1                         Poslovni broj: 3 UsI-475/20-7

 

Poslovni broj: 3 UsI-475/20-7

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja O. D. V. iz B., . kojeg zastupa predstavnica obiteljskog doma Lj. V., a nju opunomoćenik R. Š. odvjetnik u D. protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78 (ranije Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku), radi inspekcijskog nadzora, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 11. rujna 2020, a objavljene 21. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

                                     „ 1. Tužba se uvažava.

 

2. Poništava se Rješenje Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od dana 25.02.2020. godine, Klasa: UP/I-550-06/20-07/29, Urbroj: 519-07-2/4-20-2.“

 

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova predmetnog upravnog spora, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Samostalnog sektora za nadzor i predstavke, Službe za inspekcijski nadzor KLASA: UP/I-550-06/20-07/29, URBROJ: 519-07-2/4-20-2 od 25. veljače 2020. Lj. V., rođ. … godine, predstavnici o.d. s prebivalištem u B., D. , kao fizičkoj osobi zabranjuje se pružanje usluga smještaja ili boravka u obiteljskom domu.

Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu, osporavajući zakonitost i pravilnost rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnome navodeći da su osporavanim Rješenjem tuženika inspektori nadležnog tijela, zabranili rad O. d., ne utvrdivši stvarno i činjenično stanje, a to je da je O. d. bio na usluzi kompletnoj društvenoj političkoj samoupravi, odnosno da je isti u suradnji s lokalnim tijelima osiguravao smještaj starijim i nemoćnim osobama, a o kojima da se nitko nije mogao skrbiti i brinuti na području O. B., kao i susjednih nerazvijenih općina, gdje je pretežno staro i nemoćno srpsko stanovništvo koji nemaju nikog da se adekvatno skrbi o njima. Kao dokaz na navedene okolnosti predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice.

Tužiteljica u tužbi navodi da je prisiljena skrbiti se za starije nemoćne osobe, koji nemaju adekvatne uvjete za stanovanje, te da su isti bili privremeno smješteni dok je hladnoća i zima, a sve kako se ne bi zbog hladnoće prehladili, odnosno zbog nedovoljnih uvjeta za život teže razboljeli.

Kod dokaz na navedene tvrdnje predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka čija imena da će bit naknadno dostavljena.

Ističe da ako su i zatečene nepravilnosti, da se isti objekt nije trebao odmah tako rigorozno kazniti te zabraniti uslugu smještaja ili boravka starijim i nemoćnim osobama jer da je važećom zakonskom odredbom Zakona o socijalnoj skrbi koja sadrži i prekršajne odredbe, i to člankom 260. stavak 2. točka 3. jasno definirana odredba prekršajnog sankcioniranja i to ako se utvrdi nepravilnost pružanje usluga većem broju korisnika od dozvoljenog, a to je novčana kazna, a kojih odredbi da se nadležni inspektori nisu pridržavali.

Također navodi da su primjenom navedene zakonske odredbe na koju se poziva nadležno tijelo u pobijanom Rješenju, inspektori prekoračili svoje ovlasti te da su nezakonito donijeli rješenje o zatvaranju O. d., bez mogućnosti da se osigura nesmetano skrbništvo nad korisnicima, slijedom čega predlaže da Sud donese presudu kojom će poništiti osporavano Rješenje Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Klasa: UP/I-550-06/20-07/29, Urbroj: 519-07-2/4-20-2 od 25.02.2020.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu od 19. lipnja 2020. je navelo kako u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, osporavajući tužbene navode tužiteljice u bitnom navodeći da je neosnovan tužbeni navod tužiteljice da su službene osobe prekoračile svoje ovlasti, na način da nisu primijenile Zakon o socijalnoj skrbi i to odredbu članka 260. stavak 2. točka 3., jer da osim većeg broja korisnika od broja propisanog Rješenjem Župana Šibensko-kninske županije (KLASA: UP/I-550-01/18-01/5, URBROJ: 2182/1-06-18-3 od 30. svibnja 2018. godine) Obiteljski dom, čija je predstavnica Lj. V., ispunjava uvjete propisane Pravilnikom o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga (Narodne novine, broj: 40/14, 66/15), za pružanje socijalne usluge smještaja za ukupno 8 korisnika, od kojih za 4 korisnika drugog i trećeg stupnja usluge i 4 korisnika prvog stupnja usluge, u prostoru prizemlja objekta na adresi B., uvjeti u kojima su bili smješteni korisnici, ne zadovoljavaju osnovna prava korisnika npr. na vlastiti ležaj.

