Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 837/2017-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) A. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu: prvotuženik) H. P. p. d.o.o. Z., OIB ... i drugotuženika-protutužitelja H. C. d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugotuženik) Z., OIB ..., koje zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. P. d.o.o. u Z., radi poništenja odluke o otkazu, vraćanja na rad tužitelja, isplati plaća te sudskog raskida radnog odnosa, odlučujući o reviziji prvo i drugotuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-43/14-4 od 14. ožujka 2017. kojima su preinačeni presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4651/12-56 od 12. prosinca 2013., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 6.250,00 kn, kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 26. rujna 2008. nedopuštena, za vraćanje tužitelja na rad i u radni odnos kod drugotuženika, za solidarnu isplatu od strane tuženika, na ime izgubljene zarade, iznosa od 333.749,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude, kao i za solidarnu naknadu parničnog troška od strane tuženika (točka I. izreke). Nadalje je odbijen i protutužbeni zahtjev tuženika za raskid tužiteljeva Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 08. studenoga 2007. s danom 26. rujna 2008. te za naknadu parničnog troška (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 27.562,50 kn (točka III. izreke).
Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba u odnosu na prvotuženika povučena (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kn (točka II. izreke).
Drugostupanjskom presudom prihvaćena je kao osnovana žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 26. rujna 2008. nedopuštena i naloženo drugo tuženiku vratiti tužitelja na rad i u radni odnos sa svim pripadajućim pravima i obvezama. Ujedno je naloženo tuženicima da solidarno isplate tužitelju, na ime izgubljene zarade, iznos od 333.749,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude, kao i solidarno mu naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 38.500,00 kn sa zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka I. izreke). Nadalje je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 27.562,50 kn na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška paničnog postupka u iznosu od 27.562,50 kn (točka II. izreke). Ujedno je odbijena žalba tuženika te potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 27.562,50 kn do zatraženog iznosa od 139.125,00 kn (točka III. izreke). Naloženo je tuženicima solidarno nadoknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn (točka IV. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (točka V. izreke), kao i zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu (točka VI. izreke).
Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je kao osnovana žalba tužitelja te je preinačeno prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je tužba u odnosu na prvotuženika povučena na način da je ukinuto prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom I. izreke (točka I. izreke). Ujedno je prihvaćena kao osnovana žalba tužitelja te je preinačeno prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev prvotuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 15.625,00 kn, na način da je odbijen zahtjev prvotuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 15.625,00 kn (točka II. izreke). Nadalje je odbijena kao neosnovana žalba prvotuženika te je potvrđeno prvostupanjsko u dijelu pod točkom II. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev prvotuženika za naknadu troška parničnog postupka iznad iznosa od 15.625,00 do zatraženog iznosa od 137.187,50 kn (točka III. izreke).
Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženici su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su revizijskom sudu prihvatiti reviziju ukinuti nižestupanjske odluke te odbaciti tužbu ili vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti drugostupanjsku presudu i rješenje na način da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom. Potražuju trošak revizije.
U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 6.250,00 kn.
Revizija nije osnovana.
Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Revidenti u reviziji ukazuju na apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju vide u činjenici što je pobijanom presudom solidarno naloženo prvo i drugotuženiku na isplatu neisplaćenih plaća, dok je samo drugotuženiku naloženo vraćanje na rad i radni odnos tužitelja.
Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a pogotovo ne iz razloga kojih revidenti navode jer je sud jasno obrazložio zašto je solidarno naložena prvo i drugotuženiku isplata neisplaćenih plaća tužitelju te zašto je samo drugotuženiku naloženo vraćanje na rad i radni odnos tužitelja.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, za vraćanje na rad i za isplatu plaće.
