- 1 -              I Kž-Us 84/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 84/2017-6

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. L. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženika N. L., Z. P. te V. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. ožujka 2017. broj K-Us-24/2015, u sjednici održanoj 18. rujna 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Z. P., branitelja optuženog Z. P., odvjetnika D. B., branitelja optuženog V. Š., odvjetnika D. M., branitelja optuženog M. M., odvjetnika V. G., te branitelja optuženog B. Š., odvjetnika V. L.,

 

 

presudio je i riješio je:

 

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe USKOK-a te prihvaćanjem žalbi optuženika N. L., Z. P. i V. Š., a u povodu tih žalbi i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu, i to u odnosu na optuženog N. L. i kaznena djela iz članka 293. stavka 1. KZ/11., opisana pod točkama 1., 2., 3. i 4. izreke te kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 5. izreke; u odnosu na optuženog Z. P. i kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke te u odnosu na optuženog V. Š. i kaznena djela iz članka 294. stavka 1. KZ/11., opisana pod točkama 3. i 4. izreke i u tim se dijelovima predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe USKOK-a, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu, i to u odnosu na optuženike Z. P. i B. Š. i kaznena djela opisana pod točkom 1. izreke te u odnosu na optuženike N. L. i V. P. i kaznena djela opisana pod točkom 2. i u tim se dijelovima predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

III. Žalba USKOK-a u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi N. L. proglašen je krivim zbog pet kaznenih djela protiv službene dužnosti, i to tri kaznena djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11., jednog kaznenog djela davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11. te jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Nakon što su mu za svako od tri kaznena djela iz članka 293. stavka 1. KZ/11. uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 7 mjeseci, za kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci te za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, optuženi N. L. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci. Potom mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen u trajanju od 6 mjeseci izvršiti, dok se preostali dio jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 1 godine neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 3 godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 77. KZ/11. od optuženog N. L. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 10.000,00 kuna. Na temelju članka 148. stavka 1. i članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.), određeno je da je optuženi N. L. dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna, od čega na materijalne troškove otpada iznos od 1.000,00 kuna te na ime paušala iznos od 2.000,00 kuna.

 

Optuženi Z. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11. za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 1 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavka 1. i članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 6. i 7. ZKP/08. optuženi Z. P. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.000,00 kuna, od čega na materijalne troškove otpada iznos od 500,00 kuna, a na ime paušala iznos od 1.500,00 kuna.

 

Optuženi V. Š. proglašen je krivim za dva kaznena djela protiv službene dužnosti - davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11. Nakon što su mu za svako od tih kaznenih djela uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 7 mjeseci, optuženi V. Š. je uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, time da mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda, tako da se ova jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 2 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavka 1. i članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 6. i 7. ZKP/08. optuženi V. Š. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.000,00 kuna, od čega na materijalne troškove otpada iznos od 500,00 kuna, a na ime paušala iznos od 1.500,00 kuna.

 

Istom presudom, na temelju članka 453. ZKP/08., oslobođeni su optužbe optuženici Z. P. i B. Š. za kaznena djela iz točke 1.) izreke; optuženici N. L. i V. P. za kaznena djela iz točke 2.) izreke te optuženi M. M. za kazneno djelo iz točke 3.) izreke.

 

Na temelju članka 149. ZKP/08. odlučeno je da se optuženici V. P., M. M., Z. P. i B. Š. oslobađaju dužnosti naknade troškova kaznenog postupka te da isti padaju na teret proračunskih sredstava, kao i optuženi N. L. u odnosu na točku 2. optužnice, osim u slučajevima određenim u stavku 2. do 5. navedenog članka.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK te optuženici N. L., Z. P. i V. Š..

 

USKOK se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi N. L. žali se po branitelju, odvjetniku B. R., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima kaznenog postupka, a predložio je pobijanu presudu preinačiti i osloboditi ga optužbe, podredno ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno preinačiti je u odluci o kazni i izreći mu uvjetnu osudu.

 

Žalbu protiv ove presude podnio je i optuženi Z. P. po branitelju, odvjetniku D. B., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi V. Š. žali se po branitelju, odvjetniku D. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se preinači i oslobodi ga se optužbe.