Također je navelo da je protiv Lj. V. kao predstavnice O. d. u kojem pruža usluge smještaja starijim i nemoćnim osobama u objektu na adresi B.,  podnesen optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Š. KLASA: 550-06/20-06/55, URROJ: 519-07-2/4-20-4 od dana 25. veljače 2020., radi toga što je utvrđeno da je Lj.  V., predstavnica O. d. najmanje od 01. lipnja 2019. godine do dana provođenja inspekcijskog nadzora, pružala socijalne usluge smještaja većem broju korisnika od kapaciteta  utvrđenog dopunskim Rješenjem Župana Šibensko-kninska županije (KLASA: UP/I-550-01/18-01/5, URBROJ: 2182/1-06-18-3 od 30. svibnja 2018. godine) te da je Lj. V. tako  postupila suprotno odredbi čl. 185. st. l. Zakona o socijalnoj skrbi.

S obzirom da je odredbom članka 175. stavak l. Zakona o socijalnoj skrbi propisano da fizička osoba u obiteljskom domu može pružati usluge smještaja ili boravka za pet do dvadeset odraslih korisnika, da je predstavnik O. d. dužan postupati u skladu navedenim rješenjem, a ne samoinicijativno pružati usluge u obiteljskom domu broju korisnika većem od dopuštenog i time dovoditi u pitanje kvalitetu pružanja usluge korisnicima kojima je tijekom duljeg vremenskog razdoblja potrebno osigurati intenzivnu skrb i zadovoljavanje životnih potreba pružanjem usluga smještaja specijaliziranog za skrb o pojedinoj vrsti korisnika.

Nadalje, da je u Zapisniku KLASA: 550-06/20-06/55-, URBROJ: 519-07-2/4-20-2 od 13. veljače 2020. godine, stranka u smislu odredbe članka 52. Zakona o općem upravom postupku, upozorena na pravo da sudjeluje u ispitnom postupku, kao i na pravo da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima radi ostvarivanja svojih prava i zakonom zaštićenih interesa te da predstavnica obiteljskog doma, Lj.V., ovdje tužiteljica, nije imala primjedbi na Zapisnik, te da je isti i potpisala.

U odnosu na tužbeni navod kako je tužiteljica bila prisiljena skrbiti se za starije nemoćne sobe, koji nemaju adekvatne uvjete za stanovanje te da su isti bili privremeno smješteni dok je hladnoća i zima, a sve kako se ne bi zbog hladnoće razboljeli, tuženo tijelo je u svom odgovoru na tužbu navelo da je tijekom provođenja inspekcijskog nazora izvršen uvid u prostor i opremu obiteljskog doma radi kontrole udovoljavanju propisanim uvjetima te uvid u održavanje i higijenu istih, kao i održavanje i higijenu odjeće i obuće korisnika, a kojom prilikom da je utvrđeno slijedeće: da se usluge smještaja starijim  nemoćnim osobama pružaju u prizemlju objekta, za koji je utvrđen kapacitet za smještaj 8 korisnika, starijih i nemoćnih osoba, dok da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je u prizemlju objekta smješteno ukupno sedamnaest korisnika. Nadalje, da je obilaskom prostora utvrđeno da je dvanaest korisnika smješteno u četiri sobe korisnika i to: jedna četverokrevetna soba, dvije trokrevetne sobe i jedna dvokrevetna soba (ukupno 12 ležajeva), dok ostalih 5 korisnika spavaju u dnevnom boravku na foteljama za razvlačenje koje su tijekom dana sklopljene, jer su svi korisnici tijekom dana u boravku (5 korisnika nemaju mogućnost ležanja), te se fotelje tek navečer rasklapaju i tada korisnici mogu leći.

