Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1                            Poslovni broj: Gž-240/2020-2

 

                           

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: -240/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Melihe Bahtijarević-Pekić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. N. I. (OIB:) iz O. i 2. I. Š. (OIB:) iz O., obje zastupane po punomoćnici M. K., odvjetnici u O., protiv tuženika Banke d.d. (OIB:) iz Z., zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva A. & A. d.o.o. u S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika T. I. iz B., zastupanog po punomoćniku I. J., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-1753/18-21od 24. siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba 1. tužiteljice N. I. i 2. tužiteljice I. Š. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-1753/18-21 od 24. siječnja 2020.

 

              Odbija se zahtjev 1. i 2. tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

             

                           

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovani tužbeni zahtjev tužiteljica kojim se nalaže tuženiku Banka d.d. Z. da tužiteljici pod 1. N. I. iz O. isplati iznos od 50.000,00 eura plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te ugovorenu nepromjenjivu kamatu u iznosu od 773,54 eura plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, sve sa zateznim kamatama od 05. siječnja 2018. pa do isplate po stopi od 6,82% u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita sve u roku od 15 dana (st. 1. toč. I.) uz nalog tuženiku Banka d.d. Z. da tužiteljici pod 2 I. Š. iz O. isplati iznos od 50.000,00 kuna plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te ugovorenu nepromjenjivu kamatu u iznosu od 773,54 eura plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, sve sa zateznim kamatama od 05. siječnja 2018. pa do isplate po stopi od 6,82% u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita sve u roku od 15 dana (st. 1. toč. II.), uz odbijen nalog tuženiku Banka d.d. Z. da tužiteljicama N. I. i I. Š. namiri prouzročeni parnični trošak postupka s pripadajućim zateznim kamatama sve u roku od 15 dana (st. 1. toč. III.). Tužiteljice su obvezane naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 33.625,00 kuna u roku od 15 dana (st. 2.).

 

              Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnose 1. tužiteljica N. I. i 2. tužiteljica I. Š. (dalje 1. i 2. tužiteljice), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom navode, da je pobijana presuda nerazumljiva i nema razloga o odlučnim činjenicama, nepotpuno je i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno izveden zaključak o volji i namjeri pok. D. I. vezano za raspolaganje oročenim novčanim sredstvima Ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Zadatak prvostupanjskog suda nije utvrđivanje volje primatelja uzdržavanja, nego primjena zakona, pravnih akata tuženika i jasne i nedvojbene sudske prakse, dok prvostupanjski sud nije utvrđivao, niti cijenio činjenice, da su tužiteljice kao zakonske nasljednice primatelja uzdržavanja i proglašene nasljednicama iza pok. D. I., na štednim ulozima koji nisu navedeni u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Pri tome, trebalo je cijeniti i čl. 5. Ugovora o oročenju sredstava vezano za opće uvjete poslovanja za oročene štedne uloge, kao i obvezu banke u slučaju smrti klijenta, što je sve od strane suda prvog stupnja zanemareno. Iako prvostupanjski sud obrazlaže zauzeto stajalište u sudskoj praksi da predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti buduća imovina koju primatelj uzdržavanja nema u trenutku zaključenja ali propušta navesti i obrazložit da buduća imovina mora biti izričito utvrđena ugovorom o doživotnom uzdržavanju, što ovdje nije slučaj. Oročenjem uloga na štednju deponent ili štediša ne raspolaže novčanim ulogom, već banka stječe pravo raspolagati položenim novcem i isti vratiti prema ugovorenim uvjetima, pa time oročenjem na štednju deponent ili štediša ne raspolaže novčanim ulogom u ugovorenom periodu i sklapanjem toga Ugovora banka stječe pravo raspolaganja položenim novcem i isti vratiti prema ugovorenim uvjetima, time je u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao i u vrijeme smrti pok. D. I. trebalo zaključiti da se oročena sredstava nisu nalazila na računu kojim je on raspolagao kao primatelj uzdržavanja, nego je istim novčanim sredstvima raspolagao tuženik, slijedom čega su štedni ulozi trebali biti izričito navedeni u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju ili je primatelj uzdržavanja jednostavno ih mogao prenijeti na davatelja uzdržavanja cjelokupnom svojom imovinom, što očito nije želio učiniti iako osim nekretnine štednih uloga i mirovine nije imao druge imovine. U tumačenju ugovornih odredbi moguće je i tumačenje da je pok. D. I. računao da će ako preživi i isplate oročena sredstva a davatelj bude skrbio o njemu u tom slučaju zaslužiti ista a ako umre prije isteka oročenja a kratko je uzdržavan da se može zadovoljiti stečenom nekretninom a da se štedni ulozi rasporede zakonskim nasljednicima, pa tužiteljice smatraju da se ugovorne odredbe trebaju tumačiti kako glase obzirom primatelj uzdržavanja nije iskoristio mogućnost raspolaganja cjelokupnom imovinom nego jasno navedenih dijelom.

              Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude i donošenje odluke o troškovima postupka utemeljene na vrijednosti predmeta spora i zahtjevu podnesenom od strane tužiteljice, uz zahtjev troška žalbe.

 

              Sa žalbom 1. i 2. tužiteljice postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13,28/13, 89/14 i 70/19 dalje – ZPP).

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba 1. i 2. tužiteljice nije osnovana.

 

              Predmet postupka je zahtjev 1. tužiteljice N. I. – supruge i 2. tužiteljice I. Š. – kćerke i zakonske nasljednice pok. D. I., za isplatom svakoj pojedinačno novčanog iznosa od 50.000,00 eura uz ugovorenu nepromjenjivu kamatu u iznosu od 773,54 eura sve plativo u kunama na dan plaćanja.

 

              Prvostupanjski sud je nakon raspravljenosti svih pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP-a):

              -da je D. I. sa tuženicom Banka d.d. 25. travnja 2016., zaključio Ugovor o otvaranju deviznog računa i platnim uslugama (okvirni ugovor) i uplatio 100.000,00 eura na devizni prometni račun broj HR u svrhu štednje;

              -da je isti dan 25. travnja 2016., zaključen i Ugovor o oročavanju sredstava broj , naveden kao broj ugovora, kojim je iznos od 100.000,00 eura oročen na vrijeme od 25. travnja 2016. do 25. travnja 2017. – 365 dana, uz obvezu banke na oročena sredstva platiti nepromjenjivu kamatu od 1.547,09 eura na način, da se istekom roka oročenja bez posebnog naloga (automatski) glavnica i pripadajuća kamata prenose na račun broj HR, kao i da će se istekom ili prekidom oročenja sredstava prenijeti na taj račun;

              -da je D. I. toga dana 25. travnja 2016. opunomoćio T. I. – nećaka, da u njegovo ime i njegov račun može raspolagati sredstvima na računu i ugovarati izravna terećenja a sve kao vlasnik računa broj HR u valuti euro;

              -da su D. I., kao primatelj uzdržavanja i T. I., kao davatelj uzdržavanja, zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju 08. rujna 2016., iz kojega u čl. 1. toga Ugovora proizlazi, da se davatelj uzdržavanja obvezuje uzdržavati primatelja do njegove smrti iz razloga što primatelj uzdržavanja ne može o sebi skrbiti sam a njegova kćer i bivša supruga su to odbile učiniti, dok je čl. 2. Ugovoreno, da primatelj uzdržavanja daje davatelju uzdržavanja svoju nekretninu u O., pobliže označenu, uz sav svoj novac koji se nalazi na računu kod Banka d.d. Z. broj HR i na računu kod Banka1 d.d. Z. broj HR;

              -da je D. I. preminuo 23. prosinca 2016. i rješenjem o nasljeđivanju od 08. veljače 2017., od strane javnog bilježnika M. P. u O., doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim su iza pok. D. I. utvrđene nasljednicima 1. tužiteljica N. I. i 2. tužiteljica I. Š., uz uručenje ostavinske imovine koju čini potraživanje prema HZMO-u s osnova dospjele a neisplaćene mirovine na utvrđenom iznosu;

              -da je tužena 25. travnja 2017., prema dostavljenom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju prenijela novčana sredstava u Banci d.d. zatečena na računima i pomoćnim računima koji se odnose na oročenja T. I. u ukupnom iznosu od 101.337,31 euro;

              -da je rješenjem javnog bilježnika M. P. od 27. prosinca 2017., utvrđena naknadno pronađena imovina iza pok. D. I. i to oročeni štedni ulog u stranoj valuti Banka d.d. Z. broj – u cijelosti, uz oročeni štedni ulog u stranoj valuti Banka1 d.d. Z. u cijelosti i isti uručen 1. i 2. tužiteljicama.

