1              Poslovni broj: 3 UsI-520/20-8

 

Poslovni broj: 3 UsI-520/20-8

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice R. S. iz G., koju zastupa opunomoćenik mr. sc. J. D. odvjetnik u P., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, radi odobrenja stalnog boravka, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 11. rujna 2020., a objavljene 21. rujna 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica predlaže poništenje Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA:UP/I-217-02/17-04/621, URBROJ: 511-01-204-20-8 od 6. ožujka 2020., kao neosnovan.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance,  KLASA:UP/I-217-02/17-04/621, URBROJ: 511-01-204-20-8 od 6. ožujka 2020., odbijen je zahtjev podnositeljice zahtjeva R. S. rođ. …. u mjestu Š. G., Bosna i Hercegovina, državljanke Republike Bosne i Hercegovine, ovdje tužiteljice, za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, jer da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 92. st. 3. Zakona o strancima.

Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu osporavajući zakonitost rješenja zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešne primjene odredbi postupka, u bitnom navodeći da je tužiteljica još od 31.10.2012. godine imala reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, na adresi …, budući je u braku s hrvatskim državljaninom suprugom H. S.  te da je tužiteljici u tom smislu 04.11.2013. godine izdana boravišna iskaznica od strane MUP-a RH; da tužiteljica i njezin suprug stalno žive i faktično tijekom cijele godine borave u G. u obiteljskoj kući koju su sagradili još 1987. godine. Da suprug tužiteljice gospodin H. S. ima prijavljeno prebivalište  u G. i  to stalno od 2007. godine kada je i otišao u mirovinu, a mirovinu da je stekao radeći u  SR Nj., a da je prebivalište regulirao sukladno pozitivnim odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu građana; da je tužiteljica također u mirovini, a da je mirovinu stekla radeći u R. Nj. kao bankovni službenik u M.

Tužiteljica nadalje navodi da je u dva navrata nakon podnošenja zahtjeva pred tijelima PP M. i to 06.03.2018. i 20.03.2018., dala izjavu vezano uz primjenu odredbe članka 92. Zakona o strancima i odobrenja za stalni boravak, da je u izjavama u bitnom istaknula da je u proteklom petogodišnjem razdoblju izbivala iz RH u prosjeku oko mjesec dana godišnje, a da je razlog bio  isti, isključivo radi liječenja budući da je teško bolesna osoba, te da se već duži niz godina liječi od karcinoma dojke, a da ima njemačko zdravstveno osiguranje.

Međutim, da je unatoč navedenom njen zahtjev odbijen uz obrazloženje sadržano u bitnom da je provjerom u Evidencijama osoba nad kojima je provedena granična kontrola utvrđeno da je imenovana evidentirana s izlazom dana 18.11.2019. godine preko graničnog prijelaza J. B. te da nakon 18.11.2019. godine do danas ista nije evidentirana s ulaskom u RH te da je u provedenom postupku utvrđeno da R. S. u trenutku odlučivanja o zahtjevu nema privremeni boravak u RH te da stoga ne ispunjava uvjet propisan člankom 92. stavak 3. Zakona o strancima.

Tužiteljica ističe da su u konkretnom slučaju za odlučivanje po ovoj pravnoj stvari relevantne odredbe Zakona o strancima i to stoga što da je odredbom članka 78. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji (NN 66/2019) propisano da će se postupci započeti do stupanja na snagu ovoga Zakona (10.07.2019.godine) dovršiti  prema odredbama Zakona o strancima.

Navodi da je odredbom članka 92. stavkom 1. Zakona o strancima propisano da se  stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil supsidijarnu zaštitu.

Da je nesporno da je tužiteljica u trenutku zahtjeva za stalni boravak ispunila uvjet iz članka 92. stavka 1. Zakona o strancima.

Slijedom navedenog, da je tužiteljici odbijen predmetni zahtjev iz razloga „što u trenutku odlučivanja o zahtjevu nema privremeni boravak u RH te stoga ne ispunjava uvjet propisan člankom 92. stavak 3. Zakona o strancima".