 

Optuženi M. M. je po branitelju, odvjetniku V. G., podnio odgovor na žalbu USKOK-a predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Na žalbu USKOK-a odgovor je podnio i optuženi B. Š. po branitelju, odvjetniku V. L., predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Optuženici Z. P. i V. Š. su u žalbama, a optuženici M. M. i B. Š. u odgovorima na žalbu USKOK-a predložili da ih se pozove na sjednicu vijeća.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), održana u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženika M. M., V. Š. i B. Š., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni, dok su sjednici vijeća pristupili optuženi Z. P., branitelj optuženog Z. P., odvjetnik D. B., branitelj optuženog V. Š., odvjetnik D. M., branitelj optuženog M. M., odvjetnik V. G., te branitelj optuženog B. Š., odvjetnik V. L.. Na sjednici vijeća optuženi Z. P. i njegov branitelj, odvjetnik D. B. te branitelj optuženog V. Š., odvjetnik D. M. izjavili su da ostaju kod podnesenih žalbi te su iznijeli njihov sadržaj, ostavši kod prijedloga iz žalbi, dok su branitelj optuženog M. M., odvjetnik V. G. i branitelj optuženog B. Š., odvjetnik V. L., izjavili da ostaju kod podnesenih odgovora na žalbu USKOK-a te su iznijeli njihov sadržaj, ostavši kod prijedloga iz odgovora na tu žalbu.

 

Žalba USKOK-a je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok su žalbe optuženika N. L., Z. P. i V. Š. osnovane u cijelosti.

 

USKOK i optuženi V. Š. u žalbama tvrde da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 459. stavka 1. ZKP/08. jer pobijana presuda ne odgovara presudi koja je objavljena. USKOK u žalbi ističe da je u rješenju o ispravku zapisnika s objave presude ispušteno da se optuženi Z. P. proglašava krivim "za kazneno djelo iz točke 2.", dok je dio teksta koji glasi "stoga se okrivljenik pod 4.) Z. P. temeljem čl. 293. st. 1., a uz primjenu odredbe čl. 51. KZ/11." ostao neizmijenjen, zbog čega da je iz tog djelomičnog ispravka nejasno za koje se kazneno djelo optuženi Z. P. proglašava krivim. Ovo posebno stoga što su tom optuženiku optužnicom USKOK-a stavljena na teret dva kaznena djela davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11., opisana u točkama 1.) i 3.) optužnice pa je izvornik presude kojom je optuženi Z. P. osuđen za kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. proturječan pisanoj presudi u kojoj je upisano da se točkom II osuđujućeg dijela presude taj optuženik proglašava krivim za kazneno djelo davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11. Međutim, kako to nadalje ističe ovaj žalitelj, i oslobađajući dio pobijane presude ima točku 2.) kojom se terete drugi optuženici za druga kaznena djela, što sve je suprotno oznakama tih istih kaznenih djela u optužnici.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je točno da pisani otpravak prvostupanjske presude ne odgovara presudi koja je objavljena. Međutim, upravo zbog toga što su prilikom pisanja zapisnika s objave prvostupanjske presude učinjene očite pogreške u pisanju, i to u pogledu pravne oznake kaznenih djela za koja su optuženici Z. P. i V. Š. proglašeni krivima, prvostupanjski sud je nakon objave presude donio rješenje o ispravku zapisnika s objave presude kojim su te očite pogreške u pisanju ispravljene, tako da su ti optuženici prema pisanom otpravku prvostupanjske presude proglašeni krivima za upravo ona kaznena djela i one pravne oznake kako im je to stavljeno na teret optužnicom USKOK-a. Pri tome zbog okolnosti što je u rješenju o ispravku zapisnika s objave presude ispušteno da se optuženi Z. P. proglašava krivim "za kazneno djelo iz točke 2." nije nejasno za koje se kazneno djelo optuženi Z. P. proglašava krivim, kako to ističe USKOK u svojoj žalbi.

 

Što se tiče žalbenih tvrdnji USKOK-a i optuženog V. Š. da je optuženi V. Š. prema izvorniku presude proglašen krivim za dva kaznena djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. "iz točke 3.) i točke 4.)" iako se on točkom 3.) izreke optužnice uopće ne tereti za kazneno djelo, dok je u pisanoj presudi navedeno da se on proglašava krivim za kaznena djela davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11., valja reći da su i te očite pogreške u pisanju ispravljene zapisnikom o ispravku zapisnika s objave presude na način da je navedeno da je optuženi V. Š. "radnjama opisanima u točkama 4. i 5. počinio ...." Navedeno je u cijelosti u skladu s pisanim otpravkom presude.

 

Ne mogu se prihvatiti ni žalbene tvrdnje USKOK-a i optuženog V. Š. da je prvostupanjski sud povrijedio i odredbu članka 459. stavka 3. ZKP/08. jer da su sve točke osuđujućeg dijela pobijane presude proturječne točkama optužnice USKOK-a, kao i točkama oslobađajućeg dijela pobijane presude.

