REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2767/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari
tužitelja VODOVOD I KANALIZACIJA d.o.o., OIB 56826138353, Split, Hercegovačka 8,
protiv tuženika STRUKTOR d.o.o., OIB 52682496706, Solin, Don Lovre Katića 66, kojeg
zastupa punomoćnik Ivan Čizmić, odvjetnik u Splitu, radi isplate iznosa od 504,00 kn,
odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj
P-50/2017-12 od 7. ožujka 2019., 17. rujna 2020.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2017-12 od 7. ožujka 2019. i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 504,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama tekućim na iznos od:

- 257,02 kn od 11. veljače 2013. do isplate, - 38,25 kn od 14. ožujka 2013. do isplate, - 49,33 kn od 11. travnja 2013. do isplate,

- 159,40 kn od 17. svibnja 2013. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. srpnja

2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza

2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od
925,00 kn (devetstodvadesetpet kuna), u roku od osam dana, dok se u preostalom dijelu koji
iznosi 12,50 kn (dvanaeset kuna i pedeset lipa) kao i u dijelu u kojem se potražuje trošak
PDV-a i trošak sudske pristojbe na žalbu tuženikov zahtjev odbija kao neosnovan.

Poslovni broj: 7 Pž-2767/2019-2 2

Obrazloženje

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda je naloženo tuženiku da tužitelju plati
iznos od 504,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća
pojedinačno naznačenih iznosa do isplate (točka I. izreke), te je tuženiku naloženo da tužitelju
naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 23,00 kn s pripadajućim zakonskim
zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2019. do isplate (točka II. izreke).

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je
prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je u suprotnosti s
odredbom čl. 461.a Zakona o parničnom postupku ocijenio isprave koje je tužitelj dostavio
tek na pripremnom ročištu održanom 5. studenog 2018. Navodi da je tužitelj podneskom od 5.
studenog 2018. specificirao i precizirao tužbeni zahtjev i na taj način zapravo izvršio
objektivnu preinaku tužbe na koju tuženik nije pristao, slijedom čega nije jasno je li sud i
zašto tužitelju dopustio tu preinaku. Smatra da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu i visinu
zahtjeva, te da nije jasno na koji način je tužitelj obračunao utuženi iznos od 504,00 kn. U
konkretnoj zgradi ima puno više poslovnih prostora od 16, odnosno 18, pa smatra nejasnim
kako tužitelj zahtijeva od tuženika da plati 1/16 odnosno 1/18, odnosno od čega. Predlaže
ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a
podredno istu preinačiti i tužitelja obvezati na naknadu troškova parničnog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Pobijana presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,
2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih
žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka
iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Žalbenim navodima da je prvostupanjski sud u suprotnosti s odredbom čl. 461.a ZPP-a
uzeo u obzir isprave dostavljene na pripremnom ročištu održanom 5. studenog 2018., tuženik
zapravo pobija presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupa iz čl. 354.
st. 1. ZPP-a. Međutim, kako je predmet ovoga spora zahtjev za isplatu koji ne prelazi iznos od

50.000,00 kn (spor male vrijednosti), presuda kojom se završava takav spor se može pobijati
samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8.,

9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a), te ovaj
sud nije ovlašten ispitivati je li pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud počinio
relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju žalitelj upire u žalbi.

Neosnovano tuženik navodi da je podneskom od 5. studenog 2018. tužitelj izvršio
objektivnu preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a. Naime, tužitelj je pred Općinskim
sudom u Splitu podnio tužbu protiv 18 (slovima: osamnaest) suvlasnika zgrade anagrafske
oznake Split, Spinčićeva 2b, radi isplate iznosa od 9.071,53 kn na jednake dijelove, a koji
iznos je tužitelj zahtijevao na ime isporuke vode. Općinski sud u Splitu se rješenjem poslovni
broj P-5990/2016 od 12. prosinca 2016. oglasio stvarno nenadležnim u odnosu na ovdje

Poslovni broj: 7 Pž-2767/2019-2 3

tuženika i po pravomoćnosti tog rješenja je ustupio predmet Trgovačkom sudu u Splitu kao
stvarno i mjesno nadležnom sudu. Kako je na poziv suda od 19. rujna 2018. tužitelj
podneskom od 5. studenog 2018. naznačio da se na tužitelja odnosi 1/18 dijela ukupne
tražbine, odnosno iznos od 504,00 kn, a što je u skladu s podjelom novčane tražbine iz tužbe,
to tužitelj takvom specifikacijom nije promijenio istovjetnost svog zahtjeva kako to
neosnovano tuženik navodi.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 504,00 kn na ime cijene za
vodu isporučenu za poslovnu građevinu (Pavković), Spinčićeva 2b, Split, pod šifrom kupca
2623062, broj vodomjera 61970, a koju tužitelj potražuje od tuženika kao suvlasnika poslovne
zgrade za razdoblje od 6. prosinca 2012. do 8. travnja 2013.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj isporučitelj vodne usluge i da je tuženik
korisnik poslovnog prostora u poslovnoj zgradi na adresi u Splitu, Spinčićeva 2b, slijedom
čega je pravilno zaključio da je tuženik obveznik plaćanja cijene za isporučenu vodu u smislu
odredbe čl. 205. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11 i 56/13;
dalje: Zakon o vodama) kojom je propisano da je cijena vodnih usluga prihod isporučitelja
vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se
usluga koristi (korisnik).

Međutim, ocjenjujući osnovanost visine prvostupanjski sud je pogrešno primijenio
materijalno pravo kada je zaključio da se ukupna potrošnja vode za cijelu zgradu dijeli u
omjeru 1/18, odnosno među sudužnicima na jednake dijelove. Prvostupanjski sud je, naime,
zaključio da cijena za isporuku vode ne predstavlja trošak nekretnine u suvlasništvu sukladno
odredbi čl. 38. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj:
91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09 i 143/12;
dalje: ZVDSP-a) prema kojoj se obveze među suvlasnicima dijele razmjerno suvlasničkim
dijelovima, već da se trošak obveze plaćanja cijene za isporučenu vodu treba podijeliti među
dužnicima (suvlasnicima) na jednake dijelove sukladno odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o
obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/1; dalje: ZOO). Uzimajući u
obzir da poslovna zgrada ima 18 suvlasnika, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik kao
suvlasnik obveznik plaćanja cijene po svakom pojedinom računu u omjeru od 1/18.

Odredbom čl. 41. st. 1. ZOO-a, na koju se prvostupanjski sud pozvao, je propisano da
je obveza djeljiva ako ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista
svojstva kao i cijela činidba i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače
je obveza nedjeljiva.

Prvostupanjski sud ispušta iz vida činjenicu da se dug za isporučenu vodu odnosi na
suvlasničke dijelove na kojima je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine u
smislu odredbe čl. 66. ZVDSP-a (proizlazi iz činjeničnih navoda iz tužbe i Ugovora o
kupoprodaji uredskog prostora na str. 14. – 15. spisa), slijedom čega je tuženik obvezan za dio
koji otpada na njegovu etažnu jedinicu o svom trošku održavati i snositi sve javne obveze i
terete u svezi s vlasništvom tog dijela (čl. 84. st. 1. ZVDSP-a), dakle ne radi se o dugu koji su
u obvezi platiti sve etažni vlasnici u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZOO-a.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su suvlasnici poslovne zgrade zaključili Sporazum o
prefakturiravanju računa za poslovnu zgradu za razdoblje od 6. prosinca 2012. do 10.
listopada 2013., a kojim su odredili da se računi prefakturiraju na svakog pojedinačnog

Poslovni broj: 7 Pž-2767/2019-2 4

suvlasnika zgrade u skladu s potrošnjom prema internim vodomjerima, dakle u skladu sa
stvarnom potrošnjom, odnosno u onolikom omjeru koliko na svakog od suvlasnika pripada
prema očitanju vodomjera, te je utvrdio da je tužitelj izvršio kontrolno mjerenje potrošnje
vode putem tehničke službe i da je tom prilikom utvrđeno da su interni vodomjeri neispravni i
da zbroj njihova očitovanja nije odgovarao ukupno evidentiranoj potrošnji na glavnom
zajedničkom vodomjeru.

Odredbom čl. 206. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11 i
56/13) je propisano da visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne
usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave (st. 1.), a takva odluka sadržava: vrstu
vodne usluge, visinu cijene (tarifa vodne usluge), način obračuna i plaćanja usluge i iskaz
javnih davanja koja se obračunavaju i naplaćuju uz cijenu usluge (st. 3.). Odluka o cijenama
je interni akt sukladno kojem je isporučitelj javne usluge dužan obračunati cijenu u slučaju
kad je zgrada priključena na glavni vodomjer u vlasništvu javnog isporučitelja, a očitanja
prema internim vodomjerima nisu moguća, kao u konkretnom slučaju. Tužitelj ima pravo
potraživati od tuženika kao etažnog vlasnika udio u ukupnoj potrošnji vode koji se odnosi na
njegovu poslovnu jedinicu, ali prema obračuna koji je sastavio na način propisan odlukom o
cijenama javnih isporučitelja. Upravo zakon propisuje da se tom odlukom detaljno razrađuje
na koji način se obračunava i dijeli potrošnja, odnosno vrši li se to prema broju prijavljenih
članova kućanstva, razmjerno veličini suvlasničkog dijela na kojem je uspostavljeno i
proizlazi vlasništvo posebnog dijela nekretnine, i sl.

S obzirom na to da je tužitelj prema očitanju glavnog vodomjera izračunao potrošnju
vode za cijelu poslovnu zgradu, dakle ukupan utrošak za sve etažne jedinice, a nije naveo na
koji način se sukladno odluci o cijenama vrši raspodjela potrošnje među vlasnicima etažnih
dijelova, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a trebalo uzeti
da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja i slijedom toga odbiti tužbeni zahtjev kao
neosnovan.

Tužitelj koji je u cijelosti izgubio parnicu je dužan naknaditi tuženiku opravdane troškove parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Unatoč tome što nije pristupio na ročište na kojem je zaključena glavna rasprava,
tuženik je u podnesku od 15. studenog 2018. stavio svoj zahtjev za naknadu troškova
parničnog postupka u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV od 25%. Tuženikov zahtjev je
opravdan jer tuženik ima pravo na troškove jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski
postupak u iznosu od 1.000,00 kn uvećano za PDV (Tbr. 7.8. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje:
Tarifa), a tuženik je tražio pola od toga pa je, ostajući unutar granica tuženikovog zahtjeva (čl.

2. st. 1. ZPP-a), tužitelja valjalo obvezati na naknadu troškova prvostupanjskog postupka u
iznosu od 625,00 kn.

Tuženik ima pravo na naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 300,00 kn
(Tbr.10.3. Tarife). Tuženik je zatražio trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 kn, slijedom
čega je za iznos od 12,50 kn njegov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Tuženik je zatražio
i trošak PDV i sudske pristojbe na žalbu koji nije određeno postavio u smislu odredbe čl. 164.
st. 1. ZPP-a jer takav trošak nije odredio po visini pa je u tom dijelu tuženikov zahtjev valjalo
odbiti kao neosnovan.

Poslovni broj: 7 Pž-2767/2019-2 5

Stoga je tužitelja trebalo obvezati na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 925,00 kn, a u preostalom dijelu odbiti kao neosnovan tuženikov zahtjev.

Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu jer je bila zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 17. rujna 2020.

Sudac Ružica Omazić, v.r.