1

Broj: Jž-611/2019

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.L., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalne službe u Novom Marofu od 23. studenog 2018., broj: 9. Pp J-405/17-20, u sjednici vijeća održanoj                       17. rujna 2020.,

p r e s u d i o    j e

I. Odbija se žalba okr. M.L. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M.L. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

                                                  Obrazloženje

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalne službe u Novom Marofu od 23. studenog 2018., broj: 9. Pp J-405/17-20, proglašen je krivim okr. M.L. da je, na način činjenično opisan izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 190,00 kuna (protuvrijednost 50 DEM odnosno 25,56 EUR), koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

Istom presudom, okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 317,68 kuna.

              Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se žalba podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

Okrivljenik u žalbi postavlja retoričko pitanje na osnovu čega je prvostupanjski sud, osim izjava svjedoka, zaključio da je on kriv, ističe da su izvještaji policijskih službenika u vezi izjava svjedoka netočni, da nije počinio prekršaj, a niti je dokazano da ga je počinio te da su svjedokinje uskladile svoje izjave.

Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama okrivljenika, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud zaključak o krivnji okr. Mladena Lilića donio povezujući iskaze svjedokinja I.U., V.F. i Z.I.. Navedene svjedokinje, suglasno i bez proturječja, opisuju inkriminirani događaj, a iskazivale su bez ikakve dvojbe i nesigurnosti. Okrivljenik u žalbi obezvređuje iskaze svjedokinja tvrdnjom da nisu iskazivale istinito, pri čemu ne navodi ni jedan razlog, ni motiv zbog kojeg bi svjedokinje to učinile. Po ocjeni ovog suda, u spisu predmeta doista nema ni jednog razloga koji bi upućivao na motiv i zainteresiranost ispitanih svjedokinja da neosnovano terete okrivljenika. Iz navedenog razloga, po ocjeni ovog suda, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi njihove iskaze.

Neosnovano se u žalbi navodi da su svjedokinje uskladile svoje iskaze te da je nonsens da bi on svakoj od njih posebno, jer su pojedinačno ulazile u prostoriju, govorio riječi koje su navedene u izreci pobijane presude. Naime, sve svjedokinje su bez ikakve dileme i proturječja, opisale da je inkriminirane prilike okrivljenik vikao, a čime su se u njegovom ponašanju ostvarila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim. Istina je da iz iskaza svjedokinja proizlazi da su riječi „svi ste vi lopovi, svi kradete“ bile vikom izgovorene kada je bila prisutna samo svjedokinja Z.I., a „maknite se od mene laganim kasom“ je bilo upućeno svjedokinji V.F. u trenutku kada su bile prisutne sve tri svjedokinje, dok ostale riječi koje svjedokinje opisuju (one upućene svjedokinji I.U.) nisu bile obuhvaćene optužbom, a da takav precizan slijed događaja ne proizlazi iz izreke pobijane presude, no ova činjenica ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik na javnom mjestu vikao, što je odlučna činjenica za ostvarenje bića djela prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret.

Stoga je ocjena ovog suda da žalbeni navodi predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okr. M.L. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl.202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu, a radi se o zakonom propisanom posebnom minimumu, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za izricanje blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. rujna 2020.

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.