 

Naime, ovdje prije svega valja imati na umu da je izvornom optužnicom USKOK-a broj K-US-207/15 od 20. listopada 2015. bilo obuhvaćeno ukupno 8 optuženika čija su kaznena djela bila opisana u ukupno 6 točaka. Na sjednici optužnog vijeća prvostupanjskog suda 18. prosinca 2015. je u odnosu na dvojicu optuženika (A. Č. i M. Š.) razdvojen kazneni postupak (te su donesene sporazumne presude), dok je u odnosu na preostalu šestoricu optuženika nakon potvrđivanja optužnice proveden kazneni postupak koji je rezultirao donošenjem ove sada pobijane prvostupanjske presude. Budući da je prvostupanjski sud ocijenio da za neke od optuženika i za neka od kaznenih djela obuhvaćenih tom izvornom optužnicom (koju je zamjenica ravnatelja USKOK-a na raspravi 10. ožujka 2017. neznatno izmijenila u činjeničnom opisu u odnosu na dva kaznena djela) treba donijeti osuđujuću, a za neke optuženike i neka kaznena djela oslobađajuću presudu, naravno da se nije mogao strogo držati strukture optužnice, već ju je trebao prilagoditi svojim odlukama. Prema tome, time što je u odnosu na istu točku optužnice za neke od optuženika i njihova kaznena djela donio osuđujuću presudu, a istovremeno za neke druge optuženike i njihova kaznena djela oslobađajuću presudu, prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu članka 459. stavka 3. ZKP/08.

 

U odnosu na točku 1. izreke osuđujućeg dijela i točku 1. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude:

 

S obzirom na to da kaznena djela opisana pod ovim točkama izreke pobijane presude činjenično predstavljaju isti događaj koji je tako i opisan u optužnici USKOK-a te da je i USKOK u svojoj žalbi razloge za ove dvije točke izreke pobijane presude iznio zajedno, povezano, isti će tako biti izneseni i u obrazloženju ove drugostupanjske odluke.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., USKOK ističe da u obrazloženju pobijane presude uopće nije navedeno "iz kojih razloga i temeljem kojih dokaza" je optuženi N. L. proglašen krivim za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke osuđujućeg dijela. Nadalje, da je prvostupanjski sud zanemario niz preslušanih telefonskih razgovora pribavljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji te ih nije doveo u vezu s iskazima svjedoka L. G. i A. Č. te obranom optuženog N. L., kao i ostalim izvedenim dokazima, pri čemu je u osuđujućem dijelu pobijane presude u odnosu na to kazneno djelo apsolutno izostala analiza svih dokaza.

 

Žalitelj nadalje ističe da ti dokazi ujedno terete i optuženike Z. P. i B. Š., no da je prvostupanjski sud neutemeljeno naveo da je jedini dokaz koji ih tereti razgovor od 29. travnja 2015., zanemarujući niz drugih izvedenih dokaza, koje nije ni analizirao ni ocijenio.

 

Prihvaćanjem u cijelosti argumentacije iznesene u žalbi USKOK-a pobijanu je presudu u tim dijelovima trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Naime, u obrazloženju pobijane presude doista su u potpunosti izostali razlozi za točku 1. izreke osuđujućeg dijela pod kojom je optuženi N. L. proglašen krivim za kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11.

 

Što se tiče obrazloženja točke 1. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude pod kojom su optuženici Z. P. i B. Š. oslobođeni od optužbe za kaznena djela primanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11., prvostupanjski sud, nakon navođenja što su ti optuženici iskazali u svojim obranama te konstatacije da su svjedoci L. G., A. J. i M. Č. prilikom iskazivanja na raspravi naveli da nemaju nikakvih saznanja o namještanju te utakmice, navodi da je telefonski razgovor od 29. travnja 2015. između optuženika N. L. i B. Š. „jedini dokaz za ovo kazneno djelo“. Potom zaključuje: "Primjenjujući načelo `in dubio pro reo´, te obranama optuženika Z. P. i B. Š. te iskazima svjedoka sud smatra da sa sigurnošću nije dokazano da bi optuženici počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret. Naime, optužnica se zasniva na razgovorima vođenih između navedenih optuženika i vođene razgovore tumači na način koji ukazuje na kriminalno ponašanje optuženika. To proizlazi iz razgovora kojeg optužnica uzima kao dokaz koji se vodio između suca L. i B. Š. gdje tijekom razgovora B. Š. govori sucu L.: `moramo se vidjeti i dogovoriti, ništa preko telefona´. Ovakva poruka optuženog Š. bez drugih detalja teško je u bilo kojem kontekstu ispravno tumačiti. U takvim situacijama kao što je gore već navedeno sud po načelu `in dubio pro reo´ u dvojbi mora donijeti presudu u korist optuženika pa je shodno tome donio i oslobađajuću presudu u odnosu na Z. P. i B. Š. jer nije dokazano da su isti počinili kazneno djelo na način i u vrijeme kako im se točkom 1. oslobađajuće presude stavlja na teret."

 

Osim što je ovakvo obrazloženje potpuno nerazumljivo, iz istoga proizlazi da prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir, analizirao i doveo u međusobnu vezu sve izvedene dokaze u odnosu na inkriminacije činjenično opisane u točki 1. optužnice USKOK-a.

 

Kako su, dakle, u odnosu na ove dvije točke izreke pobijane presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama (točka 1. izreke osuđujućeg dijela), a oni koji su navedeni su potpuno nejasni (točka 1. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude) i u znatnoj mjeri proturječni, počinjena je bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja onemogućuje preispitivanje pobijane presude u tim dijelovima u pogledu pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja. Zbog navedenoga je pobijanu presudu, kao što je već ranije navedeno, u tim dijelovima trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

U odnosu na točku 2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude:

 

U pravu je optuženi Z. P. kada u svojoj žalbi ističe da je u ovom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni.

 

Naime, obrazlažući zašto smatra da je optuženi N. L. pod ovom točkom počinio kazneno djelo iz članka 293. stavka 1. KZ/11., a optuženi Z. P. kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/11., prvostupanjski sud navodi sljedeće: "Iz nadziranog razgovora koji je preslušan na raspravi pred ovim sudom u svezi predmetne utakmice vodili su se pregovori i razgovori N. L., A. Ć., Z. P. i L. G.. Kroz taj razgovor N. L. razgovara o iznosu mita kojeg mu je obećao dati Z. P. za pristrano suđenje u korist N. T.. To proizlazi i iz iskaza svjedoka L. G. i zapisnika i izvještaja sa iste nogometne utakmice. Također je evidentiran i razgovor u kojem Z. P. sa optuženim N. L. 6. svibnja 2015. godine u 14;29:56 sati navodi da je bio sa M. J. kapetanom N. O. govoreći `da je s te strane sve riješeno´ misleći pri tome na pristrano suđenje N. L.. Isto tako na pristrano suđenje N. L. ukazuje i razgovor snimljen i nadziran L. G. i N. L. 9. svibnja 2015. godine u 21;50:07 sati u kojem N. L. navodi: `pomoga sam im pajdo 30 posto a možda i 40 posto´. Stoga iz svega rečenog može se sa sigurnošću zaključiti da je optuženi N. L. tražio i primio mito kako bi pogodovao nogometnom klubu T. i za pristrano suđenje Z. P. platio mu obećani novčani iznos od 5.000,00 kuna."

 

Iz ovakvog obrazloženja prije svega nije jasno koji je to "nadzirani telefonski razgovor koji je preslušan na raspravi pred ovim sudom u svezi predmetne utakmice", a na osnovu sadržaja kojega je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku u pogledu ove inkriminacije. Također nije jasno ni što to proizlazi iz iskaza svjedoka L. G. i zapisnika i izvještaja s nogometne utakmice. Osim toga, prvostupanjski sud je dao svoje tumačenje smisla telefonskog razgovora između optuženika Z. P. i N. L. od 6. svibnja 2015. u 14:29:56 sati, a da pri tome uopće nije uzeo u obzir ono što je u pogledu značenja sadržaja istoga naveo optuženi Z. P. u svojoj obrani, kao što nijednom riječju nije obrazložio ni prihvaća li takvo njegovo tumačenje koje je različito od onoga koje mu daje prvostupanjski sud ili ne.

 

Kako, dakle, prvostupanjski sud u odnosu na ovu inkriminaciju nije dao razloge o odlučnim činjenicama, i to kako onima koje se odnose na optuženog Z. P. i njegovo kazneno djelo, tako i onima koje se odnose na optuženog N. L. i njegovo kazneno djelo, dok su oni razlozi koji su navedeni potpuno nejasni, a potpuno je izostala i analiza te ocjena izvedenih dokaza kao i njihovo međusobno povezivanje, pobijanu je presudu zbog ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u tom dijelu trebalo ukinuti prihvaćanjem žalbe optuženog Z. P. te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Budući da je riječ o povredi istaknutoj u žalbi optuženog Z. P., a ista je od koristi i za optuženog N. L., koji tu povredu nije istaknuo u svojoj žalbi, no čije postojanje u smislu odredbe članka 479. ZKP/08.-19 ima značaj i u odnosu na ovog optuženika, ovaj sud je po službenoj dužnosti utvrdio postojanje te povrede i u odnosu na optuženog N. L. te je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo ukinuti i u odnosu na tog optuženika.

 

U odnosu na točke 3. i 4. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude:

 

U pravu je optuženi V. Š. kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističe da se pobijana presuda u ovim dijelovima ne može ispitati jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Budući da je riječ o povredi koja je od koristi i za optuženog N. L., koji tu povredu nije istaknuo u svojoj žalbi, no čije postojanje u smislu odredbe članka 479. ZKP/08.-19 ima značaj i u odnosu na tog optuženika, ovaj sud je po službenoj dužnosti utvrdio postojanje te povrede i u odnosu na optuženog N. L..

 

Naime, obrazlažući zašto smatra dokazanim da su optuženici N. L. i V. Š. počinili kaznena djela opisana pod točkom 3. izreke osuđujućeg dijela, prvostupanjski sud navodi: „To proizlazi iz razgovora od 6. svibnja 2015. godine između N. L. koji upućuje poziv V. Š. da srede da on bude određen za suca na nogometnoj utakmici između J. i S.. Potom snimljena komunikacija N. L. optuženih A. Ć. i M. Š. nedvojbeno upućuju da je V. Š. znao koliki iznos mita traži N. L. kako bi na utakmici 25. kola I. Županijske nogometne lige između N. J. i N. S. sudio u korist N. J.. Isto tako da je optuženi N. L. u poslanoj poruci napisao iznos mita, da je M. Š. poruku optuženika N. L. pokazao optuženiku V. Š. i da je nakon dogovora V. Š. i M. Š. obećao taj iznos mita platiti N. L., te mu je taj iznos dao, a o samoj predaji mita L. i Ć. da ga je izvijestio M. Š.. Iskaz svjedoka M. Š. potvrđen je i dokazom posebne dokazne radnje provedenog na raspravi pred ovim sudom. Bez obzira na iskaze svjedoka L. G., M. Ć. i A. Ć., u postupku koji se vodi protiv njega zbog kaznenog djela primanja mita za isto kazneno djelo za koje se tereti pod točkom 4. izreke optužnice N. L. presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim jer je upravo od M. Š. za pristrano suđenje na navedenoj utakmici J. S. sudio u korist N. J. i primio mito. Isto tako neuvjerljiva je obrana V. Š. u odnosu na djelo koje se tereti pod točkom 5. optužnice, jer iz izvedenih dokaza posebne dokazne radnje iz čl. 332. st. 1. t. 1. ZKP-a, nesporno je da je V. Š. posredstvom N. L. ponudio mito A. Ć.. To proizlazi iz snimljenih razgovora N. L. sa svjedocima L. G. i M. Ć., a kojim razgovorima je prethodio dogovor N. L. s optuženikom V. Š.."

 

Iz ovakvog obrazloženja prije svega nije jasno koji su to telefonski razgovori pribavljeni provođenjem posebnih dokaznih radnji, odnosno kakav je to sadržaj tih razgovora na temelju kojih je prvostupanjski sud našao dokazanim da su optuženici L. i Š. ostvarili obilježja kaznenih djela za koja ih je proglasio krivima.

 

Također je nejasan i izričaj da je „iskaz svjedoka M. Š. potvrđen i dokazom posebne dokazne radnje“. Prije svega, iskaz svjedoka M. Š. (kojega prvostupanjski sud na više mjesta i izreke i obrazloženja pobijane presude označava okrivljenikom iako je on u ovom postupku imao svojstvo svjedoka), ne samo da nije reproduciran u obrazloženju pobijane presude niti je dana ocjena njegove vjerodostojnosti, a niti je vidljivo da bi ga prvostupanjski sud analizirao dovođenjem u vezu s ostalim izvedenim dokazima i obranama optuženika, nego je u jednom dijelu obrazloženja pobijane presude (stranica 16., pasus 3.) čak navedeno da, između ostalih, taj svjedok nije imao nikakvih posebnih saznanja u svezi inkriminacija u ovom postupku. Još više je nejasno koji je to „dokaz posebne dokazne radnje“ kojim je potvrđen iskazom ovog svjedoka budući da su o tome u pobijanoj presudi u potpunosti izostali razlozi.

 

Nadalje, potpuno je nejasno što je prvostupanjski sud htio reći navodom: „Bez obzira na iskaze svjedoka L. G., M. Ć. i A. Ć., u postupku koji se vodi protiv njega zbog kaznenog djela primanja mita za isto kazneno djelo za koje se tereti pod točkom 4. izreke optužnice N. L. presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim jer je upravo od M. Š. za pristrano suđenje na navedenoj utakmici J. S. sudio u korist N. J. i primio mito.“ Ovo tim više kada se uzme u obzir da prvostupanjski sud uopće nije analizirao izvedene dokaze, dao ocjenu njihove vjerodostojnosti te ih doveo u međusobnu vezu, pri čemu je i u odnosu na svjedoke M. Ć. i A. Č. na drugom mjestu obrazloženja pobijane presude (stranica 16., pasus 3.) naveo da oni nisu imali nikakvih posebnih saznanja u svezi inkriminacija u ovom postupku, iz čega bi proizlazilo da njihove iskaze ni nije uzeo u obzir prilikom donošenja zaključaka o kaznenoj odgovornosti optuženika.

 

Naposljetku, potpuno je nejasan i navod prvostupanjskog suda da je obrana optuženog V. Š. neuvjerljiva s obzirom na „izvedene dokaze posebne dokazne radnje“ budući da opet nije jasno koji su to dokazi, odnosno kakav je to sadržaj tih dokaza koji, prema ničime argumentiranoj tvrdnji prvostupanjskog suda, kompromitiraju obranu optuženog V. Š..

 

Drugim riječima, u odnosu na kaznena djela opisana pod točkom 3. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude, ne samo da je potpuno izostala analiza i ocjena izvedenih dokaza, već i iz onoga što je navedeno uopće nije jasno na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud donio svoje zaključke o krivnji optuženika L. i Š., a razlozi koje je prvostupanjski sud naveo potpuno su nejasni i međusobno proturječni.

 

Na jednak je način prvostupanjski sud postupio i obrazlažući točku 4. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude pod kojom je optuženi N. L. proglašen krivim za kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11., a optuženi V. Š. za kazneno djelo davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11. Obrazlažući tu inkriminaciju, prvostupanjski sud navodi: „Naime, iz zapisnika i izvješća o utakmici odigranoj 26. travnja 2015. godine u 22. kolu nogometne lige između N. J. i N. G. kao glavni sudac sudio je A. Ć.. Iz snimljenih razgovora i sadržaja istih neprijeporno postoji dokaz o umiješanosti N. L. u počinjenju djela i njegovoj ulozi, ali i optuženog V. Š.. Naime, N. L. govori o plaćanju usluga A. Ć. kao glavnom nogometnom sucu na utakmici između N. J. i N. G. kako bi sudio u korist N. J. a za takvo suđenje da će mu zauzvrat novac platiti N. J. T. te nagovara A. Ć. da primi ponuđeni iznos od 5.000,00 kuna i njemu da 1.000,00 kuna. To što je inicijativa za dogovaranje mita potekla od optuženog V. Š. ne ekskulpira N. L. jer je on pristajanjem na takav zahtjev s njim sklopio korupcijski sporazum kojem su jasno odredili cijenu i predmet trgovine."

 

Dakle, i u tom je dijelu potpuno izostala analiza i ocjena izvedenih dokaza te njihovo međusobno povezivanje. Nije jasno na temelju kojih to konkretno dokaza, odnosno njihovog sadržaja je prvostupanjski sud donio iznesene zaključke, tako da isti, kako to proizlazi i iz ovog dijela obrazloženja pobijane presude, predstavljaju puke, ničime argumentirane, nepotkrijepljene i neprovjerljive tvrdnje, zbog čega je posljedično potpuno onemogućeno i preispitivanje prvostupanjske presude u pogledu pravilnosti i potpunosti činjenica.

 

Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, prvostupanjsku je presudu prihvaćanjem žalbe optuženog V. Š., a povodom njegove žalbe po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog N. L. trebalo ukinuti i u tim dijelovima te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

U odnosu na točku 5. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude:

 

U pravu je optuženi N. L. kada, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., u svojoj žalbi ističe da se iskazi svjedoka L. P. i S. P., a koji su značajni u pogledu zaključivanja o kaznenoj odgovornosti za ovo kazneno djelo, uopće ne spominju u pobijanoj presudi.

 

Naime, svjedoci L. P. i S. P. u ovom postupku ispitani su u dva navrata, i to prvi puta u stadiju istrage, a drugi puta na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Kao radni kolege iz iste policijske postaje u kojoj je u inkriminirano vrijeme u odnosu na kazneno djelo iz ove točke izreke pobijane presude kao policijski službenik radio i optuženi N. L. iskazivali su, između ostaloga, o uobičajenoj praksi postupanja policijskih službenika P. I. prilikom postupanja prema građanima zatečenima u vršenju prometnih prekršaja. Njihovi iskazi, međutim, uopće nisu uzeti u obzir niti cijenjeni prilikom donošenja zaključaka u pogledu kaznene odgovornosti optuženog L. za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. (točka 5. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude, odnosno točka 6. optužnice USKOK-a). Štoviše, prvostupanjski sud je u dijelu obrazloženja pobijane presude (stranica 16., pasus 3.) naveo da oni nisu imali nikakvih posebnih saznanja u svezi inkriminacije koja je predmet optužnice.

 

Kako, dakle, u pobijanoj presudi nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama te postoji znatno proturječje između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika i samih tih zapisnika, pobijanu je presudu prihvaćanjem žalbe optuženog N. L. trebalo ukinuti i u tom dijelu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Premda je pobijanu presudu u osuđujućem dijelu trebalo ukinuti u cijelosti već iz svih prethodno izloženih razloga, treba reći da je u pravu optuženi N. L. i kada, žaleći se zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, ističe da iznos oduzete mu imovinske koristi od 10.000,00 kuna za kaznena djela iz točaka 2., 3. i 4. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude ničime nije obrazložen, dok se pažljivim iščitavanjem ne može doći do iznosa od 10.000,00 kuna, već do iznosa od 7.000,00 kuna jer za kazneno djelo opisano u točki 4. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude on nije ostvario nikakvu imovinsku korist.

 

Kako je, dakle, prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 77. KZ/11., od optuženog N. L. oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelima iz točaka 2., 3. i 4. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude, pri čemu u obrazloženju te oduke nije naveo razloge za takvu odluku, odnosno nije naveo kako je došao do navedenog iznosa imovinske koristi, pobijana se presuda u tim dijelovima ne može ispitati ni iz tog razloga.

 

Nadalje, ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19. u cijelosti, pa tako i odluci o troškovima kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je i u tom dijelu prvostupanjske presude ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19.

 

Naime, u obrazloženju odluke o troškovima kaznenog postupka u odnosu na osuđujući dio pobijane presude prvostupanjski sud samo prepisuje izričaj iz izreke pobijane presude, ne navodeći nijedan razlog takve svoje odluke. Stoga je potpuno nejasno kako i na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su optuženici koji su proglašeni krivima (L., P. i Š.) dužni podmiriti upravo te naložene im novčane iznose koji se odnose na materijalne troškove i paušalnu svotu. Potpuno je, naime, nejasno na što se odnose materijalni troškovi na naknadu kojih je prvostupanjski sud obvezao optuženike koje je proglasio krivima, kao što je nejasno i na temelju kojih kriterija su odmjereni oni iznosi troškova kaznenog postupka koji predstavljaju paušalnu svotu.

 

U odnosu na točku 2. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude:

 

USKOK u svojoj žalbi ističe da je zaključak prvostupanjskog suda u ovom dijelu  utemeljen isključivo na obrani optuženog V. P. i tekstu "zapisnika od 2. svibnja 2015. godine i 9. svibnja 2015. godine", time da se iz pobijane presude ne može zaključiti na koje se zapisnike to odnosi. Osim toga, da bi se moglo zaključiti da se pobijana presuda u tom dijelu temelji i na obrani optuženog L. s obzirom na navod na 25. stranici, 6. odlomku: "Točno je da je N. L. tijekom istrage negirao djela, a na raspravi priznao djela osim iz točke 4. izreke. Međutim, u završnom govoru svog branitelja u potpunosti se složio sa završnim govorom istog, što drugim riječima znači da predmetno kazneno djelo ne priznaje." Taj isti sud, kako to nadalje ističe ovaj žalitelj, u 9. odlomku na 10. stranici u odnosu na optuženog L. navodi "na raspravi kod očitovanja o krivnji priznao je počinjenje djela pod točkama 1. do 5. optužnice, a negirao počinjenje djela iz točke 6. optužnice."

 

Ovaj žalitelj zaključno ističe da je pobijana presuda nerazumljiva i u tom dijelu, a kako nisu navedeni niti analizirani niti ocijenjeni ni svi ostali izvedeni dokazi, izostali su razlozi o odlučnim činjenicama, uslijed čega je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

Prihvaćanjem u cijelosti argumentacije iznesene u žalbi USKOK-a pobijanu je presudu i u tom dijelu trebalo ukinuti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te predmet i u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, prije svega, otkloniti bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom. Nakon što ponovno provede sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove budu li ih stranke predlagale te ocijeni li sam da su oni potrebni za potpuno i pravilno utvrđivanje svih odlučnih činjenica, pomno će analizirati svaki pojedini dokaz zasebno i sve dokaze u međusobnoj povezanosti te u povezanosti s obranama optuženika, pri tome osobitu pažnju posvećujući analizi i ocjeni onih dokaza iz kojih proizlaze suprotna utvrđenja u pogledu istih odlučnih činjenica. Potom će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano, potpuno i jasno obrazložiti u svim dijelovima. Pri tome će, ako nađe dokazanim da su optuženici počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret optužnicom USKOK-a, ujedno imati na umu zakonom propisane granice kazni za pojedina kaznena djela, a ocijeni li da su za to ispunjeni zakonski uvjeti te ako primijeni odredbe o ublažavanju kazne, jasno će naznačiti po kojoj zakonskoj osnovi utvrđuje kaznu/e ispod propisane donje granice kazne, imajući na umu granice ublažavanja kazne propisane odredbom članka 49. KZ/11., što sve će i valjano obrazložiti. Nadalje, ako i dalje bude smatrao da provedeni dokazi ne upućuju na zaključak da su pojedini optuženici počinili pojedina kaznena djela za koja se terete optužnicom USKOK-a, prilikom donošenja oslobađajuće presude imat će na umu da je u izreci presude, uz preciznu oznaku zakonske osnove donošenja takve presude, potrebno navesti i pravnu oznaku svakog kaznenog djela u odnosu na koje se donosi oslobađajuća presuda.

 

Prvostupanjskom sudu skreće se pozornost i na potrebu pravilnog označavanja u presudi pojedinih sudionika ovog kaznenog postupka. Naime, iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da su A. Č. i M. Š. u ovom kaznenom postupku imali svojstvo svjedoka, dok su isti u pobijanoj presudi označavani i kao okrivljenici i kao svjedoci. S tim vezi potrebno je u novoj odluci prvostupanjskog suda provesti i usklađivanje činjeničnih i zakonskih opisa kaznenih djela u kojima su u optužnici USKOK-a navedene i te osobe.

 

U odnosu na točku 4. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude:

 

USKOK u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio analizirati sve dokaze, a da one koje je naveo nije doveo u međusobnu vezu ni s obranom optuženog N. L. ni s iskazima svjedoka L. G. i A. Č.. Ističe da je u odnosu na svjedoka A. Č. navedeno da je on postigao nagodbu s USKOK-om, ali da je kao svjedok iskazao da optuženom M. M. nije dao nikakav novac te da nema saznanja ni da bi to učinio netko drugi. Međutim, kod drugih dokaza koji terete ovog optuženika, prema stanovištu USKOK-a, izostala je ocjena zbog čega je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit iskaz svjedoka A. Č., a nije cijenio iskaz svjedoka L. G. te je zanemario priznanje optuženog N. L. koje tereti optuženog M. M.. USKOK smatra da su time izostali razlozi o odlučnim činjenicama te da je onda i činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima USKOK-a, prvostupanjski sud je u odnosu na optuženog M. M. i kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 3. KZ/11. opisano pod točkom 4. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, ispravno potom zaključivši da nema dokaza da je taj optuženik počinio to kazneno djelo. Takav svoj zaključak prvostupanjski sud je donio nakon što je uzeo u obzir, analizirao te ocijenio sve za to mjerodavne dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti te u povezanosti s obranom optuženog M. M., a razlozi takve odluke sadržani u obrazloženju pobijane presude su jasni, dostatni i uvjerljivi te ih u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranica 26. pobijane presude).

 

Prema tome, u tom dijelu pobijane presude nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire USKOK u svojoj žalbi, a ni ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Druga je stvar što žalitelj zapravo ne prihvaća kao pravilne zaključke prvostupanjskog suda. Međutim, žalba USKOK-a nije osnovana ni iz žalbene osnove iz članka 470. ZKP/08.

 

Žalitelj, naime, tvrdi da je prvostupanjski sud kod ocjene dokaza zanemario priznanje optuženog N. L. koji tereti optuženog M. M.. U odnosu na istaknuto prije svega treba reći da je točno da je optuženi N. L., očitujući se o optužbi na raspravi 10. ožujka 2016., naveo da se smatra krivim za kaznena djela opisana pod točkama 1. do 5. optužnice (što bi uključivalo i ovo kazneno djelo za koje se pod točkom 4. optužnice teretio i optuženi M. M.). Međutim, valja imati na umu da je tu riječ o očitovanju optuženog L. o tvrdnjama optužbe koje se odnose na njegove radnje, a ne i o priznanju i opisivanju kroz izneseni iskaz svih činjeničnih navoda optužbe. Taj optuženik, naime, nikada ni u jednom dijelu svoje obrane nije naveo ništa, a pogotovo ne nešto inkriminirajuće u odnosu na optuženog M. M..

 

Isto vrijedi i u odnosu na iskaz svjedoka L. G.. On je, naime, u svom iskazu naveo da je optuženi L. govorio da se to da se na toj utakmici delegatu M. M. trebalo dati 300,00 kuna nije realiziralo te da su se oko toga sporili optuženi L. i Č., koji nije htio dati novac, tako da po njegovom (svjedokovom) saznanju nitko nije dobio novac. Dakle, osim što je iskazivao o nečemu što nije njegovo neposredno saznanje, već saznanje po čuvenju, ni ovaj svjedok nije iskazao ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je optuženi M. M. na bilo koji način bio osobno uključen u „priču o podmićivanju“.

 

Prema tome, kada se uzme u obzir da je optuženi M. M. od početka ovog kaznenog postupka dosljedno negirao bilo kakvu svoju uključenost u inkriminaciju za koju je terećen pod točkom 4. optužnice USKOK-a, da iz zapisnika o nogometnoj utakmici između N. J. i N. S. proizlazi da na toj utakmici nije bilo nikakvih primjedbi na suđenje, da ni iz jednog telefonskog razgovora pribavljenog provođenjem posebnih dokaznih radnji ne proizlazi da je optuženi M. M. od bilo koga što tražio ili da mu je bila nuđena bilo kakva naknada za obavljanje funkcije delegata na utakmici te da je i svjedok A. Č. iskazao da tom optuženiku nije dao nikakav novac, uz izostanak bilo kakvog drugog dokaza koji bi, makar posredno, upućivao na uključenost optuženog M. u ovu inkriminaciju, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije dokazano da bi taj optuženik počinio kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 3. KZ/11.

 

Stoga je, i prema ocjeni ovoga suda, oslobađajuća presuda prvostupanjskog suda u odnosu na optuženog M. M. pravilna i zakonita, dok je žalba USKOK-a u tom dijelu neosnovana.

 

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao pod točkama I. do III. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 18. rujna 2020.