- 1 -              Revd 1885/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1885/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. G., OIB: ..., iz Z., ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & F. iz Z., protiv tuženika Hrvatske odvjetničke komore, OIB: ..., Z., ..., zastupane po punomoćnicima D. T. i J. T., odvjetnicima u Z. i tuženika J. B., OIB: ... iz Z., ..., kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1459/2019-2 od 6. veljače 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-822/2010 od 28. lipnja 2019., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1459/2019-2 od 6. veljače 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-822/2010 od 28. lipnja 2019.

 

U odgovorima tuženika na navedeni prijedlog tuženici osporavaju osnovanost prijedloga i postojanje pretpostavki za intervenciju revizijskog suda, te predlažu prijedlog odbaciti odnosno odbiti.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), utvrđeno je da je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pet pravnih pitanja o tome predstavlja li podnošenje tužbe nenadležnom sudu, zbog kojeg je stranka izgubila mogućnost ostvariti pravo na naknadu štete, pogrešku u odvjetničkom zastupanju, postupa li odvjetnik podnošenjem tužbe nenadležnom sudu kao dobar stručnjak, savjesno i u skladu sa pravilima struke, sudjeluje li opunomoćitelj, kao laik, kod ugovora u punomoći, ravnopravno sa punomoćnikom (odvjetnikom) pri odlučivanju o pitanjima koja su isključivo u sferi odvjetničke profesionalne djelatnosti, predstavlja li podnošenje tužbe i vođenje postupka pred nadležnim sudom, štetnu radnju, temeljem koje je tužitelju nastala šteta zbog gubitka prava na ostvarenje naknade štete pred nadležnim sudom, te predstavlja li pravni posao kojim se drugotuženik obvezuje dovesti treću osobu (odvjetnika u Republici Austriji) u vezu sa tužiteljem kako bi oni sklopili ugovor o zastupanju, ugovor o nalogu, te se u svezi s prvim pitanjem pozvao na rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-212/2014 od 10. listopada 2016. i na presudu ovog suda broj Rev-3677/1999-2 od 17. svibnja 2000., u odnosu na drugo pitanje pozvao se na presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžo-456/14 od 12. ožujka 2015., na rješenje istog suda broj Gžnš-212/2014 od 10. listopada 2016. i presudu ovog suda Rev-3677/1999-2 od 17. svibnja 2000., u odnosu na treće pitanje pozvao se na odluku ovog suda broj Rev-3677/1999-2 od 17. svibnja 2000., u odnosu na četvrto pitanje na odluku ovog suda broj Rev-3677/1999-2., te presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžo-456/2014. od 12. ožujka 2015., te u odnosu na peto pitanje na odluku ovog suda broj Rev-x 748/2011-2, i smatra da su sva ona važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

 

Prema utvrđenjima drugostupanjskog suda, tužitelju nije nastala šteta zbog toga što je tuženik (odvjetnik) J. B. pogrešno podnio tužbu sudu u Republici Hrvatskoj, jer je već prije toga tužitelj putem tuženika J. B. pokušao ostvariti štetu u Republici Austriji, ali do toga nije došlo iz razloga što tužitelj nije imao financijskih sredstava da financira postupak u Republici Austriji, dakle ne iz razloga za koje bi odgovarao tuženik J. B., već iz razloga koji leže na samom tužitelju, a on u ovom postupku i ne traži štetu koja bi mu nastala zbog vođenja postupka u Republici Hrvatskoj, pa je ocijenio njegov zahtjev za naknadu štete neosnovanim.

 

Prema navedenom, tužitelju nije nastala šteta podnošenjem tužbe nenadležnom sudu u Republici Hrvatskoj, pa prvo postavljeno pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da bi upravo podnošenjem tužbe nenadležnom sudu tužitelj izgubio mogućnost ostvariti pravo na naknadu štete, zbog čega to pitanje nije važno pitanje jer od njega ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari.

 

S obzirom da u ovom postupku tužitelj ne traži štetu nastalu vođenjem postupka u Republici Hrvatskoj, a kako mu je šteta koju traži u ovom postupku nastala zbog toga što nije mogao financirati postupak radi naknade štete u republici Austriji ni pitanje postupa li odvjetnik podnošenjem tužbe nenadležnom sudu kao dobar stručnjak, savjesno i u skladu s pravilima struke nije pitanje od kojeg bi zavisila odluka u ovoj pravnoj stvari.

 

Iz istih razloga nije odlučno ni pitanje o tome sudjeluje li opunomoćitelj, kao laik kod ugovora u punomoći, ravnopravno sa punomoćnikom (odvjetnikom) pri odlučivanju o pitanjima koja su isključivo u sferi odvjetničke profesionalne djelatnosti, jer se ne radi o šteti koja je nastala podnošenjem tužbe radi naknade štete od strane tuženika J. B. sudu u Republici Hrvatskoj jer je prije toga tužitelj pokušao ostvariti štetu u Republici Austriji putem tuženika J. B. ali to se nije ostvarilo iz razloga što tužitelj nije imao financijskih mogućnosti financirati postupak u republici Austriji, a ovdje ne traži štetu nastalu vođenjem postupka u Republici Hrvatskoj. Stoga ni pitanje, o tome predstavlja li podnošenje tužbe i vođenje postupka pred nadležnim sudom, štetnu radnju temeljem koje je tužitelju nastala šteta zbog gubitka prava na ostvarenje naknade štete pred nadležnim sudom, nije pitanje od kojeg bi zavisila odluka u ovoj pravnoj stvari. Osim toga razlozi na koje se poziva nisu podudarni sa predmetnom činjeničnom i pravnom situacijom, pa ni oni ne daju važnost postavljenim pitanjima.

 

Peto postavljeno pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da bi se radilo o ugovoru o posredovanju u smislu odredbe čl. 813. do čl. 826. Zakona o obveznim odnosima, no kako u ovom slučaju nije utvrđeno da bi se radilo o ugovoru o posredovanju ni navedeno pitanje nije pitanje od kojeg bi zavisila odluka u ovoj pravnoj stvari.

 

Slijedom iznesenog o odgovoru na postavljena pitanja ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari, pa se ne radi o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda.

 

Kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.