- 1 -              II Kž 383/2020-4

Broj: II Kž 383/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. M. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 26. kolovoza 2020. broj Kv I-272/2020-6 (Kov-17/2020), o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 18. rujna 2020.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se žalba okrivljenog S. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Rijeci, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog S. M. zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni S. M. osobno i po branitelju, odvjetniku S. I., s prijedlogom da se istražni zatvor protiv okrivljenika ukine ,,budući da se svrha može ostvariti drugom blažom mjerom“. S obzirom na to da se obje okrivljenikove žalbe sadržajno poklapanju i međusobno nadopunjuju, iste će biti razmatrane kao jedna žalba.

Žalba nije osnovana.

Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje opće i posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog S. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pri čemu je za takvu svoju odluku, postupivši u cijelosti u skladu s odredbom članka 124. stavka 3. ZKP/08., iznio jasne, valjane i dostatne razloge, bez proturječja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Tako je prvostupanjski sud, prije svega, pravilno utvrdio i valjano obrazložio da osnovana sumnja da je okrivljeni S. M. počinio terećeno kazneno djelo, kao temeljni uvjet za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora, proizlazi iz dokaza na kojima se podignuta optužnica temelji, a osobito sadržaju iskaza oštećenice T. K. i svjedoka T. S. povezanim s rezultatima provedenog biološkog vještačenja. Stoga, a budući da je prilikom odlučivanja o postojanju opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora dovoljan odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljenik počinio terećeno kazneno djelo, što je ovdje ostvareno, neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik postojanje osnovane sumnje nastoji osporiti davanjem svoje ocjene u dosadašnjem tijeku postupka izvedenih dokaza osobito vjerodostojnosti iskaza svjedoka te upiranjem na nedokazanost terećenog kaznenog djela, čime u biti iznosi obranu. Naime, odluku o osnovanosti takvih žalbenih prigovora pa tako i o kaznenopravnoj odgovornosti okrivljenika te o stupnju njegove krivnje, donijet će raspravni sud na završetku dokaznog postupka.

              Nadalje, imajući na umu da je okrivljenik državljanin Republike Austrije, u kojoj živi i radi i gdje se nalazi njegova maloljetna kći koju je obvezan uzdržavati, dok za područje Republike Hrvatske nije vezan ni na koji način, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da navedene okolnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje neposredne i konkretne opasnosti da će, u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći te postati nedostižan tijelima kaznenog progona i tako onemogućiti nesmetano vođenje ovog kaznenog postupka. Pored navedenog, činjenica da je okrivljenik porijeklom iz Egipta u kojem je boravio tijekom 2019. samo dodatno pojačava već utvrđenu opasnost od bijega na strani okrivljenika.

              Dovodeći u vezu navedene okolnosti s težinom kaznenog djela koja se okrivljeniku podignutom optužnicom stavlja na teret, ali i visinu kazne zatvora zaprijećene za to djelo, prvostupanjski je sud opravdao produljio istražni zatvor protiv okrivljenog S. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. te potom s pravom isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora jamstvom i mjerama opreza iz članka 98. ZKP/08., valjano obrazloživši da blaže mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika za sada ne predstavljaju prihvatljivu garanciju za otklanjanje opasnosti od bijega.

              Kraj takvog stanja stvari, žalbeni prigovori okrivljenika da ga se ne poštuje kao državljanina Republike Austrije već se samo gleda njegovo egipatsko porijeklo, iako nema egipatsko državljanstvo, u Egiptu nema obitelji niti tamo namjerava otići osobito jer mu je za to potrebna viza koja je istekla, kao niti žalbenim tvrdnjama o narušenom zdravstvenom stanju okrivljenika (,,Imam kateter na srcu i 20% masnoće u jetri. Dijabetičar sam, a 40% pluća mi ne radi te imam tegobe s 3. i 5. meniskom“), ne dovode u pitanje pravilnost pobijane odluke.

              Ni žalbeni navodi da je Republika Austrija članica Europske unije pa Republika Hrvatska može izvršiti dostavu svih sudskih pismena u Republici Austriji i, po potrebi, realizirati europski uhidbeni nalog, ne dovode u sumnju pravilnost pobijanog rješenja. Ovo tim više što okrivljenik, u slučaju puštanja na slobodu, može otići i u neku od država koje nisu članice Europske unije.

Što se tiče žalbenih prigovora da se pobijanim rješenjem istražni zatvor, kao zakonska mjera oduzimanja temeljenog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji pretvorio u kaznu, čime se u biti upire na povredu načela razmjernosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08. treba reći da je kod ocjene povrede tog načela potrebno voditi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Stoga, pritom osobito imajući na umu potrebu primjene istražnog zatvora zajedno s rokovima maksimalnog trajanja te mjere u konkretnoj situaciji, ovaj drugostupanjski sud nalazi da načelo razmjernosti za sada nije povrijeđeno niti su ugrožena ljudska prava okrivljenika zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. – ispravak, 76/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.).

              Budući da ni ostalim žalbenim prigovorima okrivljenika, da nije nikada pravomoćno osuđen za počinjenje kaznenog djela silovanja, ne dovodi u pitanje opstojnost osnove po kojoj mu je istražni zatvor produljen, niti je ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno da bi bila ostvarena neka povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 18. rujna 2020.