- 1 -              Revr 410/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 410/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz B. D., Bosna i Hercegovina, kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gžx-121/13-2 od 6. veljače 2014., kojima je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj PR-3898/00 od 3. studenog 2011., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gžx-121/13-2 od 6. veljače 2014. u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gžx-121/13-2 od 6. veljače 2014., u dijelu u kojem je tužba odbačena.

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija podnesena protiv odluke o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete zbog izgubljene zarade u razdoblju od travnja 1986. do ožujka 1990. isplati 36.294,82 USD sa zateznim kamatama po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke, te 27,13 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u izreci, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke) te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 99.325,00 kuna (točka II. izreke).

 

Sud drugog stupnja ukinuo je prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na tužiteljeve tražbine dospjele u razdoblju od 15. svibnja 1986. do 15. siječnja 1988. i u tom je dijelu tužba odbačena, dok je u preostalom dijelu kao i u odnosu na odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova, prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija protiv presude i revizija protiv rješenja kojim je tužba djelomično odbačena nije osnovana, dok je nedopuštena u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje da je u pobijanoj odluci učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. To zbog toga jer su u obrazloženju pobijane odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana odluka nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

U odnosu na ocjenu provedenih dokaza u reviziji se navodi da je pogrešna uz tvrdnju da je odlučna činjenica (da je tužitelj u L. radio dulje od 6,5 mjeseci) u ovom sporu dokazana. Međutim, izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, a zaključci nižestupanjskih sudova o nedokazanosti odlučne činjenice su i za ovaj revizijski sud uvjerljivi i logični budući su utemeljeni na izvedenim dokazima i stanju spisa. Zbog toga u konkretnom slučaju nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje.

 

Nadalje, tužitelj tvrdi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 233. ZPP-a jer tuženik nije na traženje suda dostavio dokumentaciju o tome koji je dizaličar upućen na rad u L. umjesto tužitelja, a sud takvo postupanje tuženika nije ocijenio u smislu odredbe članka 233. stavak 5. ZPP-a.

 

Ponajprije treba reći da se u nižestupanjskim presudama ne navodi niti utvrđuje da tuženik nije postupio po nalogu suda i dostavio navedene isprave, kako to tužitelj proizvoljno i pogrešno tvrdi u reviziji. Zapravo iz stanja spisa proizlazi sasvim suprotno - da je tuženik postupajući po raspravnim rješenjima (od 16. ožujka 1993. - list 40, 4. lipnja 2002. - list 46, 15. studenog 2004. - list 126) u više navrata dostavio dokaze s podacima o radnicima koji su raspoređivani u inozemstvo (list 43, list 100-103, list 128-135).

 

U takvoj situaciji, kad tužitelj nije zadovoljan i prema sadržaju revizije ne prihvaća ocjenu dokaza od strane nižestupanjskih sudova (prema kojoj proizlazi da nije dokazao da bi nakon stradavanja i nadalje radio u L.), nije ni bilo mjesta postupanju suda po odredbama o ispravama, iz članka 233. stavak 5. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izgubljene zarade, odnosno razlike u plaći koju je kroz utuženo razdoblje ostvario kod tuženika radom u domovini i koju bi ostvario da nije bilo nesreće na radu u L.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj stradao na radu 20.10.1985. kao dizaličar na gradilištu tuženika u L.,

 

- da iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da bi ijedan radnik nakon te nesreće bio zamjena za tužitelja, a sam tužitelj navodi da ne zna tko bi ga zamijenio na radu u L.,

 

- da je tužitelj nakon nesreće ostao raditi kod tuženika u RH i da se nakon nesreće nije javljao za rad u L.,

 

- da je poslodavac prilikom slanja radnika u L. vodio računa o profilu radnika, socijalnom aspektu - slali su se radnici koji do tada nisu bili u L. jer se svima htjela pružiti mogućnost za rad, te o osobnim svojstvima radnika,

 

- da u Odluci o organizaciji i radu projekata „L.“ kojom su regulirana sva prava i obveze radnika i tuženika oko odlaska u L., te iz članka 26. te Odluke proizlazi da se radnici upućuju na rad u L. na vrijeme i u trajanju po potrebi poslova i zadataka prema dijagramu upošljavanja,

 

- da je temeljem iskaza svjedoka koji su vršili određene rukovodeće poslove kod tuženika utvrđeno je da su se gradilišta u L. otvarala prema ugovorenim poslovima s libijskim naručiteljem (u širem okviru bila su potrebna i odobrenja nadležne vlasti u tadašnjoj SFRJ), radnici su upućivani, u pravilu, radi ostvarenja konkretnih graditeljskih projekata, tužitelj je bio angažiran na radu na gradilištu u Z., centar projekta je bio u M. e. B., a projekt u L. sastojao se od tri gradilišta,

 

- da su na gradilištima bili potrebni dizaličari, kontinuirano, međutim, radilo se o manjem broju (dvije) dizalica, a u pravilu je na svakom gradilištu postojala potreba za dvojicom dizaličara (iskaz svjedoka M. S.) s tim da je projekt Z. trebao trajati četiri mjeseca (svjedok R. M.),

 

- da u takvoj organizaciji rada nije postojao sustav zamjene radnika,

 

- da su pojedini tuženikovi radnici prikupili višegodišnji radni staž radeći na gradilištima u inozemstvu, pri čemu su neki duže razdoblje radili u L., pa u I., pa ponovno u L. (svjedok M. S.), neki u L., pa u N., pa u T. (svjedok Lj. R.) i sl.,

 

- da su u pravilu radnici ostajali na gradilištima do dvije godine,

 

- da je tužitelju za razdoblje do zaključno 31. prosinca 1985. dosuđena naknada s osnove izgubljene zarade presudom Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu br. XVIII S-55/87 od 24. lipnja 1988.

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijaju tužbeni zahtjev ocjenjujući da tužitelj nije dokazao da bi, u slučaju da nije stradao, kroz cijelo utuženo razdoblje i nadalje radio u L. i tako ostvarivao povećanu zaradu koju traži.

 

Odredbom članka 208. stavak 1. i 2. Zakona o udruženom radu („Narodne novine“, broj 53/76), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da radnik koji pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom ima pravo od osnovne organizacije zahtijevati naknadu štete prema općim načelima o odgovornosti za štetu, a ukoliko osnovna organizacija u propisanom roku ne naknadi štetu radnik ju ima pravo zahtijevati pred sudom udruženog rada.

 

Prema odredbi članka 188. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 112/999, 88/01, 35/05 - dalje: ZOO) u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.

 

U članku 195. stavak 2. ZOO-a propisano je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

 

Međutim, pravo radnika (tužitelja) na naknadu štete u vidu izgubljene zarade odgovarajućom primjenom navedenih odredaba pravnih normi ovisi o tome - je li bi tužitelj po redovnom tijeku stvari, dakle, da nije bilo ozljeđivanja, nastavio raditi kod tuženika u L. Drugim riječima, ako tužitelj prema redovnom tijeku stvari, svejedno i neovisno od ozljeđivanja ne bi nastavio raditi u L., tada na njegovoj strani ne bi došlo do gubitka u primanjima i razlike u plaći koju traži ovom tužbom.

 

Teret dokaza da bi tužitelj nakon stradavanja i kroz cijelo utuženo razdoblje radio u L. bio je na tužitelju, kako se to pravilno ističe i u pobijanoj odluci.

 

S obzirom da iz rezultata provedenog postupka proizlazi da su radnici kod tuženika upućivani u L. na neodređeno vrijeme ovisno o zahtjevima gradilišta i potrebom za određenim profilom radnika, da je to trajalo obično jednu do dvije godine, da je poslodavac vodio računa da se na rad upućuju radnici koji do tada nisu bili u L. jer se svima htjela pružiti mogućnost za rad, kao i da nitko od radnika nakon ozljeđivanja nije zamijenio tužitelja na gradilištu, opravdan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da bi, u slučaju da nije bio ozlijeđen, nastavio raditi u L. sve do isteka utuženog razdoblja.

 

Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Glede pobijanog rješenja kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i tužba odbačena u dijelu koji se odnosi na novčanu tražbinu dospjelu od 15. svibnja 1986. do 15. siječnja 1988., tužitelj u podnesenoj reviziji ne navodi određene i obrazložene razloge. Stoga se u tom dijelu pobijana odluka, uslijed nedostataka u sadržaju revizije, nije ni morala ispitivati (članak 386. ZPP).

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbi iz članka 393. i članka 400. stavak 1. i 3. ZPP-a, reviziju tužitelja protiv presude i rješenja (o djelomičnom odbacivanju tužbe) odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

              Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju tužitelja podnesenu protiv rješenja o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.