- 1 -              I Kž 506/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 506/2020-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika S. K., zbog kaznenog djela iz čl. 90. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi zatvorenika S. K., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 30. srpnja 2020. godine, broj Ik I-369/2020-10, u sjednici održanoj 21. rujna 2020. godine,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Žalba zatvorenika S. K. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu odbijena je molba za uvjetni otpust zatvorenika S. K.

 

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik S. K. osobno. Premda u žalbi nisu izrijekom navedene žalbene osnove, iz sadržaja žalbe proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predloženo je pobijano rješenje preinačiti i prihvatiti prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika S. K.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno odredbi čl. 44. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99., 55/00., 59/00.-ispravak, 129/00., 59/01., 67/01.-ispravak, 11/02.-ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19. – dalje u tekstu: ZIKZ), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Odlučujući o prijedlogu zatvorenika S. K. za uvjetni otpust podnesenom sukladno čl. 158. st. 1. ZIKZ-a, prvostupanjski sud je uzeo u obzir i ocijenio sve one okolnosti koje ima u vidu odredba čl. 59. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) te je na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, i po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da taj prijedlog nije osnovan. Za svoju odluku prvostupanjski sud dao je jasne, dostatne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Zatvorenik u svojoj žalbi ističe da je točan navod pobijanog rješenja da je on ranije osuđivan, no da mu je ta okolnost bila cijenjena otegotnom prilikom odmjeravanja kazne za kaznena djela zbog kojih se sada nalazi na izdržavanju kazne zatvora, kao i ponovno prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust podnesenom po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na istaknuto prije svega treba navesti da je ovo sada pobijano rješenje doneseno povodom odlučivanja o osobnom prijedlogu zatvorenika za uvjetni otpust. Tim je povodom prvostupanjski sud zatražio izvješće Kaznionice u L. u kojoj zatvorenik izdržava kaznu zatvora o tijeku njezina izdržavanja. Premda je u tom izvješću, koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane odluke, sadržan i podatak o ranijoj osuđivanosti zatvorenika, iz obrazloženja pobijanog rješenja ne proizlazi da je ta okolnost zatvoreniku cijenjena kao jedna od okolnosti na kojoj je prvostupanjski sud utemeljio svoj zaključak o neosnovanosti osobnog prijedloga zatvorenika za uvjetni otpust.

 

Žalitelj nadalje ističe da je, što se tiče navoda pobijanog rješenja o stegovnim postupcima koji su protiv njega vođeni u kaznenoj ustanovi u kojoj se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, "notorna laž" da je konzumirao alkohol koristeći pogodnost izlaska u mjesto prebivališta, već da je "malo vina popio u kaznionici" po povratku s izlaza.

 

Istaknutim žalbenim navodima zatvorenik zapravo osporava svoju odgovornost za teži stegovni prijestup. Međutim, ovdje valja imati na umu da je riječ o pravomoćno okončanom postupku koji je vođen od strane za to nadležnih i ovlaštenih tijela i u odnosu na čiju odluku niti ne postoji mogućnost preispitivanja u ovom postupku odlučivanja o uvjetnom otpustu.  Osim toga, okolnost stegovne tretiranosti zatvorenika nije bila ni jedina ni odlučujuća okolnost na temelju koje je prvostupanjski sud donio pobijanu odluku.

 

Zatvorenik u svojoj žalbi nadalje ističe da je potpuno neistinito da se ne kaje zbog ubojstva šogora i da to nikada nije rekao. Tvrdi da je istina da se kaje, ali da je to nekako u sjeni zbog tragične smrti dječaka, koji križ da će nositi dok je živ.

 

Međutim, ni tim navodima nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja jer suprotno proizlazi iz izvješća kaznene ustanove koje je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao stručno i objektivno. Naime, u tom je izvješću, u rubrici "Stav zatvorenika prema kaznenom djelu i odnos prema žrtvi i/ili njezinoj obitelji" navedeno da je zatvorenik sklon opravdavanju i umanjivanju vlastitog doprinosa, bez dostatnog je samouvida i kritičnosti, da u razgovoru izjavljuje da mu je žao što je smrtno stradalo dijete, no da se zbog smrti bivšeg šogora ne kaje. Nadalje je navedeno da je Kaznionica 22. listopada 2018. zaprimila dopis Službe za podršku žrtvama i svjedocima iz kojeg je bilo moguće utvrditi kako se zatvorenik prilikom korištenja pogodnosti izlaska u mjesto prebivališta neprimjereno ponašao, tako da je na javnom mjestu u alkoholiziranom stanju izjavio da mu je žao što je ubio dijete, dok je u odnosu na D. K. naveo da "bi se popišao na njegove kosti", što je zatvorenik porekao.

 

Žalitelj potom ističe da je i navod da je odbio ići na edukaciju iz alkohologije "još jedna laž." Tvrdi, naime, da je odmah po povratku u zatvoreni tip bio uključen u taj program u kojemu je sudjelovao dva od ukupno četiri dana, tako da mu nije jasno zašto onda nije navedeno da je djelomično prošao tu edukaciju.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani budući da suprotno proizlazi iz izvješća Kaznionice u L. koje je, kao što je već prethodno navedeno, stručno i objektivno. Naime, u tom je izvješću, u rubrici "Uključenje u posebne programe i rezultati postignuti u posebnim programima, sudjelovanje u programu u zajednici, sudjelovanje u drugim programima na dobrovoljnoj osnovi" navedeno da je zatvorenik po povratku u zatvoreni odjel kaznionice savjetovan te je verbalizirao pristanak sudjelovanju, no nije u cijelosti odslušao Edukaciju iz alkohologije koja je bila organizirana u ožujku 2019. Sa zatvorenikom je obavljen motivacijski razgovor i u veljači 2020., no sudjelovanje je protestno odbio uz obrazloženje da "on nije alkoholičar te da njemu to ne treba." Naposljetku je navedeno da zatvorenik ne iskazuje primjerenu razinu kritičnosti prema problematici s konzumacijom alkohola.

 

Okolnosti koje se odnose na starosnu dob zatvorenikove majke i s tim u vezi njezinu potrebu za tuđom pomoći i skrbi nisu od utjecaja prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu, dok u žalbi zatvorenika verbalizirana želja da se zaposli, da ima podršku obitelji te da se želi smiriti i "živjeti život dostojan čovjeka" samo potvrđuje da izdržavanje kazne zatvora ostvaruje svoju svrhu. Međutim, radi njezinog potpunog ostvarenja je, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, nužno da zatvorenik nastavi s njezinim izdržavanjem.

 

Premda je žalitelj u pravu kada ističe da sjednica vijeća za uvjetni otpust nije zakazana u roku propisanom odredbom čl. 158. st. 2. ZIKZ-a s obzirom na to da je njegov prijedlog za uvjetni otpust na prvostupanjskom sudu zaprimljen 29. travnja 2020., dok je sjednica vijeća za uvjetni otpust održana 30. srpnja 2020., zbog toga nije došlo do povrede zatvorenikovih prava. Naime, rok od mjesec dana koji je propisan citiranom zakonskom odredbom nije prekluzivnog, već instruktivnog karaktera.

 

Budući da žalba zatvorenika S. K. nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08. nije utvrđeno postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 21. rujna 2020.