Nadalje, da je utvrđeno da korisnici koji spavaju u dnevnom boravku ne mogu doći do svojih osobnih stvari za svakodnevnu uporabu (četkica za zube, čaša, knjiga i sl.) jer nemaju noćne ormariće ili ormare, već da se njihove osobne stvari nalaze po navodima predstavnice doma u podrumu. Također, da navedeni korisnici nemaju pomoćne stoliće za objedovanje, a u dnevnom boravku da se nalaze samo dva mala stola za objedovanje, te da korisnici objeduju sa poslužavnicima na koljenima. Zbog sveg navedenog, da je utvrđeno da se u obiteljskom domu u kojem je predstavnica Lj. V. ne poštuju osnovna ljudska prava, niti korisnici mogu zadovoljiti osnovne potrebe, kao što je vlastiti ležaj ili mjesto za objedovanje.

Iz navedenog da je razvidno da su navodi tužiteljice neutemeljeni te da je tuženo tijelo ispravno utvrdilo da je predstavnik obiteljskog doma u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora pružao uslugu smještaja za 17 korisnika, čime je postupio protivno rješenju (licenciji) nadležnog tijela.

Nadalje, da je inspekcijskim nadzorom dana 13. veljače 2020. utvrđeno da predstavnica O.D. Lj. V. ne živi u objektu u kojem se pružaju usluge smještaja, iako ima prijavljeno prebivalište u objektu na adresi B.,  te iako je na  direktan upit službenika osoba navela kako živi sa suprugom D. V. na navedenoj adresi.

Da je neposrednim očevidom utvrđeno da na katu objekta postoji prostor predviđen za stanovanje predstavnice doma sa svojom obitelji, koji prostor da je zatečen namješten, međutim prazan, bez ikakvih  osobnih stvari obitelji V. (odjeća, obuća, ručnici, higijenski pribor, donje rublje i sl.), a što da nije u skladu s odredbom članka 175. stavak l. Zakona o socijalnoj skrbi kojom je propisano da je obiteljski dom oblik pružanja usluge smještaja ili boravka za pet (5) do dvadeset (20) odraslih korisnika, odnosno za četvero do desetoro djece koji žive ili borave s obitelji pružatelja usluge, kao niti odredbom članka l5. stavak 3. i odredbom članka 16. stavak l. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga(NN 40/14, 66/15 i 56/20) kojom je propisano da se usluge smještaja u obiteljskom domu pružaju u obiteljskoj kući gdje živi predstavnik obiteljskog doma i članovi njegove obitelji.

Slijedom naprijed navedenog, da je postupak koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja pravilno proveden, a osporavano rješenje da je doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega da je rješenje na zakonu osnovano, radi čega je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice.

Na ročištu održanom pred ovim Sudom 11. rujna 2020., koje je održano u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao, opunomoćenik tužiteljice je ustrajao u navodima tužbe te je naveo da tuženo tijelo u odgovoru na tužbu nije navelo odredbu zakona po kojoj su morali zatvoriti  O. d. V., radi čega da ustraje u tužbi i poziva se na odredbu čl. 260. stavak 2. točka 3. u kojoj da je je definirano da se za navedeni prekršaj može izreći samo novčana kazna, a nikako zatvaranje doma.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka i održane usmene i javne rasprave te savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je odbio predloženo izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice kao suvišno, ocjenjujući da izvođenje predloženog dokaza u svezi s već izvedenim dokazima, te pored činjenice da je tužiteljica sudjelovala u ispitnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja,  nije od utjecaja na rješenje predmetne upravne stvari.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

Opunomoćenik tužiteljice je popisao trošak zastupanja tužiteljice.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog postupka i održane usmene i javne rasprave, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženog tijela Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Klasa: UP/I-550-06/20-07/29, Urbroj: 519-07-2/4-20-2 od dana 25.02.2020. godine.

Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito postupilo tuženo tijelo kada je Lj. V., ovdje tužiteljici, predstavnici obiteljskog doma s prebivalištem u B., kao fizičkoj osobi zabranilo pružanje usluga smještaja ili boravka u obiteljskom domu  primjenom odredbe čl. 231. st.1. toč. 2. alineja 1. i 3. Zakona o socijalnoj skrbi.

Odredbom članka 175. stavkom 1. Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine, broj: 157/2013, 152/2014, 99/2015, 52/2016, 16/2017, 130/2017, 98/2019, dalje Zakon) je propisano da je obiteljski dom oblik pružanja usluge smještaja ili boravka za pet (5) do dvadeset (20) odraslih korisnika, odnosno za četvero (4) do desetero (10) djece koji žive ili borave s obitelji pružatelja usluge.