Ističe da je tuženo tijelo odlučilo na navedeni način iako je u trenutku podnošenja zahtjeva tužiteljica imala uredno prijavljen privremeni boravak, kao i da je tužiteljici privremeni boravak prestao godinu dana nakon podnošenja zahtjeva za stalni boravak, slijedom čega tužiteljici nije jasno zbog kojeg razloga je tuženik zastao s rješavanjem tužiteljičinog zahtjeva gotovo dvije i pol godine, uzimajući u obzir da je tužiteljica zahtjev za stalni boravak podnijela još 02.11.2017.godine, a pobijano rješenje da je doneseno 06. ožujka 2020. godine. Kao dokaz na navedene tvrdnje tužiteljica se poziva na zdravstvenu dokumentaciju, kao i na tužbu koju je podnijela radi poništenja rješenja tuženog tijela u predmetu prestanka privremenog boravka strancu koji se kod ovog Suda vodi u predmetu pod poslovnim brojem UsI-353/2020. Također je istakla da bi bilo oportuno spojiti navedena dva predmeta budući da je  evidentno da će se odluka u predmetu UsI-353/2020  u predmetu privremenog boravka, odraziti i na ovaj postupak. Stoga je predložila da Sud poništi osporavano rješenje i tužiteljici naknadi troškove upravnog spora.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu od 24. veljače 2020. je navelo da je nesporna   činjenica da je tužiteljica u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka imala odobren privremeni boravak. S tim u vezi, da je na temelju uvida u evidencije čije je vođenje u nadležnosti Ministarstva utvrđeno da je tužiteljici od strane Policijske uprave s.-d., Policijske postaje M. privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji odobren od 31.10.2012. do 31.10.2013. godine te od 16.08.2013. do 01.11.2018. godine. Da  postupajući po zahtjevu tužiteljice za odobrenje stalnog boravka Policijska uprava s.-d., Policijska postaja M., prilikom višekratnih provjera nisu tužiteljicu zatekli na prijavljenoj adresi u G., …, a kojom prilikom da se došlo do saznanja da obitelj S. tijekom cijele godine ne boravi na navedenoj adresi već samo tijekom ljetnog perioda i da su često na relaciji G.-S. R. Nj., odnosno Bosna i Hercegovina.

S tim u vezi  da je Policijska uprava s.-d., Policijska postaja M. donijela rješenje, broj: 511-12-29-05-UP/1-11108-1/2013 od 19.09.2018. godine kojim tužiteljici prestaje privremeni boravak u Republici Hrvatskoj sukladno članku 72. stavku 1. točki 4. Zakona o strancima; da je tužiteljica na rješenje Policijske uprave s.-d., Policijske M. uložila žalbu I. Povjerenstvu za žalbe, a budući da je tužiteljica uložila  žalbu, da je ovo tijelo u interesu iste u predmetu odobrenja stalnog boravka čekalo okončanje postupka kod I. Povjerenstva za žalbe kako bi se utvrdilo hoće li tužiteljica imati važeći privremeni boravak. Da je Rješenjem I. Povjerenstva za žalbe, KLASA: UPII-217-02/18-06/148, URBROJ: 317-18-2 od 02.12.2019. godine odbijena žalba imenovane, a rješenje da joj je uručeno dana 23.01.2020. godine.

Tuženo tijelo je ujedno navelo da se protivi prijedlogu tužiteljice za spajanje postupka s pravnom stvari pod posl. br. UsI- 353/2020 jer da nije riječ o istoj upravnoj stvari te da je prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.

Slijedom navedenog, a budući da je u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica nije imala odobren privremeni boravak odnosno da nije ispunjavala uvjet propisan odredbom članka 92. stavka 3. Zakona o strancima, da je tuženo tijelo donijelo rješenje kojim je odbilo zahtjev za odobrenje stalnog boravka tužiteljice. Stoga je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice.

