- 1 -              I Kž-Us 82/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 82/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damir Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. Đ. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženog N. Đ. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 17. kolovoza 2020. broj Kv I-Us-88/2020-4 (K-Us-22/2018.), u sjednici održanoj 21. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Žalba optuženog N. Đ. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem, na temelju članka 557.a stavka 1. točaka c) i d) u vezi članka 557.e stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) produljena je privremena mjera određena rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 18. srpnja 2019. broj Kv I-Us-91/19-2 (K-Us-22/18.) pravomoćnim 12. rujna 2019., a koja glasi:

 

„Na temelju čl. 557.a stavka 1. točke c) i d) i stavka 2. ZKP/08.:

 

1. Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, Rijeka, Žrtava fašizma 7, neće ispuniti dio obveze prema okrivljeniku N. Đ. iz M., ..., V., u visini 3.700,00 (tri tisuće i sedamsto) kuna od ukupnog iznosa 80.000,00 (osamdeset tisuća) kuna, nastalu temeljem rješenjem poslovnog broja Kov-Us-11/16., Kv I-Us-22/17. od 26. rujna 2017., na ime povrata uplaćene jamčevine.

2. Zabranjuje se okr. N. Đ. da primi dio ispunjenja obveze u iznosu 3.700,00 (tri tisuće i sedamsto) kuna od Županijskog suda u Rijeci, OIB 22883124500, Rijeka, Žrtava fašizma 7, nastalu temeljem rješenjem poslovnog broja Kov-Us-11/16., Kv I-Us-22/17. od 26. rujna 2017., na ime povrata jamstva, te da u tom dijelu istom dalje raspolaže.

3. Nalaže se računovodstvu Županijskog suda u Rijeci da od iznosa jamstva u visini 80.000,00 kuna, uplaćenog na ime okr. N. Đ., po rješenju Županijskog suda u Rijeci broj Kir-Us-154/15., iznos 3.700,00 (tri tisuće i sedamsto) kuna s depozitnog računa Županijskog suda u Rijeci broj IBAN HR782390001100002264prenese u korist državnog proračuna na broj IBAN HR1210010051863000160 uz model: 64 i poziv na broj: 7013-49608-6022437918, na koji se polažu privremeno oduzeta novčana sredstva, a kojim upravlja Ministarstvo državne imovine.

4. Ova privremena mjera, sukladno čl. 557.e st. 2. ZKP/08. može trajati najdulje 60 dana od dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist.

5. Ova privremena mjera donosi se u korist Republike Hrvatske.“

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi N. Đ. po branitelju, odvjetniku G. M., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači na način da ukine privremenu mjeru radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi, podredno da pobijano rješenje ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 495. u vezi članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske koji ga je vratio uz dopis KŽ-DO-1107/2020. od 17. rujna 2020.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik je ustrajan, kao i u prethodnim žalbama, u tvrdnji da je novac koji je predmet privremene mjere u visini od 3.700,00 kn i koji je ranije u ukupnom iznosu od 80.000,00 kn uplaćen kao jamstvo za optuženog N. Đ., vlasništvo oca optuženika pa da zbog toga ne može biti predmet privremene mjere osiguranja radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi i  da ga je potrebno vratiti ocu optuženika kao vlasniku.

 

U ovoj žalbi, za razliku od dvije prethodne kada je tvrdio da je predmetni novac stečen ishođenjem kredita od strane optuženikovog oca, ističe da se radi o zaradi oca optuženika ostvarenoj zaposlenjem u inozemstvu.

 

Osim što se navodi žalbe razlikuju od ranijih žalbenih navoda o porijeklu novca, navedeni žalbeni prigovor se ne može prihvatiti iz više razloga. Naime, podatak da bi se radilo o vlasništvu oca optuženika obrana je istaknula tek u kasnijem dijelu postupka, dok svi raniji podaci u spisu ukazuju da bi se radilo o novcu koji je vlasništvo optuženika, slijedom čega i njegovoj tražbini za povratom tih sredstava. Naime, iz uplatnice na listu 13. spisa Kir-Us-1/16 nije vidljivo da bi taj novac uplatio otac optuženika (već je kao uplatitelj naveden N. Đ.). U odredbi članka 102. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.) koja je vrijedila u vrijeme donošenje odluke o zamjeni istražnog zatvora jamstvom, a taj dio vrijedi i danas, izričito je navedeno da jamstvo može dati "okrivljenik ili tko drugi za njega". Da je iznos jamčevine dao otac optuženog N. Đ., to bi obrana pravodobno isticala i to bi bilo navedeno u pravomoćnom rješenju o povratu jamstva. Nadalje, obrana nije dostavila dokaze u tom pravcu, poput podataka o prijenosu novca s računa oca optuženika na kojem prima plaću u inozemstvu ili slično, a takav bi trag morao postojati da se radi o novcu koji je otac zaradio u Republici Njemačkoj. Okolnost što je optuženikov otac zaposlen i prima plaću u inozemstvu, uz ranije oprečne podatke u spisu prema kojima se radi o optuženikovim novčanim sredstvima i uz nedostatak konkretne veze između primanja optuženikovog oca i uplaćenog jamstva, nije dovoljna za donošenje zaključka o vlasništvu optuženikovog oca nad tim sredstvima. Stoga nije osnovan niti žalbeni navod da je pobijanom rješenjem optuženikovom ocu povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14.), a niti da je očigledno da se radi o novcu optuženikovog oca jer da je optuženik u to vrijeme bio u zatvoru.

 

Niti ostalim žalbenim navodima nije uspješno osporena pravilnost pobijane odluke.

 

Okolnost što se Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) nije žalio na odluku o povratu jamstva u smislu da bi se radilo o novcu optuženika u odnosu na kojeg će se tražiti privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom također nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost slijeda događaja. Naime, za privremenu mjeru na nekoj tražbini potrebno je da predmetna tražbina postane pravomoćna pa odsutnost žalbe USKOK-a na povrat novca optuženiku ne isključuje pravo na predlaganje privremene mjere. Također ne postoji kolizija između pravomoćnog rješenja o povratu jamstva i pobijane odluke o zabrani povrata jamstva s obzirom da je USKOK prije isplate tog novca stavio prijedlog za privremenom mjerom nad pravomoćnom tražbinom optuženika.

 

Odluka o vraćanju ostatka jamčevine (koji nije obuhvaćen privremenim mjerama)  optuženikovom ocu nije u koliziji s utvrđenjima suda da se radi o novcu optuženika. To stoga, što nema zakonske zapreke da optuženik svoju tražbinu za povratom dijela jamčevine  prenese na svog oca ili na bilo koju treću osobu. Zbog toga niti odluka suda u tom pravcu nije u suprotnosti sa stavom pobijanog rješenja da je novac od 80.000,00 kn uplaćen kao jamstvo u vlasništvu optuženika. Stoga prijedlog od 2. listopada 2017. da se isplata izvrši njegovom ocu, koji se apostrofira žalbom, ne dovodi u pitanje stav suda da se radi o novcu optuženika.

 

Ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavku 4. ZKP/08. koja propisuje da će sud ispitujući žalbu, po službenoj dužnosti paziti je li rješenje donijelo ovlašteno tijelo, postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ovog Zakona te je li povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Prema tome, pravilno je i na zakonu osnovano prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjeni svi zakonom predviđeni uvjeti za primjenu članka 557.a ZKP/08. za produljenje citirane privremene mjere radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi.

 

Budući da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 21. rujna 2020.