Odredbom članka 223. stavkom 1. Zakona je propisano da se inspekcijski nadzor provodi nad primjenom i izvršavanjem zakona, drugih propisa te općih i pojedinačnih akata, nad stručnim radom doma socijalne skrbi, centra za pružanje usluga u zajednici, centra za pomoć u kući te druge pravne osobe ili fizičke osobe koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi sukladno ovome Zakonu i posebnom propisu.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da poslove inspekcijskog nadzora iz stavka 1. ovoga članka provode inspektori.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da poslove nadzora nad stručnim radom, osim osoba iz stavka 2. ovoga članka, mogu provoditi i strukovne komore na temelju posebnih propisa.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da način provođenja inspekcijskog nadzora i njegov sadržaj propisuje pravilnikom ministar nadležan za poslove socijalne skrbi.

Odredbom članka 231. Zakona je propisano da je u obavljanju inspekcijskih poslova inspektor dužan:

1. zabraniti provođenje pojedinih mjera i radnji koje su protivne zakonu ili drugom propisu

2. zabraniti rad domu socijalne skrbi, centru za pružanje usluga u zajednici i drugom pružatelju usluga iz članka 223. stavka 1. ovoga Zakona ako:

- više ne ispunjava propisane uvjete za obavljanje djelatnosti

- ne postupi po prethodnom rješenju inspektora kojim se naređuju mjere

- načinom pružanja usluga ugrožava zdravlje i sigurnost korisnika

3. obavijestiti nadležnu komoru kada utvrdi da stručni radnik nema odobrenje za samostalni rad od nadležne komore, ako je isto uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta

4. zabraniti pravnoj osobi, odnosno obrtniku pružanje socijalnih usluga, ako ih obavlja bez rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga propisanih ovim Zakonom

5. narediti fizičkoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi prekid pružanja socijalne usluge ako nije pribavila rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga propisanih ovim Zakonom i posebnim propisom

6. narediti otklanjanje utvrđenih nepravilnosti u određenom roku te poduzimati druge mjere za koje je ovlašten ovim Zakonom i drugim propisima

7. narediti provođenje postupka utvrđivanja odgovornosti odgovorne osobe kod pružatelja usluga i zaposlenih radnika

8. narediti i druge mjere u skladu sa zakonom.

Stavkom 2, istog članka, je propisano, da je o zabrani rada pružateljima usluga iz stavka 1. točke 2. ovoga članka, inspektor dužan izvijestiti nadležno tijelo koje je donijelo rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za početak pružanja socijalnih usluga.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da ako inspektor prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora utvrdi nepravilnosti, odnosno povrede propisa, a nije ovlašten izravno postupati, dužan je izvijestiti nadležno tijelo o uočenim nepravilnostima, odnosno povredama propisa te tražiti pokretanje postupka i poduzimanje propisanih mjera.

Odredbom članka 260. stavkom 1. Zakona je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kazniti za prekršaj pravna ili fizička osoba ako:

1. započne s radom prije no što se rješenjem nadležnog tijela utvrdi da su ispunjeni propisani minimalni uvjeti za pružanje socijalnih usluga (članak 185. stavak 1.)

2. nastavi s radom nakon što je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela utvrđen prestanak pružanja socijalnih usluga kao profesionalne djelatnosti (članak 187. stavak 9.) ili joj je zabranjen rad (članak 187. stavak 8. podstavak 2., članak 231. stavak 1. točke 2. i 4.)

3. pruža usluge smještaja većem broju korisnika od kapaciteta utvrđenog rješenjem nadležnog tijela o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga (članak 185. stavak 1.)

4. jedan ili više članova kućanstva sklope više od tri ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, a uzdržavanim osobama pružaju usluge stanovanja, prehrane, njege i brige o zdravlju te zadovoljavanje ostalih osnovnih životnih potreba, u svome stambenom ili poslovnom prostoru osobno, putem treće osobe ili zaposlenih radnika kod fizičke osobe ili radnika zaposlenih u pravnoj osobi koja je u vlasništvu davatelja uzdržavanja odnosno članova njegovog kućanstva, nisu pribavili rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga sukladno odredbama ovoga Zakona (članak 192. stavci 1. i 2.).