 

              Sporno je, obzirom prema tvrdnji 1. i 2. tužiteljica da davatelj uzdržavanja nije stekao novčano sredstvo na računima i pomoćnim računima broj , nego samo na utvrđenom računu primatelja uzdržavanja HR, da li je osnovani zahtjev za isplatom navedenih zatraženih sredstava.

 

              Sud prvog stupnja odlučujući o tom spornom pitanju zaključuje da, cijeneći provedene dokaze i čl. 579. i čl. 580. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO), koje propisuju da se ugovorom o doživotnom uzdržavanju jedna strana obvezuje drugu stranu ili treću uzdržavati do smrti a druga izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja a ako nije drugačije ugovoreno obuhvaćene su i sve pripadnosti stvari i prava koje su predmetom toga ugovora, kao i propisani sastav takvog ugovora, osnovom čega je utvrđeno da, cijeneći sastavljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čija se bitna karakteristika sastoji u tome da se pravo vlasništva stječe nakon smrti primatelja uzdržavanja, uz ocjenu u sudskoj praksi zauzetog stajališta da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i imovina buduća, tj. ona koju primatelj nema u trenutku zaključenja ugovora ali će je steći do kada dolazi do prijenosa prava vlasništva. Obzirom je u postupku utvrđeno da je pok. D. I. uplatio na račun Banke iznos od 100.000,00 eura, koja su jedina novčana sredstva uplaćena na račun banke i drugi nije imao a ista je oročio ugovorom do 25. travnja 2017., uslijed čega su ista bila prebačena na račun broj do isteka ugovora ili prekida oročenja, kao i da taj račun nije naveden u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, odnosno za vrijeme trajanja ugovorenog roka oročavanja depozita, smatra da je volja i namjera pok. D. I. bila raspolagati sa tim novčanim sredstvima u korist T. I., neovisno što u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju nije naveden račun gdje su ona privremeno oročena jer se radi o jedinim novčanim sredstvima, pa je obveza iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju iako nije u cijelosti određena, jasna i odrediva, tako da sva novčana sredstva D. I. kod tuženika sa računa broj HR privremeno prebačena na račun broj pripadaju T. I. jer drugih novčanih sredstava D. I. kod Banke nije imao, da bi njegova ugovorna volja bila usmjerena na eventualno neka druga novčana sredstva i drugi račun a kod tuženika koji nesporno manifestira o sklapanju navedenog Ugovora, zbog čega je i odbijen tužbeni zahtjev.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna. Obzirom na žalbene razloge žaliteljica u dijelu u kojem se ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, prvostupanjski sud nije počinio tu bitnu povredu obzirom su navedeni ipak dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Prvostupanjski sud nije počinio ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao što ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno ali i iz drugih razloga.

 

Suprotno žalbenim navodima žaliteljica, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti i ovaj sud, obzirom da ista proizlaze iz priloženih i zaključenih Ugovora. Ugovorom o oročenju novčanog iznosa Ugovor o otvaranju deviznog računa nije ukinut, već je pretvoren u oročeni štedni ulog i dobio je karakter namjenske štednje. Prema odredbi čl. 990. ZOO-a ugovor o novčanom pologu je sklopljen kada se banka obveže primiti, a položitelj položiti kod banke određeni novčani iznos. Time se uređuje samo pojam i bitni sastojci ugovora o bankarskom novčanom pologu (depozitu), koji je ugovor dvostrano obvezan i konsenzualan. Pri tome, ne može se vezano za Ugovor o oročavanju sredstava, koji se povezuje sa depozitom, time ni isključiti ono što je istim navedeno a to je da se bez posebnog naloga ugovaratelja, i to D. I., glavnica i pripadajuća kamata prenosi na otvoren devizni račun kao okvirni ugovor broj HR. Obzirom da je 25. travnja 2017. isteklo to oročavanje sredstava i koje je bilo vezano uz glavni ugovor otvorenog deviznog računa, te su navedena sredstva i bila dio sada toga glavnog računa HR, tuženik je i osnovano imao osnovu za isplatu navedenog iznosa davatelju uzdržavanja a osnovom predočenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim je i točno naveden i označen taj račun kod Banke. Pri tome i Ugovorom o oročavanju sredstva su vezana sa osnovnim ugovorom gdje je novčani iznos i uplaćen, pa stoga kada je istim ugovorom i naznačeno da štediša – deponent može prije isteka ugovorenog roka zatražiti razročenje nenamjenski oročenih sredstava (čl. 4.) te se priznaje određena kamata, tada se uvijek to vezuje sa osnovnim računom na koji se uplaćuje raspoloživa pripadajuća kamata uz iznos koji je i položen na tom osnovnom računu jer je to pravna priroda sklopljenog ugovora. Ulozi na štednju mogu biti po viđenju ili oročeni s otkaznim rokom i bez otkaznog roka (čl.1001. ZOO-a).

