Broj: Gž-2341/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Darka Lupi, predsjednika vijeća, dr. sc. Vlade Skorupa, suca izvjestitelja i člana vijeća te Barbare Bosner, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: A. P. (OIB ...) iz R., zastupane po punomoćniku T. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika: I. M. (OIB ...)  iz R., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku iz R., radi utvrđenja opsega ostavinske imovine, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1996/2012, od 4. veljače 2014. godine, ispravljene rješenjem istog suda donesenim pod istim brojem 17. veljače 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1996/2012, od 4. veljače 2014. godine, ispravljene rješenjem istog suda donesenim pod istim brojem 17. veljače 2014. godine u tč. 2. i 3. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1996/2012, od 4. veljače 2014. godine, kao i rješenje o ispravku te presude doneseno pod istim brojem 17. veljače 2014. godine.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Odlukom suda prvog stupnja,  djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tako što se deklaratornom presudom utvrđuje da u ostavinsku imovinu iza pok. A. M., umrle 9. lipnja 2011. godine, ulazi pokretna imovina koja je detaljno specificirana u tč. 1. izreke te presude, dok se tč. 2. izreke tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

 

Točka 3. presude, koju je prvostupanjski sud ispravio posebnim rješenjem, sadrži odluku o troškovima postupka i prema njoj tužiteljica je u obvezi tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.836,25 kn u roku od petnaest dana.

 

Iza toga slijedi rješenje kojim sud, tč. 1. izreke, odbacuje tužbu tužiteljice u dijelu kojim ona predlaže presudom utvrditi da joj pripada nužni dio stana u R., u prizemlju, koji se sastoji od 3 sobe s dnevnim boravkom, kuhinje, hodnika, kupaonice, WC-a, izbe u ukupnoj površini od 83 m², u zgradi sagrađenoj na k.č. br. 2624/6 upisan u z.k. ul. 2526 k.o. u ¼ idealna dijela u površini od 20,75 m2 pa da joj je tuženik dužan izdati tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva u roku od 15 dana koju će u protivnom zamijeniti ta presuda po pravomoćnosti, utvrditi da joj pripada u suvlasništvo 1/6 k.č. br. 1207/253 krčevine, upisane u posjedovnom listu 556 k.o. , građevinski teren površine od 500 m² i na kraju. da joj pripada i pravo korištenje četverostruke niše na groblju K. u R., polje O sekcija, blok 30, red br. 1909 u 1/6 idealnog dijela.

 

Rješenjem je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan i prijedlog tužiteljice za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

 

Posebnim rješenjem sud prvog stupnja ispravio je pogrešno naznačenu visinu nadoknade troškova parničnog postupka koje tužiteljica treba isplatiti tuženiku, nastalu tijekom prijepisa presude.

 

              Protiv te prvostupanjske presude, kao i rješenja o ispravku prvostupanjske presude, žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica, pozivajući se na sve zakonom propisane žalbene razloge iz članka 353. st. 1. tč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).

 

U žalbi tužiteljica iznosi svoj pogled na rješenje o prekidu ostavinskog postupka, kojim je upućena na predmetnu parnicu, koji počiva na stajalištu o dvosmislenosti te prvostupanjske odluke. Za nju je problematično to što ju sud prvog stupnja upućuje na parnicu radi utvrđenja opsega ostavinske imovine, da bi odmah zatim izreku usredotočio na utvrđenje pokretne imovine. Tome dodaje i to je sud, bez obzira što je to isključeno, odlučio i o nepokretnoj imovini, premda je taj dio njezinog tužbenog zahtjeva odbacio zbog nedostatka interesa.

 

Nadalje, uz žalbu prilaže pravomoćnu presudu, kao dokaza svojih žalbenih tvrdnji i preocjenjuje iskaze stranaka i svjedoka iznoseći, osnovom njih, zaključke suprotne od onih koje je donio prvostupanjski sud.

 

Žalbom dovodi u pitanje pravilnost stajališta suda prvog stupnja o tome da je njezinu tužbu u pogledu nužnog dijela stana, suvlasništva na građevinskog zemljištu i prava korištenja na niši u groblju, trebalo odbaciti, analizira stav suda o tome da zahtjev za vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela nije zastarni, već objektivni prekluzivni rok, na koje bi sud trebao paziti po službenoj dužnosti i na kraju protivi se odluci o tome da treba nadoknaditi troškove parničnog postupka tuženiku, odnosno tome da je njezin prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi odbijen.

 

Predlaže da se presuda suda prvog stupnja ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je dao svoj odgovor na te žalbene navode, ističe njihovu neosnovanost, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i za to potražuje nadoknadu troškova.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja, nakon provedenog dokaznog postupka, obrazlažući svoje stajalište, polazi od temeljne pretpostavke da je između stranaka pokrenut ostavinsku postupka iza smrti pok. A. M., preminule 29. lipnja 2001. godine u R. pod posl. br. O-2520/03, kasnije O-1183/11 i da je u tom postupku rješenjem ostavinskog suda posl. br. O-1183/11 od 13. lipnja 2012. godine određen prekid ostavinskog postupka tako da je tužiteljica, kao zakonska nasljednica i kćerka ostaviteljice, upućena pokrenuti parnicu protiv tuženika, koji je također kao sin zakonski nasljednik ostaviteljice, radi utvrđenja koje pokretnine iz stana ulaze u ostavinsku masu.

 

Zatim, sud utvrđuje da ostaviteljica nije ostavila oporuku, da su stranke kao njezina djeca nasljednici prvog nasljednog reda i da od nekretnina u sastav ostavinske imovine ulaze k.č. br. 1207/253 k.o. te grobno mjesto na groblju K. u R., kategorije II, polje O sekcija XXX/I, red. br. 1909.

 

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužiteljica je u ostavinskom postupku podnijela zahtjev kojim traži nužni dio u odnosu na stan koji se nalazi u R. na adresi upisan u z.k. ul. 2539 k.o. na kojem je tuženik upisan kao vlasnik i koji mu je od strane ostaviteljice darovan ugovorom o darovanju od 3. lipnja 1994. godine.

 

Polazeći od postupovnih pravila o teretu dokazivanja, prema kojim je on u ovoj pravnoj stvari, u pogledu utvrđenja koje pokretnine ulaze u sastav ostavinske imovine, bio na strani tužiteljice, sud prvog stupnja zaključuje da ona nije dokazala kako u tu ostavinsku imovinu spadaju pokretnine (iz njezinog tužbenog zahtjeva) mimo onih koje je tuženik takvim neosporno priznavao i prije pokretanja ovog parničnog postupka. U tom dijelu je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice i usvojio, uz zaključak da su one po samom zakonu trenutkom smrti ostaviteljice ušle u ostavinsku imovinu i da je time, između nasljednika, uspostavljena nasljednička zajednica.

 

Kada je riječ o preostalom dijelu pokretnina, koje su također predmet postavljenog zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupnja zaključuje da one ne ulaze u sastav ostavinske imovine, jer nisu bile vlasništvo ostaviteljice, već nekih drugih osoba, što sud utvrđuje iz iskaza same žaliteljice i da ona nije dokazala da bi te pokretnine bile u posjedu i vlasništvu njihove pokojne majke u trenutku njezine smrti.

 

Obzirom da je žaliteljica podnijela zahtjev kojim predlaže da se utvrdi njezino pravo suvlasništva na građevinskom zemljištu, pravo korištenja na nišu u groblju i da joj pripada nužni dio stana na kojem je tuženik upisan kao vlasnik, sud prvog stupnja ga odbacuje uz izraženo stajalište da odluku o tome koja prava pripadaju osobama koje su pozvane na nasljedstvo ne odlučuje sud u parničnom postupku, već ostavinski sud u granicama svojih ovlasti na temelju  provedene ostavinske rasprave.

 

Isto tako sud zauzima stajališta da odluku o tome koje od nekretnina ulaze u sastav ostavinske imovine te koja prava pripadaju u pogledu tih nekretnina žaliteljici kao zakonskom nasljedniku, odnosno pripada li joj pravo na nužni dio kao i njegova veličina, također donosi ostavinski sud, zato što je upućena na pokretanje parnice samo radi utvrđenja  koje od pokretnina iz stana ulaze u sastav ostavinske imovine pa da stog parnični sud glede nekretnina koje ulaze u sastav ostavinske imovine (građevinski teren i grobno mjesto) ne može presudom utvrđivati tko su nasljednici i koja prava im pripadaju glede imovine koja predstavlja ostavinu.

 

Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a i na tome da tuženik nije dao povoda tužbi jer je i tijekom ostavinskog postupka, a prije nego što je tužiteljica upućena na pokretanje ove parnice, priznavao da u sastav ostavine ulaze one pokretnine, u pogledu kojih je sud usvojio tužbeni zahtjev, a da joj to pravo na njima nije osporio niti u odgovoru na tužbu.

 

Suprotno tvrdnji žaliteljice, prvostupanjski sud proveo je postupak i donio pobijanu presudu u skladu s odredbama ZPP-a. Za takvu odluku sud je naveo jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pri tome  prvostupanjski sud je dokaze cijenio u smislu odredbe čl. 7. i 8. ZPP-a, što je za ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvatljivo. U žalbi ona zapravo preocjenjuje dokaze, što je međutim pridržano za sud te je o njima u prvostupanjskoj presudi navedeno iscrpno i detaljno obrazloženje. Prvostupanjski sud pravilno je cijenio dokaze, pa se stoga ne nalazi da su razlozi izneseni u prvostupanjskoj presudi proturječni stanju u spisu, niti da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP-a na koju se neuspješno pokušava ukazati.

 

Pravna stajališta navedena u osporenom dijelu prvostupanjske presude, kao i rješenja, zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, s time da ovaj sud nije razmatrao one dijelove žalbe  u kojima žaliteljica iznosi nove činjenice i predlaže nove dokaze, koje ne može iznositi u žalbenom postupku.

 

Bez osnova su žalbeni navodi u kojima žaliteljica nastoji dovesti u pitanje sadržaj i uputu rješenja suda prvog stupnja kojim je iz ostavinskog postupka upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja opsega pokretnina koje spadaju u ostavinsku imovinu majke stranaka, umrle 28. lipnja 2001. godine, što onda određuje i pravo koje se treba primijeniti, na način kako to propisuje čl. 253. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03. i163/03., u nastavku ZN).

 

Dosadašnje odredbe Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 52/71., 47/78. i 56/00., u nastavku: DZN), u čl. 221. koji propisuje upućivanje na parnicu zbog spora o činjenicama, između ostalog govore o tome da će sud prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti stranke da povedu parnicu ako su medu strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo. Suprotno od toga, ako ne postoji spor o činjenicama, već se stranke spore o primjeni prava, ostavinski sud raspravit ce pravna pitanja u postupku za ostavinsku raspravu.

 

To znači da se u parnici trebaju riješiti sva ona prijeporna pitanja i o njima zauzeti stajalište, ako se bez toga ne može donijeti rješenje o nasljeđivanju. Zato sud prvog stupnja pravilno prosuđuje da dvojba, postoji li neko pravo ili  pravni odnos treba riješiti u parnici, a pitanje kojim osobama i u kojem obimu pripada pravo na nasljedstvo u ostavinskom postupku.

 

O spornom činjeničnom pitanju sud prvog stupnja pravilno je odlučio u presudi i kod toga ovaj sud drugog stupnja ne prihvaća žalbene navode tužiteljice koji u tom dijelu nastoje dovesti u pitanje njihovu pravilnost jer za to žaliteljica nije ponudila dokaze, nije navela razloge koji bi to mogli dovesti u pitanje niti joj je prvostupanjski sud uskratio to pravo, kako se to ističe u žalbi.

 

Prijeporno pravno pitanje morati će riješiti ostavinski sud, kod čega kada se uzme u obzir rješenje prvostupanjskog suda kojim je dio tužbenog zahtjeva žaliteljice odbačen, treba voditi računa i tome da je taj dio zahtjeva izvan dosega rješenja kojim je žaliteljica upućena u parnicu. Rješenje ostavinskog suda odnosi se samo na to koje pokretnine iz stana spadaju u ostavinsku imovinu. Tuženik je upisan kao vlasnik stana kojeg mu je ostaviteljica darovala 3. lipnja 1994. godine, a darovala mu je i 1/3 dijela građevinskog zemljište. Tužiteljica nije postavila zahtjev za povrat dara. Zato je zahtjev žaliteljice da parnični sud odluči o njezinom vlasničkopravnom zahtjevu prava suvlasništva na građevinskom zemljištu ili pravu korištenja niše u groblju, kao i pravu na nužni dio stana izvan sud dosega rješenja o prekidu ostavinskog postupka kojim je ona upućena na parnicu, zbog čega je njezina tužba u tom dijelu, u skladu s prethodnim navodima, sasvim pravilno odbačena.

 

Žalbe nije osnovana niti u dijelu kojim se dovodi u pitanje pravilnost odluke o troškovima postupka, jer sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tuženik nije dao povod za ovaj parnični postupak, obzirom da niti tijekom ostavinskog postupka nije osporavao da u ostavinu ulaze one pokretnine u pogledu kojih je sud usvojio tužbeni zahtjev.

 

Zato nema osnove niti žalba žaliteljice protiv rješenja o ispravku odluke o troškovima postupka sadržane u prvostupanjskog presudi, kojim sud prvog stupnja, primjenom normativnog sadržaja čl. 342. ZPP-a ispravlja pogrešku u prijepisu presude.

 

Zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu nije prihvaćen jer se ne nalazi potrebnim za donošenjem odluke u ovom sporu.

 

U preostalom dijelu, koji nije zahvaćen žalbom tužene, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

             

              Iz tih je razloga, temeljem odredbe članka 368. st. 1. i čl. 380. tč. 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

 

U Rijeci 1. veljače 2017. godine.