Stavkom 2., istog članka, je propisano da će se za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kazniti se i odgovorna osoba u pravnoj osobi novčanom kaznom u iznosu od 5000,00 do 20.000,00 kuna.

Odredbom članka 1. stavkom 1. Pravilnika o sadržaju i načinu provođenja inspekcijskog  nadzora u djelatnosti socijalne skrbi (Narodne novine, broj: 66/15, dalje Pravilnik ) je propisano da se ovim Pravilnikom propisuje sadržaj i način provođenja inspekcijskog nadzora (u daljnjem tekstu: nadzor) nad radom doma socijalne skrbi, centra za pružanje usluga u zajednici, centra za pomoć u kući, te druge pravne ili fizičke osobe koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi i posebnim propisima.

Odredbom članka 8. Pravilnika je propisano da prilikom provedbe inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo pregledati objekte i druge poslovne i stambene prostore, robu i druge stvari zatečene kod pružatelja usluga, poslovne spise, dokumentaciju o pružatelju usluga, o korisnicima i radnicima, saslušati korisnike, radnike i druge osobe koje zatekne u prostoru gdje se pružaju socijalne usluge, pregledati isprave na temelju kojih se može utvrditi identitet osoba, izvršiti uvid u neposredni rad stručnih i drugih radnika, izvršiti uvid u rad stručnih tijela, te obavljati i druge radnje u skladu sa svrhom inspekcijskog nadzora.

Odredbom članka 9. Pravilnika je propisano da se inspekcijski nadzor može provoditi nad cjelokupnim radom doma socijalne skrbi, centra za pružanje usluga u zajednici, centra za pomoć u kući, te druge pravne ili fizičke osobe koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi ili nad pojedinim radnim procesima ili postupanjima ravnatelja, radnika ili fizičkih osoba koji pružaju socijalne usluge korisnicima

Odredbom članka 10. Pravilnika je propisano da o izvršenom pregledu i utvrđenom stanju inspektor sastavlja zapisnik koji sadrži:

- podatke o početku nadzora,

- podatke o pravnoj ili fizičkoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi,

- podatke o odgovornoj osobi u pravnoj osobi,

- podatke o korisnicima,

- podatke o obavljenim nadzornim radnjama,

- izjave odgovorne osobe, radnika, korisnika i drugih osoba,

- podatke o usmeno izrečenim mjerama i upozorenjima,

- druge podatke koji su od značaja za provedbu nadzora,

- podatke o završetku nadzora.

Odredbom članka 11. Pravilnika je propisano da zajednički sadržaj nadzora obuhvaća nadzor nad:

a) uvjetima prostora i opreme

- uvid u prostor i opremu pružatelja socijalnih usluga, radi kontrole udovoljavaju li propisanim uvjetima, te uvid u održavanje i higijenu istih te održavanje i higijenu odjeće i obuće korisnika

b) uslugama prehrane - prilagođenost preporučenim normativima prehrane, zdravstvenom stanju te potrebama korisnika

c) brojem i vrstom stručnih i drugih radnika

- uvid u dokumentaciju kojom se utvrđuje broj i vrsta stručnih i drugih radnika u odnosu na propisane uvjete (stručna sprema, zvanje, stručni ispiti, dodatna stručna usavršavanja i dr.),

d) radom stručnih i drugih radnika i nadzor nad stručnim tijelima

- uvid u dokumentaciju i evidenciju koju vode stručni radnici

- uvid u pružanje usluga korisnicima sukladno Pravilniku o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga

- uvid u dokumentaciju o sastavu, radu i načinu donošenja odluka stručnih tijela, te praćenje njihovog provođenja, sukladno ovlaštenjima stručnih tijela doma,

- uvid u organizaciju stručnog rada, te utvrđivanje usklađenosti dnevne, tjedne i godišnje organizacije rada sa zakonom, drugim propisom i općim aktom pravne osobe, te pokrivenost smjena odgovarajućim stručnim radom i prilagođenost potrebama korisnika.

Odredbom članka 1. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga (Narodne novine, broj: 40/14,66/15 i56/20) je propisano da se ovim Pravilnikom propisuju minimalni uvjeti za pružanje socijalnih usluga (u daljnjem tekstu: usluga) i način rada povjerenstva koje ispituje njihovo ispunjavanje.