 

              Ispravno se žalbom ukazuje, da Opći uvjeti poslovanja za oročene štedne uloge toč. 8., toč. 7. propisuju da banka vrši blokadu štednih uloga nakon saznanja o smrti klijenta ali to se povezuje u odnosu na mogućnost raspolaganja navedenim novčanim sredstvima kojim se nakon smrti klijenta ne može raspolagati u njegovo ime. Time što je istim Općim uvjetima toč. 12.2 propisano da u slučaju smrti klijenta sva prava i obveze koje klijent ima prema banci temeljem sklopljenog ugovora o oročavanju sredstava prelaze na njegovog nasljednika u skladu sa pravomoćnom odlukom o nasljeđivanju, ne proizlazi suprotnost u odluci suda prvog stupnja, obzirom da je smrću D. I. došlo do prijelaza toga novčanog iznosa na davatelja uzdržavanja T. I. a ne zakonske nasljednike 1. i 2. tužiteljicu, obzirom su vezana za osnovni račun i nije bilo te osnove za prijenos tih sredstava sa računa koji se odnosio na oročena sredstva obzirom da su istekom roka ili prekidom-smrću klijenta, odmah i bila dio toga osnovnog deviznog prometnog računa. Smrću primatelja uzdržavanja D. I. otvoreni je devizni račun i dalje postojao, obzirom da je račun na kojem su povezana sa istim oročena sredstva, ne mogu smatrati posebnim računom kada je isti samo vezan za rok oročavanja, odnosno do isteka ili prekida toga oročenog iznosa, koji je  postojao i u vrijeme zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju i kao jedini račun od strane D. I. i bio otvoren kod tuženika. Ugovorom o oročenju devizni štedni ulog nije ukinut već je samo pretvoren u oročeni štedni ulog.

 

Stoga je, iako je sud cijenio volju primatelja uzdržavanja, iz priloženih dokaza i utvrđeno da od strane tuženika isplata sredstava koja su bila na računu D. I. i pravilno izvršena, obzirom ima valjanu pravnu osnovu i nema pretpostavki da ne postoje osnove za isplatu. Kada se žalbom poziva na činjenicu da je banka ovlaštena time raspolagati ona stječe pravo raspolaganja deponiranim novcem ali ga je dužna vratiti prema uvjetima predviđenim u ugovoru, pa to vezano i za rok oročenja. Prema činjenici da banka otvara račun ali stoga da bi na taj račun položila novac kao depozit i štediša ostvario kamate u tijeku razdoblja oročenja, ne proizlazi činjenica da se u vrijeme isplate, odnosno smrti deponenta D. I., radilo o drugom posebno otvorenom računu D. I. a osobito se o takvom oročenju ne može raditi da on predstavlja ulog na štednju odnosno bankarski račun jer se on formirao od sredstava koje ima na svom otvorenom računu. Iz priloga proizlazi da je provedeno oročenje sredstava od strane blagajnika i naveden račun , uz iznos, vrijeme oročenja i kamatnu stopu.

 

Stoga je isplata tuženika osnovom priloženog ugovora o doživotnom uzdržavanju pravilno provedena i nije utemeljeno stajalište da bi činjenicom otvaranja računa na oročeni depozit postojao obični devizni štedni ulog jer je primatelj uzdržavanja D. I. otvorio svoj račun koji je od strane i tuženika radi oročenja označen drugom oznakom ali se uvijek odnosi i povezan sa osnovnim zaključenim Ugovorom o otvaranju računa i polaganju novčanih sredstava, koji je egzistirao u vrijeme njegove smrti.

 

              Slijedom navedenog valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu 1.i 2. tužiteljice na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove odluke. Obzirom da 1. i 2. tužiteljica u ovom žalbenom postupku nisu uspjele kao neosnovan je odbijen je zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka osnovom čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

             

             

U Puli-Pola 21. rujna 2020.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Nataša Babić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu