- 1 -              Rev 3689/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3689/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. F., odvjetnica u S., protiv tuženika S. H. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici N. M. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu B., M., W., C. u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1364/2017-2 od 28. kolovoza 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-840/16-11 od 30. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1364/2017-2 od 28. kolovoza 2018. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-840/16-11 od 30. svibnja 2017. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu sadržan u odluci tuženika S. H. d.o.o., kojom je tuženik otkazao tužitelju A. B. "Ugovor o radu na  neodređeno vrijeme sklopljen 20.11.2009. godine", te se utvrđuje da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao.

 

Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na posao, na radno mjesto zaštitara, te mu priznati sva prava radnika koju mu po ugovoru pripadaju.

 

Tuženik je dužan platiti tužitelju 947,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 07.03.2016. g. do dana plaćanja kao trošak parnice, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do dana plaćanja, sve u roku od 8 dana.“

 

Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-1364/2017-2 od 28. kolovoza 2018. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, pod točkom II. izreke odbio je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, a pod točkom III. izreke odbio je zahtjev tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije i predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu. Postavio je zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U odnosu na revizijski navod da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju spisa Pr-353/16 i samog tog spisa valja reći da revident tu povredu nije isticao u žalbi pa sukladno odredbi čl. 385. st. 2. ZPP ne može isticati tu povredu u reviziji.

 

Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Naime, prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti samo one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je drugostupanjski sud u ovom slučaju i učinio.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja (da je podnio tužbu radi zaštite od uznemiravanja, da je o prekidu rada obavijestio poslodavca), valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, da radni odnos nije prestao i vraćanje na rad.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto zaštitara s danom 1. lipnja 2010.,

 

- da je tuženik 11. veljače 2016. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu jer tužitelj od 1. veljače 2016. ne dolazi na posao,

 

- da je tužitelj 9. prosinca 2015. podnio pritužbu i molbu za zaštitu od navodne diskriminacije, a na tu pritužbu tuženik je odgovorio 13. siječnja 2016.,

 

- da je tužitelj uputio predstavku tuženiku 1. veljače 2016. u kojoj navodi da prekida rad s danom 1. veljače 2016. i obavještava da će tražiti sudsku zaštitu pred nadležnim sudom podnošenjem tužbe te da prekida rad do osiguranja zaštite,

 

- da je tužitelj 9. veljače 2016. podnio tužbu radi naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 220.000,00 kuna koja se vodi pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-353/16,

 

- da tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio,

 

- da se sindikalni povjerenik očitovanjem od 11. veljače 2016. suglasio s otkazom.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, dalje: ZR) s obzirom da tužitelj nije imao opravdani razlog za nedolazak na posao. Budući da tužitelj nije u propisanom roku podnio tužbu zbog uznemiravanja nego tužbu za naknadu štete, nisu bili ispunjeni uvjeti za prekid rada iz čl. 134. ZR. Slijedom navedenog, odbijen je kao neosnovan i zahtjev tužitelja za vraćanje na rad prema odredbi čl.124. st. 1. ZR.

 

Revident je reviziju podnio i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što po njegovom shvaćanju sudovi pogrešno tumače čl. 134. ZR kada smatraju da je tužitelj mogao prekinuti rad samo protekom 8 dana od dana kada tuženik nije odgovorio na njegovu pritužbu i da radnik nije u mogućnosti prekinuti rad nekoliko mjeseci nakon pritužbe jer da su rokovi prekluzivni.

 

Odredbom čl. 134. st. 3. ZR propisano da je poslodavac ili osoba iz stavka 2. ovoga članka dužna, u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji.

 

Nadalje, odredbom čl. 134. st. 4. ZR propisano je da ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

 

Prema odredbi čl. 134. st. 5. ZR ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada.

 

Odredbom čl. 134. ZR propisana su pravila postupanja radi zaštite dostojanstva radnika.

 

Iz navedenog proizlazi da su tom odredbom propisani strogi rokovi i uvjeti pod kojima radnik može opravdano prekinuti rad. Stoga radnik koji ne poduzme radnje (odnosno ne podnese tužbu sudu) u rokovima i pod uvjetima kako je propisano tim odredbama gubi pravo na opravdani prekid rada.

 

Traženje zaštite pred nadležnim sudom koju ima u vidu čl. 134. st. 4. i 5. ZR podrazumijeva podnošenje tužbe kojom radnik traži prestanak uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja jer se upravo tom tužbom izravno štiti radnika od postupaka i radnji poslodavca kojima se narušava njegovo dostojanstvo, a ne tužbom zbog naknade štete. Radnik je ovlašten podnijeti i tužbu za naknadu štete i to neovisno o tome je li tražio tužbom prestanak uznemiravanja, ali podnošenje takve tužbe ne daje pravo radniku prekinuti rad prema čl. 134. st. 4. i 5. ZR.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nakon podnesene prijave 9. prosinca 2015. nije nakon proteka roka od najviše 8 dana, u kojem roku je poslodavac bio dužan odgovoriti na prijavu i poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, u daljnjem roku od 8 dana podnio tužbu sudu protiv poslodavca radi prestanka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja. Činjenica da poslodavac nije odgovorio radniku na tu prijavu u roku koji je propisan čl. 134. st. 3. ZR ne opravdava radnika što nije podnio tužbu sudu u propisanom roku.

 

Tužitelj je 9. veljače 2016. podnio tužbu i to zbog naknade štete zbog povrede prava osobnosti odnosno zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti i narušenog zdravlja tražeći isplatu iznosa od 220.000,00 kuna. Međutim, tužitelj nije podnio tužbu zbog prestanka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja kojom bi tražio sudsku zaštitu od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja.

 

Slijedom navedenog, kako radnik nije postupio sukladno odredbama čl. 134. st. 4. i 5. ZR i podnio tužbu sudu zbog prestanka uznemiravanja u zakonom propisanim rokovima, tužitelj nije ispunio uvjete iz čl. 134. st. 4. i 5. ZR za zakoniti prekid rada.

 

U odnosu na navod tužitelja da se u odluci o otkazu navodi da se otkazuje ugovor o radu od 20. studenog 2009. koji je bio na određeno vrijeme i koji je istekao, a ne ugovor o radu od 31. svibnja 2010. pa da zato otkazom nije prestao ugovor o radu od 31. svibnja 2010., valja reći da je riječ o pogrešci u pisanju datuma ugovora o radu te da je tuženik otkazao ugovor o radu od 31. svibnja 2010. jer je jedino taj ugovor i mogao otkazati s obzirom da je raniji ugovor o radu prestao istekom roka. Naime, poslodavac je imao pravni interes jedino otkazati postojeći ugovor o radu neovisno o tome što je u odluci o otkazu naveo pogrešan datum ugovora pa zbog pogrešnog datuma ugovora o radu, otkaz ugovora o radu nije nedopušten.

 

Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 22. rujna 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.