizualna djela) te s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, autorskopravna zaštita proteže na redatelja i autora scenarija u smislu tadašnje odredbe čl. 14. st. 1. ZAP/68, čl. 13. st. 1. ZAP/78, odnosno, čl. 116. ZAPSP/03 te tužitelju kao nasljedniku može pripasti samo primjerena naknada za režiju i autorstvo jednog scenarija („Č. s. n. o. s.“) stvorenog u radnom odnosu kod tuženika za reprizno emitiranje koje je tuženik mogao reprizirati bez dozvole tužitelja kao nositelja prava iza pok. D. M. u skladu s opsegom stečenih prava“,

 

- da „u odnosu na tuženikov Cjenik i na tužiteljeve prigovore da je tuženik samostalno donio navedeni Cjenik koji se ima primijeniti na konkretan slučaj, valja ponoviti da je tuženik stekao pravo korištenja predmetnim djelom bez dozvole autora, ali je dužan za to platiti naknadu imajući pritom i pravo na određivanje naknade sukladno svojim internim propisima u kojima je predvidio i obračun koristi što ih je autor - radnik imao služeći se tuženikovim sredstvima kao poslodavca i producenta“,

 

- da „je očito da je tuženik kao poslodavac i producent pokrenuo proces produkcije predmetnih audiovizualnih djela i njegovu proizvodnju, te dao financijska sredstva i organizacijsku potporu te stoga zajedno s redateljem i ostalim koautorima sudjelovao u stvaranju predmetnih audiovizualnih djela“,

 

- da „je stoga primjerenu naknadu u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji, u svjetlu rečenog, a s obzirom na odsutnost utvrđenih činjenica koje bi ukazivale na suprotno, valjalo odmjeriti prema tuženikovom Cjeniku koji je važio u vrijeme repriznog emitiranja djela, a koji je na temelju rezultata dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja uzet kao jedino utvrđeni orijentir za određivanje pravične naknade, jer se radi o uobičajenoj i primjerenoj naknadu za opisanu vrstu korištenja, pa u konkretnom slučaju visina naknade može biti određena kroz očekivani prihod tužitelja s navedene osnove uzevši u obzir ulaganje tuženika koje je isti vršio u stvaranju tih djela u skladu s tuženikovim internim propisom“,

 

- da „kao što je ranije rečeno, predmetna audiovizualna djela stvorena su u okviru radnog odnosa autora, pok. D. M. kod tuženika te posebnu naknadu za ponovljena emitiranja (reprize) u konkretnom slučaju valja odrediti sukladno odredbama Cjenika koje određuju da za svako daljnje ponovljeno emitiranje nositelju prava pripada određeni postotak od iznosa naknade predviđene Cjenikom HRT-a koji je na snazi u vrijeme svakog ponovljenog emitiranja, kako je to tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom i potraživao“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda (u odnosu na u reviziji sporno) je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo odbiti odlukom iz izreke presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu odluku objavit će se odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3258/2013-5 od 23. prosinca 2015.

 

              Revizijski sud tek ukazuje da se u revizijskom stupnju ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi - a ipak izneseni ne mogu imati nikakve učinak na donesenu odluku, pa stoga samo primjećuje da (uz odgovor na reviziju) priloženi Ugovor broj P-19715/15 od 8. rujna 2015. sklopljen između tužitelja i tuženika (za reemitiranje djela pok. D. M. u 2015.), nije u ničemu u suprotnosti s odlukom drugostupanjskog suda u odnosu na visinu autorske naknade i s shvaćanjem (prethodno izloženim) na kojemu se ta odluka temelji.

 

              Tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku (sadržane u presudi i rješenju drugostupanjskog suda).

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tužitelja protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu, pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke, u rješenju.

 

              Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao pod toč. II. izreke, u rješenju.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.