Podneskom od 7. rujna 2020.tužiteljica je osporila navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne, općenite i već iznesene tijelom upravnog postupka te je predložila u tijeku postupka izvesti dokaz uvidom u sve isprave koje su priložene spisu te na okolnosti iz odgovora na tužbu saslušati tužiteljicu i njenog supruga H. S. na adresi G., ….

Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 11. rujna 2020. u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice, opunomoćenica tuženika je navela da u cijelosti ustraje u navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja, te se usprotivila izvođenju dokaza saslušanjem tužiteljice i njenog supruga na okolnosti iz odgovora na tužbu kao suvišnima.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka i održane usmene i javne rasprave te savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je odbio predloženo izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice i njenog  supruga suvišnim, ocjenjujući da izvođenje predloženog dokaza u svezi s već izvedenim dokazima, te pored činjenice da je tužiteljica saslušana u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja,  nije od utjecaja na rješenje predmetne upravne stvari.

Sud je stoga izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i cjelokupnog spisa tuženog tijela  koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu te svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

Odredbom članka 92. st. 1.Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11 130/2011, 74/2013, 69/2017, 46/2018, 66/2019, dalje Zakona) propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od 5 godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ukupno ili jednokratno do 6 mjeseci.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da se  državljaninu treće zemlje iz stavka 1. ovoga članka, stalni boravak neće se odobriti ako mu je poništen azil ili supsidijarna zaštita.

Odredbom članka 96. st. 1. Zakona je propisano da će se stalni boravak odobrit  državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 92. ovoga Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da će se stalni boravak odobrit  državljaninu treće zemlje iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona ako ima valjanu stranu putnu ispravu i ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da državljanin treće zemlje iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona u postupku odobravanja stalnog boravka ne mora imati valjanu stranu putnu ispravu kada je ne može pribaviti u diplomatsko-konzularnom predstavništvu strane države u Republici Hrvatskoj, a njegov identitet je moguće nedvojbeno utvrditi na drugi način.

Odredbom članka 94. stavkom 1. je propisano da se iznimno od članka 92. ovoga Zakona, stalni boravak može se odobriti i:

1. državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 3 godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje 10 godina, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice,

2. državljaninu treće zemlje koji je imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine, a koji je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj,

3. djetetu koje živi u Republici Hrvatskoj:

- čija oba roditelja u trenutku rođenja djeteta imaju odobren stalni boravak,

- čiji jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta ima odobren stalni boravak (uz suglasnost drugog roditelja),

- čiji jedan roditelj, u trenutku rođenja djeteta, ima odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno, odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb,

4. državljaninu treće zemlje koji je rođen i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati, nije imao reguliran boravak.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da državljanin treće zemlje iz stavka 1. ovoga članka može ostati u Republici Hrvatskoj do dana izvršnosti odluke o zahtjevu.

              Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica imala odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji od 31.10.2012. do 31.10.2013. te od 16.08.2013. do 01.11.2018., kao ni činjenica da je nepravomoćnim rješenjem MUP-a, PU SD,PP M. Broj: 511-12-2-05-UP/I-1/108-1/2013 od 19. rujna 2018.tužiteljici prestao privremeni boravak u Republici Hrvatskoj  s boravištem u mjestu G., na adresi …, pozivom na odredbu čl. 72. st. 1. toč. 4. Zakona o strancima, kojom odredbom je propisano da privremeni boravak prestaje državljaninu treće zemlje ako se iselio iz Republike Hrvatske ili neprekidno boravi u inozemstvu duže od 30 dana.

              Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica saslušana u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja kojom prilikom je tužiteljica na Zapisnik  o uzimanju izjave Broj:511-12-29-05-40/10-17 od 6. ožujka 2018.  izjavila da ona i suprug  ponekad odu do SR Nj. tijekom zimskih mjeseci i to iz razloga što oboje imaju njemačko zdravstveno osiguranje, a tužiteljica zbog specifične bolesti, dakle iz opravdanih razloga izbiva iz RH radi neophodnog liječenja  što može dokazati medicinskom dokumentacijom, međutim da navedeno izbivanje godišnje iznosi najviše oko mjesec dana  zbog liječenja, a  što da predstavlja nužan i neophodan problem. Stoga traži da joj se izda odobrenje stalnog boravka jer da ona i suprug žive i namjeravaju nastaviti živjeti u Republici Hrvatskoj  gdje posjeduju nekretninu, da se bave iznajmljivanjem i u kojoj namjeravaju provesti umirovljeničke dane.

Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica protiv citiranog rješenja podnijela tužbu koja se kod ovog suda vodi u predmetu pod poslovnim brojem 3UsI-353/2020,  a koja tužba je odbijena kao neosnovana nepravomoćnom presudom ovog Suda poslovni broj 3 UsI- 353/2020-8  od 21. rujna 2020.

Također valja istaći da je iz isprava priloženih spisu tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, razvidno i kao nesporno utvrđeno da je spisu priložena Službena zabilješka iz koje je razvidno da je provjerom u NBMIS-u utvrđeno da je za  tužiteljicu od dana podnošenja zahtjeva 02.11.2017. evidentirano duže izbivanje, da je evidentiran  izlazak tužiteljice iz RH 15.08.2017., a da je njen povratak evidentiran 04.10.2017. te da je tužiteljičin izlazak iz RH također evidentiran 26.06.2013 te ulaz u RH 12.03.2017. te u razdoblju od 26.06.2013.; kao i Službena bilješka  od 7. ožujka 2018. iz koje je razvidno da  je tužiteljica često na relaciji G.-Nj., odnosno BiH te da je uvidom u operativne terenske provjere od 24.01.2017., od 10.02.2015., od 05.12.2014. i od 18.09.2012. razvidno da tužiteljica nije zatečena na prijavljenoj adresi; da su dana 23. 01. 2017. i 24. 01. 2017. vršene višekratne provjere tijekom kojih je utvrđeno da obitelj S. ne prebiva tijekom cijele godine na navedenoj adresi već samo tijekom ljetnog perioda, a u razgovorima s mještanima da se došlo do saznanja da poznaju obitelj S. te da u G. borave više od 6 mjeseci godišnje u različitim vremenskim intervalima, radi čega da je i pokrenut postupak odjave prebivališta i za njenog supruga H. S.; kao i da navedena utvrđenja predstavljaju razlog za pokretanje postupka za prestanak privremenog boravka na temelju odredbe čl. 72. st. 1. toč. 4. Zakona o strancima.

Dakle, razvidno je i kao nesporno utvrđeno da je tužiteljica izbivala iz Republike Hrvatske, odnosno neprekidno boravila u inozemstvu duže od 30 dana, a što je i bio razlog propisan citiranom kogentnom zakonskom odredbom čl. 72. st. 1. toč. 4. Zakona  da tužiteljici prestane privremeni boravak.

Naime, odredbom čl. 72. st. 1. toč. 4. Zakona je propisano da privremeni boravak prestaje državljaninu treće zemlje ako se iselio iz Republike Hrvatske ili neprekidno boravi u inozemstvu duže od 30 dana.

Nadalje, stavkom 3., istog članka, je propisano da u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.

Stoga navodi tužbe da je tužiteljica u trenutku podnošenja zahtjeva imala odobren privremeni boravak nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, a osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, već je osporavano rješenje tuženika doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu odredbi materijalnog prava.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu to je valjalo primjenom citirane zakonske odredbe odbiti zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom zatraženog troška upravnog spora kao neosnovan te riješiti kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 21. rujna 2020.

 

                                                                                                                                                    S U D A C

 

                                                                                                                                       Leandra Mojtić, v.  r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić