- 1 -              Rev 332/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 332/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetničkog društva P. i p. j.t.d., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnica T. Ž., odvjetnica u Z., protiv tuženice N. P. (ranije H.), OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnik M. B. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & p. d.o.o., iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv dijela presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-703/2018-2 od 30. kolovoza 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-4114/15-33 od 10. travnja 2018., u sjednici održanoj 22. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice protiv dijela presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-703/2018-2 od 30. kolovoza 2019. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-4114/15-33 od 10. travnja 2018. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo isplatiti tužitelju iznos 201.875,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 30. srpnja 2013. do isplate, sve u roku 15 dana (točka I. izreke), tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa 358.125,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke), te je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 16.375,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2018. do isplate, u roku 15 dana (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom su odbijene žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda te je ujedno odbijen zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je žalba tuženice odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, tuženica je podnijela reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je preinačenje drugostupanjske presude sukladno revizijskim navodima, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da ovaj sud odbaci reviziju kao nedopuštenu, podredno je odbije kao neosnovanu, uz naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

Osporavajući zakonitost pobijane presude revidentica prigovara da su u njoj izostali razlozi o žalbenim prigovorima, a što je suprotno odredbi čl. 375. ZPP-a, zbog čega da se ne može ni ispitati njezina pravilnost, a čime se prigovara i bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Kako je drugostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a odbijajući žalbu protiv prvostupanjske presude prihvatio činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskoj presudi i u njoj primijenjeno materijalno pravo, to u obrazloženju iste drugostupanjski sud nije imao razloga posebno ju obrazlagati, već se pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a pozvao na njezine razloge, a bez da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovo stoga što kod donošenja drugostupanjske presude primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a prihvaćeno činjenično stanje iz prvostupanjske presude te razlozi u njoj glede primijenjenog materijalnog prava se imaju ujedno smatrati razlozima obrazloženja drugostupanjske presude, a koji dakle u tom slučaju čine jedinstvenu odluku.

 

U skladu s tim, nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a, pošto prihvaćeni razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude ujedno sadrže razloge glede iznesenih žalbenih navoda.

 

Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Pritom valja dodati da ostali izneseni prigovori u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka (tvrdnje revidentice o postojanju usmenog dogovora stranaka o naplati s obzirom na uspjeh tuženice u sporu) zapravo se svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, a što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, iz tog se razloga ne može izjaviti revizija pa time ti navodi revizije nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 560.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom na ime pružene, a neplaćene odvjetničke usluge za zastupanje tuženice u parničnim predmetima koji su se vodili kod Općinskog suda u Samoboru pod poslovnim brojevima P-1069/11 i P-347/11.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je N. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu tužitelja, zastupala tuženicu u parničnim predmetima vođenima kod Općinskog suda u Samoboru pod poslovnim brojevima P-1069/11 i P-347/11, na temelju punomoći za zastupanje u navedenim predmetima,

 

- da stranke nisu sklopile pisani ugovor kojim bi uredile međusobni obveznopravni odnos u vezi s plaćanjem nagrade odvjetniku,

 

- da je poduzimanjem radnji u navedenim postupcima tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu,

 

- da je odvjetnica otkazala predmetnu punomoć tuženici,

 

- da je otkazom punomoći dospjela tražbina tužitelja po osnovi isplate naknade za zastupanje u navedenim parničnim predmetima.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 763. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) i čl. 18. st. 1. i 19. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 - dalje: ZO) te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 - dalje: Tarifa/09) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 - dalje: Tarifa/12) naložili isplatu izvršenih, a neplaćenih odvjetničkih troškova zaključujući da odvjetnica koja je obavila radnje u parničnom postupku ima pravo na naknadu za svoj rad sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu koji se odnosi na trošak podnesaka koje sud nije smatrao nužnim za vođenje postupka, kao i za podnesak za koji je utvrđeno da ne prileži spisu predmeta.

 

Revidentica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da tužitelj ima pravo na naknadu troškova kako je to ugovoreno između tužitelja i tuženice neovisno o otkazu punomoći, pritom smatrajući da troškovi nisu dosuđeni niti u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Punomoć je vrsta ugovora o nalogu kojom se sukladno odredbi čl. 763. st. 1. ZOO-a nalogoprimca ovlašćuje poduzimati određene poslove za račun nalogodavca. Sukladno odredbi čl. 773. st. 1. ZOO-a nalogodavac je dužan naknaditi nalogoprimcu, čak i ako njegov trud bez njegove krivnje nije imao uspjeha, sve potrebne troškove što ih je učinio za izvršenje naloga s kamatom od dana kada su učinjeni, a prema čl. 776. st. 1. ZOO-a ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je odvjetnica iz tužiteljevog odvjetničkog društva na temelju punomoći poduzimala određene pravne radnje u predmetima poslovnih brojeva P-1069/11 i P-347/11 kod Općinskog suda u Samoboru za tuženicu te da je odvjetnica otkazala punomoć tuženici.

 

Budući da je odvjetnica otkazala punomoć za zastupanje tuženici, otkazom punomoći dospjela je i tražbina na ime troškova zastupanja za radnje koje je punomoćnica poduzela za tuženicu u parničnim predmetima.

 

U situaciji kada tuženica nije dokazala postojanje usmenog dogovora o drugačijem načinu plaćanja troškova zastupanja, tužitelj ima pravo na obračun troškova u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

U odnosu na navode revidentice kojima tvrdi da je bila u ispričivoj zabludi o tome da je (navodni) usmeni ugovor o drugačijem načinu plaćanja troškova zastupanja (u razmjeru s uspjehom u postupku) u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 39. st. 1.), valja reći da bi u takvoj situaciji bila riječ o zabludi o pravu, koja nije ispričiva.

 

Iz drugostupanjske odluke proizlazi da je tužitelju u odnosu na predmet broj P-1069/11 dosuđen trošak zastupanja glede sastava obrazloženog podneska od 16. travnja 2013. prema Tbr. 8. točka 1. Tarife/12 budući da je taj podnesak bio opravdan i nužan (njime se je tuženica očitovala na obrazloženi podnesak tužitelja od 9. travnja 2013.). Suprotno navodima revidentice, sud nije dosudio tužitelju nagradu za „dva identična podneska“ jer je tužitelj odbijen sa zahtjevom za dosuđenje troška sastavljanja podneska od 11. travnja 2013., koji podnesak revidentica smatra identičnim onom podnesenom 16. travnja 2013. Neosnovan je i revizijski navod da se podnesak od 15. (14.) prosinca 2011., podnesen u predmetu broj P-347/11, ne može smatrati nužnim, budući da se u tom obrazloženom podnesku punomoćnica očitovala na navode suprotne strane iznesene u podnesku od 12. prosinca 2011.

 

Revidentica neosnovano tvrdi da sud nije dosudio troškove u skladu s Tarifom prema kojoj po Tbr. 8/1 odvjetnik ima pravo na trošak sastavljanja samo 4 obrazložena podneska. Naime, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da iz navedenog ne proizlazi da odvjetnik ne bi imao pravo na nagradu za više podnesaka u slučaju takvog dogovora sa strankom, pri čemu se trošak sastava podnesaka ne može naplatiti od protivne stranke. U konkretnom slučaju, iz rezultata provedenog postupka proizlazi postojanje takvog dogovora između parničnih stranaka te su navodi revidentice kojima osporava navedena utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova neosnovani.

 

U odnosu na revizijske navode kojima tuženica ističe da su u predmetima vođenima pred Općinskim sudom u Samoboru pod brojevima P-1069/11 i P-347/11 donesene drugačije odluke o osnovanosti i visini parničnih troškova za pojedine parnične radnje, treba reći da navedene odluke nisu donesene između parničnih stranaka u ovom postupku te nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude. Odmjeravanje i naplata troškova na teret protivne stranke ne utječe na obračun troškova između odvjetnika i stranke za izvršeni rad i izdatke u vezi s izvršenim radom (Tbr. 43. st. 1. Tarife/09 i Tarife/12).

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za donošenje odluke povodom revizije (čl. 155 st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 22. rujna 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Branko Medančić, v. r.