Poslovni broj: 57 Pž-3391/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-3391/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja I. D., vl. obrta G. iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika C.-C. d.o.o. V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u R., radi isplate iznosa od 6.131,16 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-464/2017-10 od 23. ožujka 2018., 21. rujna 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-464/2017-10 od 23. ožujka 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojeg je donio javni bilježnik Z. V. iz R. poslovni broj Ovrv-660/2017 od 10. kolovoza 2017. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.159,08 kn i trošak ovršnog postupka u iznosu od 1. 287,50 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i odbio tužbeni zahtjev (točka I. izreke), naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 kn (točka II. izreke). Rješenjem je utvrđeno povlačenje tužbe u iznosu od 1.972,08 kn i u tom dijelu je ukinut platni nalog.

 

U obrazloženju presude sud navodi da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak kao upravitelj zgrade u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate zajedničke pričuve od tuženika koji kao suvlasnik nije platio dospjelu pričuvu sukladno čl. 378. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Zakona o vlasništvu i drugi stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17; dalje: ZV). Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio tuženik knjižni (etažni) vlasnik poslovnog prostora br. 2. u prizemlju u zgradi upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u R., K.O. V., z.k. uložak 1600, kčbr. 4054/5, a koja se nalazi na adresi V., G. J. 3. Naime, ta činjenica proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige Prema tome, tuženik je kao suvlasnik predmetne zgrade, na temelju odredbe čl. 380. ZV-a dužan uplaćivati sredstva zajedničke pričuve prema utvrđenom godišnjem programu. jer radi se o zakonskoj obvezi plaćanja zajedničke pričuve. Ta činjenica ujedno proizlazi i iz dostavljenog Međuvlasničkog ugovora od 23. studenog 2006., kojim su uređena prava i obveze suvlasnika, i koji je ovjeren potpisom i pečatom predstavnika stanara u tuženikovoj zgradi. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Protiv presude žalbu je podnio tuženik, navodeći, u bitnome, da je sud na okolnost prigovora aktivne legitimacije obavio uvid u obrtni registar koji nije dostavio tuženiku slijedom čega je počinio bitnu povredu odredba čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Presuda je zahvaćena i bitnom povredom odredba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su izneseni razlozi proturječni ispravama u spisu. Međuvlasnički ugovor trebao biti sklopljen sa svim stanarima, jer se radi o poslovima izvanrednog upravljanja. Tuženik nije dužan plaćati pričuvu jer tužitelj nije dokazao obavljanje svoje usluge pri čemu izvod iz poslovnih knjiga tužitelja koji je dostavljen uz prijedlog za ovrhu nema svojstvo vjerodostojne isprave niti je tužitelj dostavio račune na temelju kojih je proveo knjiženja u „Kartici prostora“.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ovaj sud je ispitao pobijani dio presude na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnoga prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao upravitelja zgrade V., G. J. prema tuženiku kao vlasniku poslovnog prostora br. 2. u prizemlju zgradi u tom centru, za isplatu iznosa od 6.131,16 kn s osnove neplaćene zajedničke pričuve u razdoblju od ožujka 2015. do lipnja 2017. Tijekom postupka tuženik platio dio utužene tražbine, pričuvu za razdoblje ožujka 2015. do prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 1.972,08 kn, slijedom čega je smanjio tužbeni zahtjev u tom dijelu i zahtijeva isplatu preostalog iznosa od 4.169,08 kn.

 

Iz spisa proizlazi da je tuženik na ročištu održanom 15. veljače 2018. nije osporio visinu obračunate pričuve, već osporava aktivnu legitimaciju tužitelja tvrdnjom da je Ugovor o upravljanju stambeno-poslovnom zgradom potpisao tužitelj koji nema pravnu osobnost, da Međuvlasnički ugovor nije bio sklopljen sa svim stanarima jer se radi o poslovima izvanrednog upravljanja i osporava obavljanje usluge tužitelja.

 

U postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno žalbenim navodima u postupku nije počinjena bitna povreda odredba čl. 354. st. 2 t. 6. ZPP-a jer obavljanjem uvida u javni registar obrtnika sud nije nezakonitim postupanjem onemogućio tuženika u raspravljanju, već je upravo na okolnost tuženikovog prigovora nedostataka aktivne legitimacije pravilno izveo taj dokaz.

 

Neosnovan je žalbeni navod nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 90. ZV-a propisano je da je pričuva zajednička, namjenski vezana imovina svih suvlasnika nekretnine, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i za poboljšanje nekretnine, kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj zgrade kojeg oni imenuju Međuvlasničkim ugovorom ili ga imenuje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, ukoliko suvlasnici u zakonskom roku ne sklope Međuvlasnički ugovor, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg od suvlasnika. Odredbom čl. 378. st. 5. ZV-a propisano je da upravitelj zastupa suvlasnike u vezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom o upravljanju nekretninom sklopljenim između suvlasnika nekretnine i upravitelja, nije drukčije određeno. Pod tim zastupanjem imaju se podrazumijevati ovlasti u poduzimanju svih onih radnji, pa i pokretanje sudskih postupaka, kako bi se ostvarili i zaštitili interesi suvlasnika zgrade u održavanju zgrade. To podrazumijeva dobivenu i zakonom propisanu ovlast i da upravitelj kao stranka u postupku utužuje nekog od suvlasnika radi naplate dužne pričuve, koja se sredstva polažu na, u tu svrhu otvoren, poseban račun, jer je to imovina odvojena od imovine bilo kojeg od suvlasnika, ali i od upravitelja zgrade, a kojom upravlja upravitelj.

 

Prema tome, suprotno pravnom shvaćanju žalitelja upravitelj zgrade, pa tako ovdje i tužitelj, ovlašten je ex lege samostalno pokretati sudske postupke, u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju.

 

Za dokaz osnovanosti tužbenog zahtjeva za naplatu zajedničke pričuve zaista nije dostatan dokaz izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, jer se time ne dokazuju odlučne činjenice koje su propisane odredbom čl. 89. st. 2. ZOVO-a, a koja odredba propisuje da se doprinosi za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose razmjerno suvlasničkim dijelovima ako nije drugačije određeno.

 

Međutim, tuženik nije osporio visinu mjesečne pričuve, a tužitelj je u ovom postupku dostavljanjem Ugovora o upravljanju stambeno-poslovnom zgradom od 27. studenog 2016., Međuvlasničkog ugovora od 23. studenog 2006. čiji sastavni dio je popis suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim dijelovima, popis zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade, iz kojeg je razvodno da su ga donijeli suvlasnici većinom i Dodatkom međuvlasničkog ugovora od 26. siječnja 2009. s popisom suvlasnika, među kojim i tuženik dokazao osnovanost svojeg zahtjeva.

 

Imajuću u vidu utvrđeno činjenični stanje, žalbenim navodima žalitelj ponavlja prigovore iznesene tijekom prvostupanjskog postupka, kako na okolnost nedostataka aktivne legitimacije, tako i na okolnost da je Međuvlasnički ugovor trebao biti sklopljen sa svim stanarima, koje je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio kao neosnovane i na te okolnosti iznio valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi, tako i po visini.

 

Slijedom navedenog, tuženikova žalba je odbijena i pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. rujna 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.