- 1 -              U-zpz 5/2015-8

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 5/2015-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja Fonda … Z., protiv tuženika Ministarstva … Z., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske poslovni broj GZ-DO-12/2015-2 od 20. veljače 2015., protiv presude Upravnog suda u Osijeku poslovni broj UsI-602/14-9 od 7. studenog 2014., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti se usvaja te se preinačava presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj poslovni broj UsI-602/14-9 od 4. studenog 2014. i sudi:

 

Usvaja se tužbeni zahtjev pa se poništava rješenje Ministarstva … klasa: UP/II-942-01/11-01/471, Urbroj 514-04-01-14-03 od 14. veljače 2014. kojim je potvrđeno rješenje Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, klasa: UP/I-943-01/11-01/04, Urbroj: 2158-13-03/1-11-6 od 6. travnja 2011., i predmet se vraća drugostupanjskom upravnom tijelu Ministarstva … na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Upravnog suda u Osijeku odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništaj rješenja Ministarstva … klasa: UP/II-942-01/11-01/471, Ur. broj 514-04-01-14-03 od 14. veljače 2014., kojim je potvrđeno rješenje Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, klasa: UP/I-943-01/11-01/04, Ur. broj: 2158-13-03/1-11-6 od 6. travnja 2011.

 

Protiv ove presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog povrede zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, ukine presudu Upravnog suda u Osijeku, broj UsI-558/14-11 od 15. rujna 2014. i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije podnesen.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude je osnovan.

 

Pobijana je presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje.

 

Rješenjem Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, klasa: UP/I-943-01/11-01/04, Ur. broj: 2158-13-03/1-11-6 od 6. travnja 2011. je ovlašteniku naknade K. Ž. iz S. utvrđeno pravo na naknadu za poljoprivredno zemljište (u naravi šuma) pobliže navedenim u izreci rješenja (točka I. izreke). Rješenjem je utvrđena naknada za nekretnine u ukupnom iznosu od 130.255,60 kuna (toč. II. izreke, te je utvrđeno da je obveznik naknade Fond za naknadu oduzete imovine (toč. III. izreke), te je određeno je da je Fond za naknadu dužan iznos naknade u iznosu od 130.255,60 kuna isplatiti ovlašteniku naknade u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata koje dospijevaju 01. siječnja i 01. srpnja svake godine počevši od 2000. do 2019. godine (toč. IV. izreke). Fondu za naknadu e naloženo predati ovlašteniku naknade u posjed državne obveznice u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti rješenja (toč V. izreke). Točkom VI. određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Rješenjem Ministarstva …, klasa: UP/II-942-01/11-01/471, Ur. broj 514-04-01-14-03 od 14. veljače 2014. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja.

 

U postupku pred prvostupanjskim upravnim tijelom, provedenim u skladu sa Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/99 – ispravak, 80/02 i 81/02 – ispravak, dalje: Zakon o naknadi), kao i pred Upravnim sudom u Osijeku u ovom predmetu, utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je K. Ž. iz S.. u zakonskom roku, dana 30. lipnja 1007., podnio nadležnom uredu državne uprave zahtjev za naknadu za oduzeto zemljište,

 

- da je K. Ž. ovlaštenik prava na naknadu kao zakonski nasljednik prvog zakonskog nasljednog reda prijašnjih vlasnika oduzete imovine I. Ž.,

 

- da je u vrijeme oduzimanja predmetno zemljište bilo upisano u odgovarajućim upisnicima kao kultura „poljoprivredno zemljište“,

 

- da predmetne nekretnine prema stanju u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja u naravi predstavljaju šumu dobrog izgleda i kvalitete koja se sastojina uređajnog razreda hrasta lužnjaka starosti 11 godina i šuma poljskog jasena starosti 41 godinu i nalazi se u sastavu gospodarske jedinice kojom gospodarske H.,

 

- da predmetne nekretnine nije moguće vratiti u naravi jer da bi povratom došlo do narušavanja šumske cjeline te funkcionalnosti cijelog šumskog kompleksa kojemu te nekretnine pripadaju,

 

- da ovlašteniku naknade pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, što je on i tražio u ovom upravnom postupku.

 

Iz obrazloženja prvostupanjskog upravnog rješenja proizlazi da je visina naknade utvrđena prihvaćanjem nalaza i mišljenja sudskog vještaka za šumarstvo. Visina naknade je izračunata primjenom Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetog poljoprivrednog zemljišta, šuma i šumskog zemljišta ("Narodne novine" broj 18/04, dalje: Pravilnik) tako što je utvrđena vrijednost šumskog zemljišta i to prema početnoj cijeni za prodaju poljoprivrednog zemljišta klase „šuma“ (čl. 1. Pravilnika), zatim je utvrđena prema propisanim mjerilima vrijednost šume (šumske mase) uz određena umanjenja (čl. 2. Pravilnika) te je ukupno utvrđeni iznos umanjen prema pravilu iz čl. 59. Zakona o naknadi (čl. 3. Pravilnika). Takav izračun naknade prihvatilo je i drugostupanjsko upravno tijelo u rješenju kojim je odbijena žalba tužitelja protiv prvostupanjskog upravnog rješenja.

 

Upravni sud u pobijanoj presudi kojom je odbio tužbeni zahtjev protiv drugostupanjskog rješenja otklanja pravno shvaćanje tužitelja izraženo u tužbi prema kojem ovlaštenici naknade ne mogu biti obeštećeni za vrijednost šume koja nije postojala u trenutku oduzimanja predmetnih zemljišta. Sud se pozvao na odredbu čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi te je zauzeo pravno shvaćanje da se načelo o naturalnom povratu nekretnine primjenjuje odgovarajuće i kod rješenja kojima se utvrđuje pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske. Sud smatra da bi drugačijem tumačenjem navedene odredbe Zakona o naknadi bili dovedeni u neravnopravan položaj ovlaštenici naknade čiji naturalni povrat nekretnine nije moguć, kao u ovom konkretnom slučaju, u odnosu na one ovlaštenike naknade kod kojih je naturalni povrat moguć. Stoga se pobijana presuda temelji na shvaćanju da je pravilno prvostupanjsko tijelo utvrdilo da ovlašteniku naknade pripada pravo na naknadu u vrijednosti oduzetog zemljišta, kao i vrijednost izraslog šumskog drveća prema procijenjenoj vrijednosti utvrđenoj primjenom Pravilnika i čl. 59. Zakona o naknadi.

 

U zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti Državno odvjetništvo u bitnom iznosi stajalište da se odredbe čl. 49. Zakona o naknadi primjenjuju samo u slučaju kad prijašnji vlasnik stječe pravo naturalne restitucije. U konkretnom slučaju to bi značilo da, kad bi prijašnji vlasnik imao pravo naturalne restitucije, on bi sukladno čl. 49. Zakona o naknadi stekao pravo vlasništva na šumi neovisno o tome što je ta nekretnina u vrijeme oduzimanja bila poljoprivredno zemljište, a odnosi između njega i dotadašnjeg vlasnika u pogledu ulaganja izvršenih u podizanju šume na toj nekretnini rješavali bi se u sudskom postupku po pravilima obveznog odnosno stvarnog prava. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti naturalne restitucije, odnosno oduzete nekretnine ne vraćaju se u vlasništvo prijašnjem vlasniku, što među strankama nije niti sporno, nego prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske. Stoga smatra da se na ovaj slučaj ne može primijeniti čl. 49. Zakona o naknadi, kako pogrešno smatraju Upravni sud u Osijeku i upravna tijela.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti je osnovan.

 

Odredba čl. 49. Zakona o naknadi glasi:

 

"(1) Imovina koja je predmet naknade daje se prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja.

 

(2) Ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja prema stanju nekretnine kakova bi ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjega vlasnika da mu prizna suvlasništvo u omjeru njegovih ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima.

 

(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretnine nije dužan tu nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed, sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drukčije ne sporazume.

 

(4) Za sporove o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije (adaptacije, nadogradnje, dogradnje, sanacije, izmjene postojećih postrojenja i uređaja i sl.) kao i sporove glede prava na zajedničkim dijelovima zgrade ili zemljišta koji nastanu povodom vraćanja nekretnine prijašnjem vlasniku nadležan je sud, a rokovi protekom kojih se gubi pravo ili rokovi zastare počinju teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona."

 

Osnovani su prigovori Državnog odvjetništva da se odredbe čl. 49. Zakona o naknadi primjenjuju samo u slučaju kad prijašnji vlasnik ima pravo na povrat oduzete nekretnine. Njima je samo uređen odnos prijašnjeg i sadašnjeg vlasnika prilikom povrata imovine koja je predmetom naknade. U stavku 1. ovog članka je propisano da prijašnji vlasnik kojem se nekretnina daje u vlasništvo stječe pravo vlasništva na toj nekretnini prema stanju i načinu korištenja u kojem se ta nekretnina nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju njegovog prava vlasništva na toj nekretnini bez obzira na način korištenja u kojem se nekretnina nalazila u trenutku oduzimanja. Nadalje, taj članak u stavku 2. propisuje da u slučaju izvršenih ulaganja kojim je povećana vrijednost nekretnine u trenutku donošenja prvostupanjskoga rješenja u odnosu na vrijednost koju je nekretnina imala u trenutku oduzimanja sadašnji vlasnik nekretnine ima pravo na naknadu za to ulaganje u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima. U stavku 3. uređeno je pravo zadržanja sadašnjeg vlasnika, odnosno nositelja prava korištenja i raspolaganja, dok je stavkom 4. uređeno pitanje nadležnosti i tijeka prekluzivnih i zastarnih rokova.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda navedena odredba o povratu imovine prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, suprotno stajalištu Upravnog suda izraženom u pobijanoj presudi, ne može se primijeniti i na slučajeve kada prijašnji vlasnik nema pravo na vraćanje, već samo pravo na naknadu u novcu ili/i obveznicama Republike Hrvatske. Ovo stoga što bi doslovna primjena i u takvim slučajevima dovela do toga da ovlaštenici naknade dobiju naknadu i za vrijednost imovine koja je povećana od trenutku oduzimanja do trenutka donošenja rješenja kojim se priznaje pravo na naknadu. Štoviše, suprotno razlozima koje iznosi Upravni sud, iz čl. 49. st. 2. Zakona o naknadi ne proizlazi da bi ovlaštenicima koji ostvare pravo na povrat, pripadala povećana vrijednost, jer i oni moraju u slučaju povećanja vrijednosti imovine od trenutka oduzimanja platiti naknadu ili priznati suvlasništvo u omjeru ulaganja vlasniku, odnosno nositelju prava korištenja i raspolaganja.

 

Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 78. st. 8. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZUS), valjalo je usvojiti zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Upravnog suda u Osijeku i preinačiti tu presudu na način kako je to navedeno u izreci ove odluke.

 

S obzirom na to da ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko upravno tijelo, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrđivali visinu naknade samo za poljoprivredno zemljište, već su utvrdili vrijednost šumskog zemljišta, vrijednost šume (šumske mase) uz određena umanjenja, te je ukupno utvrđen iznos umanjen prema izrazu iz čl. 59. Zakona o naknadi, to je valjalo preinačiti presudu Upravnog suda u Osijeku i predmet vratiti drugostupanjskom upravnom tijelu Ministarstva … na ponovni postupak (čl. 58. st. 1. ZUS).

 

U ponovljenom postupku će prvostupanjsko upravno tijelo, vodeći računa o pravnom shvaćanju ovoga suda, ponovno izračunati naknadu i to samo za zemljište, a ne i za šumu (šumsku masu).

 

Zagreb, 22. rujna 2020.