- 1 -              Revd 1890/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1890/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja-prvotuženika E. R.1 iz K., ..., OIB: ..., drugotužitelja-drugotuženika E. R.2 iz K., ..., OIB: ... i trećetužitelja-trećetuženika H. R. iz K., ..., OIB: ..., svi zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku u R., protiv tuženice-protutužiteljice S. Š. iz K., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku u R., radi ispravka upisa i utvrđenja vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužene-protutužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž-1505/2019-2 od 22. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja 29 P-754/2015 od 16. travnja 2019., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Tužena-protutužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da u prijedlogu prva tri postavljena pravna pitanja, a koja se zasnivaju na premisi savjesnosti stjecatelja (prednika tuženika), nemaju utjecaja na odluku u sporu, jer je činjenično utvrđenje drugostupanjskog suda – nepoštenje toga stjecatelja.

 

Niti četvrto postavljeno pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu, jer propituje obvezu stjecatelja da istražuje zemljišnoknjižno stanje prilikom stjecanja nekretnine, a nižestupanjski sudovi svoje pravno shvaćanje o nesavjesnosti toga stjecatelja ne zasnivaju na takovoj obvezi, već na uočljivosti fizičke ograde koja je postojala na spornoj nekretnini. Također, a u pogledu toga pitanja, za nadodati je da tužena-protutužiteljica nije dostavila (niti je uputila na) odluke sudova u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, iz kojih bi proizlazila različita sudska praksa viših sudova u odnosu na to pitanje.

 

Petim postavljenim pravnim pitanjem tužena-protutužiteljica propituje pravna sredstva koja su tužitelji imali na raspolaganju pri ostvarivanju svojih prava, svodeći ga na dvojbu jesu li u konkretnom slučaju tužitelji trebali ustati brisovnom tužbom (u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama "Narodne novine" broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004 – dalje: ZZK) koja se navodi u presudi na koju se kao na razlog važnosti u tom smislu poziva (presudi Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž-5463/2007) ili vlasničkom tužbom. Međutim, niti odgovor na ovo pitanje ne bi imalo utjecaja na odluku u ovome sporu, jer je prema odredbi čl. 129. ZZK-a za podnošenje brisovne tužbe aktivno legitimiran nositelj povrijeđenog knjižnog prava, a ovdje tužitelji nesporno nisu niti bili nositelji knjižnog prava; naprotiv, pobijanom presudom su dosjelošću, originalno stekli pravo vlasništva. Štoviše, u navedenoj usporednoj odluci tamo tužitelji su, kako iz obrazloženja te odluke proizlazi, bili nositelji knjižnog prava i ne proizlazi da bi bilo upisano društveno vlasništvo (pa bi eventualno dolazilo do mogućnosti podnošenja spominjane brisovne tužbe) što sve upućuje na drugačiji činjenični supstrat, pravno neusporediv s ovopredmetnim. Tako, osim što to pitanje ne utječe na odluku u sporu, ono nema niti valjane razloge važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava.

 

U pogledu šestog i sedmog postavljenog pravnog pitanja, za obrazloži je da se u odlukama revizijskog suda poslovnih brojeva Rev-1334/15, Rev-1513/14 i Rev-3447/99, na koje se kao na razlog važnosti poziva tužena-protutužiteljica ne izražava pravno shvaćanje u okviru činjenične situacije (koja je u ovom, konkretnom predmetu utvrđena) u kojoj su se uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nad spornom nekretninom ostvarili prije upisa društvenog vlasništva i to po režimu primjene pravnih pravila Općeg građanskog zakonika (koja bi se primjenjivala u smislu čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije - "Službeni list" FNRJ broj 86/46 i 105/47). Naime, u tim su odlukama sudovi pravno shvaćanje izražavali u svjetlu primjene stvarnopravnog uređenja koji je stupilo na snagu nakon prestanka važenja relevantnih odredbi potonjeg propisa, a u okviru pravne regulacije odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09). Štoviše, niti jedna od tih odluka ne izražava pravno shvaćanje o tijeku roka dosjelosti za poljoprivredno zemljište, pri čemu je samo za primijetiti da odredba čl. 112. Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list" FNRJ broj 43/59, "Službeni list" SFRJ broj 25/65, 12/67, 14/70 i "Narodne novine" broj 52/71) određuje nemogućnost sjecanja građanskog vlasništva dosjelošću na zemljištu u društvenom vlasništvu, no, kako je već navedeno, u ovome, konkretnom slučaju, u trenutku ispunjenja uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predmetna nekretnina nije niti bila u društvenom vlasništvu.

 

O zadnjem postavljenom pravnom pitanju nižestupanjski sudovi nisu niti izrazili svoje pravno shvaćanje koje bi se tim pitanjem imalo propitivati u postupku pred ovim sudom, pa u tom smislu niti ono nema utjecaja na odluku u sporu. Naime, nižestupanjski sudovi nisu iskazali različito pravno shvaćanje po tom pitanju (potrebe utvrđenja dana stupanja u samostalan posjed radi nastupa tijeka vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, niti u pogledu načina stupanja u taj posjed) u odnosu na odluku na koju se, kao na razlog važnosti, tužena-protutužiteljica poziva. Također, iako irelevantno zbog prethodno navedenog, iz nižestupanjskih odluka ostaje u dovoljnoj mjeri jasno određeno dvadesetogodišnje razdoblje posjedovanja prednika tužitelja nekretnine prije njezinog prelaska u društveno vlasništvo, kao i način izvršavanja posjeda prednika tužitelja.

 

Konačno, niti jedno od prijedlogom za dopuštenje revizije postavljenih pitanja nema utjecaja na protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice usmjeren na predaju u posjed spornog djela nekretnine koja je pobijanom odlukom utvrđena (su)vlasništvom tužitelja.

 

Slijedom obrazloženog, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.