Odredbom članka 2. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga  je propisano da Minimalni uvjeti za pružanje usluga uključuju:

- minimalne uvjete prostora i opreme za pružanje usluga

- vrstu, te minimalni sadržaj i opseg usluge u odnosu na pojedinu korisničku skupinu

- strukturu i trajanje neposrednog stručnog rada s korisnicima, strukturu i trajanje ostalih poslova te uvjete i minimalni broj stručnih i drugih radnika za pojedinu uslugu.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da minimalni opseg usluga, pripadajuća klasifikacijska oznaka i minimalni broj stručnih i drugih radnika za pojedinu uslugu koja se neposredno pruža korisniku propisan je u Prilogu I. Katalog socijalnih usluga koji je otisnut uz ovaj Pravilnik i čini njegov sastavni dio.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da se izrazi koji se koriste u ovom Pravilniku, a koji imaju rodni izričaj, odnose na jednak način i na muški i na ženski rod, bez obzira na to u kojem se rodu koristili.

Članak 15. Pravilnika o minimalnim  uvjetima za pružanje  socijalnih usluga sadrži odredbe o zajedničkim uvjetima prostora za pružanje usluga organiziranog stanovanja i usluga u obiteljskom domu, pa je tako stavkom 3., istog članka, propisano da se usluge smještaja u obiteljskom domu u pravilu pružaju u obiteljskoj kući gdje živi predstavnik obiteljskog doma i članovi njegove obitelji.

Odredba članka 16. stavak 1. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga propisuje da se usluge smještaja u obiteljskom domu mogu pružati u kući u kojoj živi predstavnik obitelji i članovi njegove obitelji iz članka 47. stavka 1. ovoga Pravilnika, a iznimno u drugoj kući uz uvjet da je u istom dvorištu pod uvjetom da udaljenost između zgrada nije veća od 50 metara i da je predstavnik obiteljskog doma osigurao skrb o korisnicima na smještaju u svakoj zgradi 24 sata dnevno sve dane u godini.

U konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica kao  predstavnica O.d. u B., u O. d. pružala usluge skrbi izvan vlastite obitelji u okviru dugotrajnog smještaja većem broju korisnika od broja koji je utvrđen rješenjem Župana Šibensko-kninske županije KLASA:UP/I-550-01/18-01/5, URBROJ: 2182/1-06-18-3 od 30. svibnja 2018., odnosno da je na dan provođenja inspekcijskog nadzora 13. veljače 2020. na smještaju u Obiteljskom domu zatečeno sedamnaest (17) korisnika na temelju ugovora o smještaju zaključenog s predstavnicom O. d. Lj. V. i to pet (5) pokretnih korisnika koji zahtijevaju prvi stupanj njege, sedam (7) nepokretnih korisnika koji u potpunosti zahtijevaju  pomoć druge osobe pri obavljanju osnovnih životnih potreba –treći stupanj usluge i pet (5) polupokretnih korisnika koji zahtijevaju drugi stupanj usluge.

Dakle, u konkretnom slučaju nije sporno da O. d. čija je predstavnica Lj. V., ovdje tužiteljica, ispunjava uvjete propisane Pravilnikom o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga za pružanje socijalne usluge smještaja za ukupno 8 korisnika, u prostoru  prizemlja objekta na adresi B., a da je na dan inspekcijskog nadzora u Domu zatečeno 17 korisnika, a koju činjenicu tužiteljica nije osporila ni u tužbi, ni u tijeku predmetnog upravnog spora.

Nadalje, nije sporno da se u O. d. ne poštuju osnovna ljudska prava korisnika, niti da korisnici mogu zadovoljiti osnovne potrebe kao što je (pravo na vlastiti ležaj i mjesto za objedovanje te pravo da stvari za osobnu higijenu i osobnu svakodnevnu upotrebu imaju u svojoj neposrednoj blizini, pri dohvatu ruke, a ne da objeduju na poslužavnicima koje drže na koljenima, da spavaju na foteljama na razvlačenje koje su smještene u dnevnom boravku i koje su preko dana sklopljene, a da im se osobne stvari za osobnu higijenu i svakodnevnu osobnu upotrebu nalaze u podrumu), što je kao nesporno utvrđeno Zapisnikom o provedenom izvanrednom inspekcijskom nadzoru KLASA:550-06/20-06/55, URBROJ: 519-07-2/4-20-2 od 13. veljače 2020., koji je priložen spisu tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu,  a koja utvrđenja je tuženo tijelo navelo u svom odgovoru na tužbu koji je Sud u bitnim dijelovima i citirao, pa navedena utvrđenja neće radi nepotrebnog ponavljanja ponovno navoditi već se na iste poziva.

Konačno, nije sporna ni činjenica da tužiteljica kao predstavnica O. d.  ne živi u objektu u kojem pruža usluge smještaja, odnosno u O. d. na adresi B., iako ima prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi, a koje utvrđenje također nesporno proizlazi iz Zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru, što je u suprotnosti s naprijed citiranim odredbama čl. 175. st. 1. Zakona u svezi s odredbom čl. 15. st. 3. i odredbom čl. 16. st. 1. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga.

U odnosu na navedeno, ističe se da je i Visoki upravni sud RH u Zagrebu u svojoj odluci poslovni broj Usž-467/2014-5 izrazio pravno shvaćanje da je stanovanje predstavnika obiteljskog doma i njegove obitelji u objektu u kojem se pružaju usluge obiteljskog doma pretpostavka za dozvolu pružanja te usluge te da prestankom stanovanja u istom objektu prestaje i mogućnost obavljanja te djelatnosti.

Ističe se da naprijed navedena utvrđenja tužiteljica nije osporila već je na Zapisnik o provedenom izvanrednom inspekcijskom nadzoru KLASA:550-06/20-06/55, URBROJ: 519-07-2/4-20-2 od 13. veljače 2020. izjavila: „Vezano za okolnosti predstavke i većeg broja korisnika na smještaju od utvrđenog kapacitetom navodim kako sam svjesna da sam u prekršaju, te mi je zbog toga žao.“

Neosnovan je tužbeni navod tužiteljice da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 260 st. 2. toč. 3. Zakona o socijalnoj skrbi kojom je propisana prekršajna odgovornost, odnosno novčanu kaznu, a ne odredbu čl. 231. st. 1. toč.2. alineju 1. i 3. Zakona o socijalnoj skrbi te Lj. V. kao predstavnici obiteljskog doma zabraniti pružanje usluga smještaja ili boravka u obiteljskom domu, kao i tužbeni navod da su inspektori primjenom navedene zakonske odredbe prekoračili svoje ovlasti.

Ovo stoga što je naprijed citiranom odredbom članka  231. st. 1. toč. 2. alinejom 1. i 3. Zakona o socijalnoj skrbi izričito propisano da je u obavljanju inspekcijskih poslova inspektor dužan zabraniti rad domu socijalne skrbi, centru za pružanje usluga u zajednici i drugom pružatelju usluga iz članka 223. stavka 1. ovoga Zakona ako više ne ispunjava propisane uvjete za obavljanje djelatnosti te načinom pružanja usluga ugrožava zdravlje i sigurnost korisnika.

Dakle, u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari inspektor nije prekoračio svoje ovlasti već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio odredbu materijalnog prava te pravilno i zakonito postupio kada je donio osporavano rješenje koje tužiteljica neosnovano osporava podnošenjem predmetne tužbe.

U odnosu na primjenu odredbe čl. 260 st. 2. toč. 3. Zakona o socijalnoj skrbi kojom je propisana prekršajna odgovornost, odnosno novčana kazna, ističe se da je tuženo tijelo protiv Lj. V. kao predstavnice O.d.  u  kojem pruža usluge smještaja starijim i nemoćnim osobama u objektu B., podnesen optužni prijedlog Prekršajnom sudu u …, KLASA:550-06/20-06/55, URBROJ:519-07-2/4-20-4 od 25. veljače 2020.

Slijedom naprijed navedenih utvrđenja iz postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda, tuženo tijelo je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo materijalno pravo te navodi tužiteljice istaknuti u tužbi nisu s uspjehom osporili, ni doveli u sumnju utvrđenja tuženog tijela.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo primjenom odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu to je valjalo primjenom citirane zakonske odredbe odbiti zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom zatraženog troška upravnog spora kao neosnovan te riješiti kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 21. rujna 2020.

 

                                                                                                                                                                S U D A C

 

                                                                                                                                              Leandra Mojtić, v.  r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić