1              Poslovni broj: Gž R-838/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-838/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. L. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. M. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika K.-A. d.o.o. za trgovinu i usluge, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. H. & G. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-1804/2019-32 od 15. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 17. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se djelomično žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-1804/2019-32 od 15. svibnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja, pa se preinačuje odluka o trošku sadržana pod točkom II. izreke prvostupanjske presude i to na način da ista u tom dijelu sada glasi:

 

„Dužan je tužitelj u roku od 15 dana na ime parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu za više traženo do iznosa od 12.222,62 zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je nedopuštena odluka tuženika o redovnom otkazu ugovora o radu od 12. listopada 2017., kojom se tužitelju otkazuje ugovor o radu sklopljen 15. veljače 2017. godine na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu "tehnical sales manager" (kojim su ugovorom zamijenjeni prvi ugovor o radu između tuženika i tužitelja od 30. siječnja 2004., temeljem kojeg je tužitelj za tuženika obavljao poslove na radnom mjestu direktora počevši od 1. veljače 2004., te svi naknadni ugovori i/ili dodaci tome ugovoru), potvrđena odlukom tuženika od 8. studenog 2017., te da prema tome radni odnos tužitelju nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na posao, na poslove radnog mjesta "tehnical sales manager", odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, u roku od 8 dana.

 

3. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak s kamatom po članku 29. stavak 2. ZOO-a počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do plateža, sve u roku 8 dana.“

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj isplatiti tuženiku iznos od 12.222,62 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da se ista preinači odnosno ukine.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Žalitelj neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Protivno navodima žalbe, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se prvostupanjska presuda može ispitati pa ovaj žalbeni razlog ni u čemu nije ostvaren.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika (tužitelja), te posljedično tome zahtjev tužitelja za vraćanje na rad.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj radio na radnom mjestu "tehnical sales manager" temeljem Ugovora o radu od 15. veljače 2017. na neodređeno vrijeme,

- da je tuženik dana 12. listopada 2017. donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika,

- da je na istu odluku tužitelj uložio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa na koji mu je tuženik odgovorio dana 8. studenog 2017. tako da je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan,

- da je tužitelj u daljnjem zakonskom roku podnio tužbu koja je predmet ovog spora,

- da je tužitelj početkom 2017. opozvan s funkcije direktora zbog neodgovarajućih poslovnih rezultata, a koje je poslove obavljao od 1. veljače 2004., te je sklopljen novi Ugovor o radu dana 15. veljače 2017.,

- da je 9. siječnja 2017. tužitelju dostavljeno e-mailom upozorenje pred otkaz zbog izuzetno loših rezultata poslovanja u kojem se detaljno specificiraju nedostaci u radnikovom ispunjavanju radno-pravnih obveza (izostanak bilo kakvog, a pogotovo redovitog kontakta s dobavljačima poslodavca, kratka i uglavnom neupotrebljiva izvješća tužitelja o obavljenim kontaktima, nepostojanje i neotvaranje novih projekata ili simbolično otvaranje kako bi se zadovoljila statistika, a bez stvarne volje i plana za ostvarivanje tih projekata, nepostojanje interesa za nove proizvode, izbjegavanje putovanja u Bosnu i Hercegovinu, izbjegavanje sudjelovanja na obveznim seminarima i treninzima koje organiziraju principali odnosno proizvođači proizvoda koje poslodavac prodaje na tržištu, nepostojanje osnovnih znanja o tržištu, odbijanje komunikacije s manjim i srednjim kupcima poslodavca i naglašavanje radnika da su mu u fokusu interesa samo veliki ugovori),

- da je tužitelj dana 25. siječnja 2017. potvrdio e-mailom da je primio na znanje konstruktivne kritike, te da će dati sve od sebe kako bi ostvario vidljivi napredak,

- da je tužitelj i dalje nastavio sa neprihvatljivim ponašanjem odnosno neosnovano je izbjegavao radne seminare, o proizvodima koje je zastupao bio je nedovoljno informiran, nije bio dovoljno angažira za distribuciju proizvoda, kao ni u posjećivanju kupaca i predlaganja projekta bez čega se ne može razviti posao odnosno nije imao apsolutno nikakav kontakt sa mnogim dobavljačima, te su njegovi izvještaji i kontakti bili kratki, jednostavni i uglavnom neiskoristivi, nije imao nikakav aktualni projekt odnosno ako ga je i imao to je bilo samo simbolično u svrhu udovoljenja statistici, nije pokazivao ikakav interes za nove proizvode dobavljača, te je zbog njegove nezainteresiranosti i nedovoljne angažiranosti došlo i do gubitka zastupstva partnera D. odnosno zbog njegovog postupanja nije došlo do odgovarajućih poslovnih rezultata,

- da je tužiteljevo postupanje u svojoj ukupnosti rezultiralo nezadovoljstvom poslodavca u odnosu na rad tužitelja budući da tužitelj nije bio usmjeren na postizanje boljih poslovnih rezultata,

- da navedenim tužitelj nije poštivao temeljne obveze i prava iz radnog odnosa, jer je opetovano bio nedovoljno angažiran u radu, a na što je bio u više navrata usmeno upozoravan od strane poslodavca, kojim upozorenjima mu se ukazivalo na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja za slučaj nastavka kršenja tih obveza,

- da omogućavanje obrane nije bilo realno za očekivati nakon što mu je poslodavac ostavio dovoljno vremena da poboljša svoj odnos prema radu, te se štoviše suglasio s kritikama, ali drugačije ponašanje nije uslijedilo.

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge.

Prema odredbi članka 8. ZPP-a pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud. Takva ocjena dokaza nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza. Odredba članka 8. ZPP-a bi mogla biti povrijeđena kad prvostupanjski sud uopće ne bi ocjenjivao dokaze u smislu navedene zakonske odredbe, ali u slučaju kad je neka od stranaka nezadovoljna ocjenom dokaza od strane prvostupanjskog suda, što je u ovom predmetu slučaj, ne znači da je ocjenjujući dokaze protivno ocjeni stranke, sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i relativno bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 1.  ZPP-a u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a.

Polazeći od prethodno navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da navedeno ponašanje tužitelja u svojoj ukupnosti predstavlja takve povrede obveza iz radnog odnosa koje opravdavaju odluku o otkazu, posebno ako se uzme u obzir činjenica da se u ponašanju tužitelja vidi namjera za kršenjem obveze iz radnog odnosa, te su tuženiku s tim u vezi nastale štetne posljedice.

Inače, skrivljeno ponašanje radnika, pretpostavlja ne samo namjeru, kao najviši stupanj krivnje, već i nehaj, kao blažu vrstu krivnje (istovjetno stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 284/2020-2 od 6. svibnja 2020.).

Pored toga, za otkaz skrivljenim ponašanjem radnika dovoljno je da radnik krši obveze iz radnog odnosa, pri čemu je potpuno neodlučno je li poslodavcu, zbog povrede obveza iz radnog odnosa do koje je došlo skrivljenim ponašanjem radnika, nastala šteta ili ne.

Pored toga, prvostupanjski je sud na pravilan način ocijenio značaj opisanog tužiteljevog ponašanja (u njegovoj ukupnosti) tj. da je u konkretnom slučaju tužitelj u dužem vremenu kontinuirano i grubo kršio radne obveze.

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz tužiteljevog ugovora o radu jer je utvrđeno da je tužitelj opetovano kršio obveze iz radnog odnosa i to nakon višestruko upućenih usmenih upozorenja na nedisciplinu i nepoštivanje obveza iz radnog odnosa. Dakle, iako je bio upozoravan da se takvo ponašanje neće tolerirati zbog čega mu je ukazano na mogućnost otkaza ugovora o radu, tužitelj i nadalje nije postupao sukladno odlukama i naredbama nadređenih.

Odredbom članka 115. stavak 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Materijalnopravno je pravilno obrazloženje prvostupanjskog suda da niti jedan poslodavac nije dužan trpjeti ponašanje radnika koje se objektivno manifestira u stalnom kršenju obveza iz radnog odnosa pri čemu mjerodavnim pravnim normama (ZR) nije propisano da bi razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika bio opravdan jedino u slučaju kada poslodavcu zbog ponašanja radnika nastane šteta.

Stoga, u situaciji kada je tužitelj kontinuirano kršio obveze iz radnog odnosa pa je to učinio i nakon pisanog upozorenja od strane tuženika, a imajući u vidu utvrđenja o načinu na koji je tužitelj povrijedio obveze iz radnog odnosa, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik dokazao opravdane razloge za otkaz ugovora o rad, čime nije osnovan niti tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na posao jer će sud naložit vraćanje radnika na posao samo ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao (članak 124. stavak 1. ZR).

Ne stoji navod tužitelja da prije donošenja odluke o otkazu nije bio upozoren na mogućnost otkaza u smislu odredbe članka 119. ZR-a budući je porukom od 9. siječnja 2017. koju mu je tuženik uputio elektroničkom poštom tužitelj upozoren na obveze iz radnog odnosa i ukazano mu je na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. 

Stoga odluka o otkazu nije nedopuštena zbog povrede procedure otkazivanja, jer je tuženik prije redovitog otkazivanja ugovora ispunio svoju obvezu iz članka 119. stavak 1. ZR-a bez obzira što je u to vrijeme među strankama bio zaključen drugi ugovor.

Pritom je za istaći kako odredbom članka 119. ZR-a nije propisano da se upozorenje mora odnositi na postupanje u razdoblju koje se promatra, odnosno na razdoblje u kojem je povreda obveza iz radnog odnosa učinjena.

Rečenu odredbu ZR-a o prethodnom upozorenju radnika na kršenje obveza iz radnog odnosa treba tumačiti tako da se uvjeti za redoviti otkaz stječu kad radnik učini bilo koju povredu radne obveze.

Nadalje, poslodavac nije dužan radniku omogućiti iznošenje obrane ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

To znači da je uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu, jer bi radnik svoje ponašanje opravdao.

U navedenim okolnostima nije bilo realno za očekivati da za utvrđena kršenja radne obveze radnik ima opravdanje, a tim prije što je nakon upozorenja od 9. siječnja 2017. tužitelj prihvatio kritike na svoj rad, ali svejedno odnos prema radu nije poboljšao i nastavio je s kršenjem radnih obveza, pa mu poslodavac nije bio dužan omogućiti iznošenje obrane, a kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

Stoga je prvostupanjski sud ispravno primijenio i materijalno pravo iz članka 119. stavak 2. ZR-a kada je ocijenio da propust tuženika da tužitelju omogući iznošenje obrane, nije od utjecaja na zakonitost predmetnog otkaza.

Inače, obveze poslodavca iz odredbe članka 119. ZR-a propisane su kako bi se što pravilnije utvrdile činjenice važne za donošenje odluke o otkazu kao i da se uklone i eventualni nesporazumi o obvezama radnika iz radnog odnosa.

To stoga što je moguće da radnik i ne zna koje ponašanje poslodavac neće tolerirati, pa kad ga poslodavac upozori, time ne samo da mu je to nedvojbeno dano do znanja nego nema ispriku za slučaj da to ponovi.

Prema sudskoj praksi, izostanak pisanog upozorenja ne mora samo po sebi imati za posljedicu ništavost odluke o otkazu.

Dakle, i u okolnostima kada upozorenje nije dano u pisanoj formi, ali poslodavac dokaže, da je prethodno radnika usmeno upozoravao ono je valjano jer je osnovna svrha ovog instituta da je radniku skrenuta pozornost na njegovo ponašanje i da mu je dano do znanja da se to ubuduće neće tolerirati.

Prema tome, suprotno žalbenim navodima, a s obzirom na navedena utvrđenja, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba iz članka 119. stavak 1. i 2. ZR-a.

Slijedom svega iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu, kao i zahtjev koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

Međutim, osnovano tužitelj osporava zakonitost odluke o troškovima postupka. 

Naime, u konkretnom slučaju radilo se prvenstveno o radno statusnom sporu, pa utoliko tuženiku sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) pripada samo jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak, a kojem iznosu je onda u smislu Tbr. 42. Tarife trebalo dodati i pripadajući porez na dodanu vrijednost. Isto tako, u odnosu na zatraženi iznos od 6.472,67 kuna, tuženik taj dio svog zahtjev nije postavio kako to nalaže odredba članka 164. stavak 2. ZPP-a, pa nije bilo osnove da mu se navedeni iznos odmjeri.

Slijedom svega iznijetog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

Split, 17. rujna 2020.