Nižestupanjski su sudovi u bitnom utvrdili:
- da je tužitelj 8. studenog 2007. s prednikom prvo i drugotuženika zaključio Ugovor za obavljanje poslova Zamjenika poslovođe u centralnom skladištu u kabinetu službe prodaje i nabave, kojim radom je započeo 1. kolovoza 2007.,
- da je tužitelj obavljao poslove poslovođe skladišta za cijelu Hrvatsku, da je primao robu i zahtjeve za isporuku robe, slagao je robu i slao po službenoj pošti, zapisivao zaprimljenu robu, zaključavao skladišta, ispunjavao kartice prilikom izdavanja i zaprimanja robe, dakle obavljao je poslove poslovođe, a time je obavljao i poslove računopolagača,
- da je tužitelj upućivao predstavke nadređenima iz kojih je razvidno da očekuju upute za postupanje u pogledu promjene organizacije samog skladišta, pristupa skladištu i čuvanju skladišta, kao i za boljim osiguranjem skladišta, odnosno da je podnosio zahtjeve za dodjelu prostora radi sigurnosti od otuđivanja i krađe robe, da su pismeno upozoravao poslodavca o nestanku robe,
- da je temeljem obilaska skladišta, razgovora s tužiteljem kao računopolagačem utvrđen manjak u dva skladišta, da se roba neadekvatno skladištila, da nije zaštićena, razvrstana, da se kartice ne usklađuju mjesečno i tromjesečno, a za što poslodavac utvrđuje odgovornost tužitelja,
- da je manjak skladišta utvrđen za razdoblje nakon preuzimanja skladišta od strane tužitelja,
- da je odluka Uprave o provođenju popisa donesena je 6. svibnja 2008., popis je obavljen u razdoblju od 16. lipnja 2008. do 30. lipnja 2008., a Izvješća o popisu sačinjena su 20. lipnja 2008. i 30. lipnja 2008.,
- da je Uprava društva donijela 8. rujna 2008. Odluku o načinu knjiženja manjkova utvrđenih inventurom,
- da je prednik prvo i drugotuženika tužitelju otkazao Ugovor o radu, Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, radi utvrđenja odgovornosti tužitelja zbog nastale štete Poslodavcu, na temelju utvrđenog manjka robe u skladištu Poslodavca, a utvrđene Povjerenstvom za štetu imenovanog Odlukom Uprave društva, kršenja obveza iz radnog odnosa temeljeći tvrdnju o skrivljenom ponašanju na dva razloga i to nesavjesnog i nemarnog rada računopolagača, odgovorne osobe skladišta tužitelja, koji se ogleda u nerazvrstavanju artikala u skladištima te neusklađivanju skladišnih kartica s knjigovodstvenim stanjem,
- da iz podneska od 17. listopada 2013. proizlazi da je skladište od prednika tuženika preuzeo drugotuženik.
Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik dokazao da je došlo do manjkova za koje je odgovoran tužitelj iz razloga jer je tužitelj obavljao poslove poslovođe skladišta za cijelu Hrvatsku, unatoč sklopljenom ugovoru o radu za radno mjesto zamjenika poslovođe u centralnom skladištu, pa je stoga bio odgovoran za rad skladišta, a time i za manjak u skladištu. Stoga ocjenjuje da je prouzročenim manjkom tužitelj kao odgovorna osoba, prekršio obveze iz radnog odnosa i počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa propisanu odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR) radi koje je opravdan izvanredan otkaz ugovora o radu. Nadalje, polazeći od zaključka da je prednik tuženika tek iz izvješća Povjerenstva za štetu saznao za činjenice o manjku u skladištima, prvostupanjski sud zaključuje da je pobijana odluka zakonita, pa odbija tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 26. rujna 2008. nedopuštena kao i zahtjev za vraćanje na rad i u radni odnos sa svim pripadajućim pravima i obvezama te za isplatu neisplaćenih plaća.
Posljedično navedenom prvostupanjski sud odbija i protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom radnog odnosa.
Nadaje, prvostupanjski sud zaključuje i da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na prvotuženika time što je uredio tužbeni zahtjev na način da traži od drugotuženika povratak na rad.
Drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije u postupku uzeo u obzir sve isprave, odnosno izvedene dokaze, te stoga primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP preinačuje prvostupanjsku presudu ocijenivši tužbeni zahtjev osnovanim. Svoju ocjenu ovaj sud temelji na zaključku da poslodavac tužitelju nije osigurao uvjete rada zbog čega se nastali manjkovi u skladištu ne mogu pripisati propustu u radu tužitelja te stoga ne predstavljaju osobito tešku povredu radne obveze radi koje bi izvanredni otkaz Ugovora o radu od 26. rujna 2008. bio dopušten u smislu odredbe čl. 114. st. 1. ZR. Nadalje, polazeći od utvrđenja da je Uprava društva donijela 8. rujna 2008. Odluku o načinu knjiženja manjkova utvrđenih inventurom, zaključuju da je Uprava najkasnije navedenog dana 8. rujna 2008. imala saznanja o povredi radne obveze tužitelja koju mu pobijanom odlukom stavljaju na teret, a kako je donesena 26. rujna 2008., donesena je izvan roka od 15 dana propisanog odredbom čl. 114. st. 2. ZR. Pored navedenog drugostupanjski sud zaključuje da tuženici tijekom postupka nisu dokazali da je provedeno savjetovanje pri donošenju odluke o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu tužitelju.
Ocjenjujući žalbu tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog suda o povlačenju tužbe drugostupanjski sud zaključuje da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj povukao tužbu u pogledu utvrđivanja nedopuštenosti otkaza u odnosu na prvotuženika time što je uredio tužbeni zahtjev u odnosu na povratak na radno mjesto samo glede drugotuženika, iz razloga jer mu je to mogao omogućiti jedino drugotuženik, koji je preuzeo predmetno skladište. Nadalje i iz razloga jer je tužitelj u cijelosti ostao kod zahtjeva da je pravni prednik donio nedopušten otkaz i da se navedena činjenica ima utvrditi presudom koja ima učinak na pravne slijednike s time da su oba tuženika solidarno odgovorni za tražbinu po osnovi neisplaćenih plaća, a da će tužitelja-protutuženika na posao vratiti tvrtka koja to može, a to je u konkretnom slučaju drugo tuženik. Slijedom navedenog drugostupanjski sud ukida prvostupanjsko rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na prvotuženika, a posljedično tome u odnosu na parnični trošak preinačuje isto.
Tuženici u reviziji kroz pogrešnu primjenu materijalnog prava ukazuju na pogrešnu primjenu odredbe čl. 114. st. 1. ZR, odredbe čl. 119. st. 1. ZR i čl. 152. ZR.
Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR, poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez obveze poštovanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Stavkom 2. propisano je da se izvanredni otkaz može dati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZR, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost se otkaza tim Zakonom traži postojanje opravdanog razloga, poslodavac mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz.
Odredbom čl. 152. ZR propisana je obveza savjetovanja pri donošenju odluka važnih za položaj radnika, a st. 3. utvrđeno je koje su to važne odluke iz st. 1., među kojima su i toč. 2. plan te razvoj i politika zapošljavanja, premještaja i otkaza.
Prema ocjeni ovog suda, a polazeći od utvrđenja da je Uprava društva 8. rujna 2008. donijela Odluku o načinu knjiženja manjkova utvrđenih inventurom, odnosno imala saznanja o povredama koje se tužitelju stavljaju na teret, ovaj sud ocjenjuje da je u pobijanoj odluci pravilno zaključeno da nije poštivan određen rok od 15 dana za izvanredno otkazivanje propisan odredbom čl. 114. st. 2. ZR., pa je radi navedenog pobijana odluka nedopuštena. Nadalje, polazeći i od utvrđenja da je tužitelj upozoravao poslodavca o potrebi promjene organizacije samog skladišta, odnosno čuvanja skladišta radi nestanka robe, a što mu poslodavac nije omogućio, odnosno nije osigurao uvjete rada, i ovaj sud ocjenjuje da ni povreda koja se tužitelju stavlja na teret osporenom odlukom ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa iz odredbe čl. 114. st. 1. ZR radi koje bi bio dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu. S obzirom na navedeno, odnosno kako je pobijana odluka nedopuštena iz razloga što nije poštivana odredba čl. 114. st. 2. ZR, a podredno i iz razloga što povreda koja se tužitelju stavlja na teret osporenom odlukom u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa iz odredbe čl. 114. st. 1. ZR, nije relevantno za dopuštenost iste da li je poštivana odredba čl. 152. ZR, koji zaključak suda tuženici osporavaju u reviziji.
Slijedom navedenog pravilno je primijenjeno materijalno pravo.
Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena to je na temelju čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.
Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer je isti ocijenjen kao nepotreban (čl. 155. st. 1. ZPP).
Jasenka Žabčić, v.r.