- 1 -              I Kž-Us 145/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 145/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) i opt. N. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 7. rujna 2017. broj K-Us 12/17, u sjednici održanoj 21. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe USKOK-a i opt. N. M. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu pod točkom I. opt. N. M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u izreci te presude počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97., te je na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju čl. 67. KZ/97. primijenjena mu je uvjetna osuda iz čl. 67. KZ/97. i određeno da se kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97. opt. N. M. je, u slučaju opoziva uvjetne osude, vrijeme provedeno u pritvoru od 16. ožujka 2012. do 13. travnja 2012., uračunato u izrečenu kaznu zatvora.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženiku je naloženo da na ime troškova kaznenog postupka isplati paušalnu svotu u  iznosu  4.000,00 kuna.

Nasuprot tome, pod točkom II. prvostupanjske presude, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08. u vezi s čl. 28. KZ/97. opt. D. G. oslobođen je optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/97.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u ovom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se USKOK u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o izrečenoj uvjetnoj osudi, a u odnosu na oslobađajući dio presude zbog povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se u osuđujućem dijelu presuda preinači i da se opt. N. M. osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora, a da se u oslobađajućem dijelu opt. D. G. proglasi krivim i osudi po zakonu, a podredno da se u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Opt. N. M. žalbu je podnio po branitelju odvjetniku L. A., odvjetniku iz S. na osuđujući dio prvostupanjske presude, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te zbog povrede kaznenog zakona, a sadržajno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se "ukine postojeća osuđujuća presuda i donese presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe". U žalbi je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu opt. N. M. u žalbi, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj odvjetnik L. A., te državni odvjetnik. Sjednici nije pristupio nitko od uredno pozvanih stranaka, pa je sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08., sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude:

 

Pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. N. M. samo paušalno navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da su razlozi koji su navedeni u proturječju sa provedenim dokazima, na koji način optuženik ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Međutim, suprotno takvim neobrazloženim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao je vrlo opširne i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama zbog kojih smatra da je opt. N. M. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97. U tom smislu sud prvog stupnja je pravilno interpretirao i ocijenio sve provedene dokaze, a onda i iscrpno obrazložio sve utvrđene odlučne činjenice, te su prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda tako navedeni razlozi u potpunom suglasju s izvedenim dokazima.

 

Žalitelj nadalje kao bitnu povredu apostrofira i okolnost da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije valjano niti dostatno obrazložio zbog čega je prihvatio kvalifikaciju iz optužnice koja je izmijenjena. Pri tome navodi da za izmjenu optužnog akta uopće nije bilo zakonske osnove, jer tijekom postupka nisu utvrđene nove činjenice koje bi opravdavale izmjenu optužnog akta.

 

Naime, ovdje prvenstveno valja ukazati kako je optuženik istovrsne primjedbe u pogledu ovlaštenja USKOK-a da u konkretnom slučaju izmijeni optužnicu broj K-US-71/2012 od 26. rujna 2012. protiv njega i još preostalih 19 optuženika zbog kaznenih djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97. i davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ/97., dovodio u pitanje još u vrijeme podnošenja izmjena optužnice od 23. ožujka 2017. (list 625 spisa). Međutim, rješenjem optužnog vijeća Kov-Us-5/17 od 26. travnja 2017. izmijenjena optužnica kojom je optuženiku stavljeno na teret da bi na način i pod uvjetima opisanima u toj optužnici počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97., a opt. D. G. da bi počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97., je potvrđena. Pri tome je i optužno vijeće prvostupanjskog suda razmatralo navode optuženih, te zaključilo da je USKOK, kao ovlašteni tužitelj, osnovano i zakonito izmijenio optužni akt i to nakon što je ispitano 12 svjedoka, te je, nakon ocjene rezultata provedenog dokaznog postupka, donio odluku u skladu sa čl. 441. st. 1. ZKP/08. da izmijeni optužnicu.

 

Stoga, suprotno navodima žalbe opt. N. M., nije bilo potrebe niti obaveze prvostupanjskog suda da posebno obrazlaže zašto je prihvatio izmijenjenu optužnicu USKOK-a od 23. ožujka 2017., a ne onu raniju od 26. rujna 2012. pa radi toga nije ostvarena niti se radi o u žalbi apostrofiranoj bitnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Slijedom iznijetoga nije osnovana žalba opt. N. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, dok ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime, žalitelj konkretno ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, dok iz sadržaja žalbe kojom obrazlaže istaknutu žalbenu osnovu proizlazi kako smatra da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Time žalitelj zapravo pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne opravdava povredu kaznenog zakona. Ovo iz razloga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom koje bi, s motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj sud drugog stupnja u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, to njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

Iako optuženik u žalbi izrijekom ne ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržajno svojim žalbenim navodima ipak dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na rješenje od 27. svibnja 2011. o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu "A." L. vrste caffe bar - slastičarnica, vrste restoran - catering i rješenje kojim se utvrđuje da pet soba za iznajmljivanje u građevini "A." ispunjavaju minimalne uvjete propisane za sobe za iznajmljivanje, te se kategoriziraju u kategoriju s četiri zvjezdice, koje je još uvijek na snazi te nije osporeno niti u jednom upravnom postupku. Tvrdi da ta činjenica upućuje na zaključak da za svoje postupanje ne može biti kazneno odgovoran.

 

Međutim, suprotno takvoj tvrdnji žalitelja, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je pritom ispravno zaključio da su kod optuženika ispunjena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97. Naime, ovo iz razloga što je optuženik, kao ovlaštena osoba, citirano rješenje donio na traženje opt. D. G. unatoč toga što za to nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti, čega je neupitno bio svjestan jer to proizlazi i iz njegove obrane, a čime je trgovačkom društvu A. G. d.o.o., u vlasništvu D. G., neosnovano omogućio obavljanje ugostiteljske djelatnosti i iznajmljivanje soba u njegovim objektima i prije izdavanja potrebne uporabne dozvole. Pitanje opstojnosti rješenja kojega je izdao optuženik zlouporabom svoga položaja i ovlasti za rješavati je u drugom, upravnom postupku, pa okolnost da ono nije osporeno ili stavljeno van snage nema utjecaja na njegovu kazneno pravnu odgovornost. Stoga nije osnovana ni žalba optuženika u odnosu na utvrđeno činjenično stanje.

 

Zbog odluke o kazni žali se USKOK navodeći da je izrečena uvjetna osuda N. M. preblaga sankcija, te da se njome neće postići svrha kaznenopravnih sankcija. Pri tome tvrdi da sud optuženiku uopće nije cijenio upornost u izvršenju kaznenog djela, kao niti činjenicu da je svojim postupanjem stvorio negativnu percepciju u javnosti o postupanju tijela državne uprave. S druge strane, ističe kako je prvostupanjski sud precijenio značaj dijela olakotnih okolnosti, dok je motiv za počinjenje kaznenog djela pogrešno uzeo kao olakotnu okolnost.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći optuženiku kao olakotno da se radi o obiteljskoj osobi starije životne dobi, roditelju i djedu, koji je u mirovini, do sada neosuđivan. Ispravno je vrednovao i motiv, a i činjenicu da je naknadno izdata uporabna dozvole za objekt opt. D. G. Pravilno je kao otegotno prvostupanjski sud uzeo da je optuženik svojim samovoljnim i nejednakim tretmanom i postupanjem prema strankama, u percepciji građana doveo u pitanje savjestan i pošten rad službenika državnog aparata i u znatnoj mjeri narušio povjerenje građana u rad državnih tijela. Slijedom svih tako pravilno utvrđenih okolnosti, prvostupanjski sud je optuženika ispravno osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, te mu na temelju čl. 67. primijenio uvjetnu osudu i odredio da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od dvije godine, ne počini novo kazneno djelo. Time će u konkretnom slučaju, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, biti postignuta svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ/97., pa strože kažnjavanje za koje se zalaže USKOK nije osnovano.

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude:

 

USKOK je podnio žalbu zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč 1. ZKP/08., držeći da se u ovom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke potrebne za primjenu instituta beznačajnog djela iz čl. 28. KZ/97. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, koji je opt. D. G. oslobodio od optužbe da bi na način i pod uvjetima opisanima u točki II. prvostupanjske presude počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/97., žalitelj tvrdi da stupanj krivnje kod ovog optuženika nije bio nizak niti zanemarujući, a niti su posljedice kaznenog djela beznačajne i neznatne. Osim toga smatra kako se protupravno postupanje opt. D. G., koji je potaknuo opt. N. M. da mu izda rješenje bez potrebne uporabne dozvole, ne može smatrati beznačajnim sa stajališta drugih stranka koji nisu poznanici službenih osoba, niti sa stajališta potrebe kažnjavanja ovakvih oblika kaznenih djela u okviru generalne i specijalne svrhe kažnjavanja.

 

Međutim, tako istaknuta tvrdnja USKOK-a nije osnovana. Naime, kako je to pravilno utvrdio, a potom i ispravno ocijenio prvostupanjski sud, stupanj krivnje kod opt. D. G. u konkretnom slučaju je doista nizak, a posljedice kaznenog djela za koji se on tereti i po ocjeni ovog suda drugog stupnja nisu takvog intenziteta da zaslužuju društvenu osudu kroz kažnjavanje.

 

Prvenstveno, a što niti žalitelj ne dovodi u pitanje, svega nekoliko mjeseci nakon kaznenih djela koja su optuženicima stavljena na teret, trgovačko društvo A. G. d.o.o L., u vlasništu opt. D. G., dobilo je uporabnu dozvolu za ugostiteljski objekt "A." L., čime su ispunjeni minimalni tehnički uvjeti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u objektu. Osim toga, a što također nije bez značaja, djelatnici optuženika nisu ostali bez posla, ostvarili su plaće, sezonsku zaradu, te su očito plaćeni doprinosi i porez državi te prirez lokalnoj zajednici. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada iz navedenih razloga zaključuje da se radi o beznačajnom djelu jer ponašanje opt. D. G. nije takvog značaja da bi mu bilo nužno uputiti društveni prijekor, odnosno ono je bez značaja obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupajuću posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav.

 

U takvom postupanju optuženika i prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nema kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/97., iako su ostvarena sva njegova zakonska obilježja, jer, suprotno stajalištu USKOK-a, način postupanja počinitelja, njegova krivnja i nastupajuća posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav, ukazuju da se radi o beznačajnom djelu iz čl. 28. KZ/97., pa je prvostupanjski sud ispravno opt. D. G., na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08., oslobodio optužbe.

 

Slijedom iznijetoga, a kako žalbe USKOK-a i opt. N. M. nisu osnovane, te budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 21. rujna 2020.