- 1 -              Poslovni broj: Usž-2922/19-2

 

Poslovni broj: Usž-2922/19-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te sudske savjetnice Maje Novosel, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Općina M., M., kojeg zastupa opunomoćenica L. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i R. d.o.o., Đ., protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprava vodnoga gospodarstva, Z., radi utvrđivanja javnog vodnog dobra, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3532/18-37 od 20. ožujka 2019. godine, na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2020.

 

p r e s u d i o j e

             

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3532/18-37 od 20. ožujka 2019. godine.

 

Obrazloženje

             

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda pod točkom 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-325-02/14-02/33, urbroj: 525-12/0993-14-2 od 21. veljače 2014. godine, kojim je pod točkom 1. izreke utvrđeno da zemljište čestice z.k.č.br. 9870 i 9871, z.o. 2496 k.o. M., oranica u S., ukupne povr. 611 hv i livada u S., ukupne povr. 901 hv, u vlasništvu Općine M. (udio 1/1), u cijelosti pripada javnom vodnom dobru, a točkom 2. izreke istog rješenja određeno da je temeljem tog rješenja kod Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Karlovcu potrebno izvršiti na zemljišnoj čestici iz točke 1. upis oznake javno vodno dobro u općoj uporabi – na upravljanju Hrvatskih voda uz istovremeno uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske.

Treba reći da je osporena presuda prvostupanjskog suda donesena u ponovnom postupku nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem, br. U-zpz 40/17-10 od 20. veljače 2018. godine, usvojio zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude ovog Suda, te ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja: Usž-261/17-2 od 28. ožujka 2017. godine, kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu, broj: UsI-1374/14-15 od 9. studenoga 2016. godine, te predmet vraćen prvostupanjskog upravnom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu ističući da je Vrhovni sud u navedenom rješenju naveo netočne činjenice, te da je svojim rješenjem nezakonito proširio obvezu upravnog suda RH utvrđivati izvanknjižno vlasništvo na predmetnim nekretninama. Navodi da je stav Vrhovnog suda u navedenoj Odluci u potpunosti suprotan stavu istog suda u identičnim predmetima (da je riječ samo o drugim k.č.br. iste katastarske općine), a kojim je odlukama (br. U-zpz-41/17; U-zpz-21/17 i U-zpz-45/17) isti sud odbio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan citirajući razloge navedenih presuda. Navodi da je već u tužbi od 8. travnja 2014. godine osporio da bi se navedene čestice nalazile unutar inundacijskog pojasa pri čemu da ostaje i dalje na toj tvrdnji, jer da nije dokazano da bi te nekretnine predstavljale vodno dobro u smislu članka 8. Zakona o vodama. Ističe da tuženik spisu nije dostavio prijedlog niti mišljenje Hrvatskih voda o vanjskoj granici inundacijskog pojasa niti odluku tuženika od 13. kolovoza 2013. godine o vanjskoj granici uređenog inundacijskog pojasa uz lijevu i desnu obalu rijeke D. na području k.o. M. kako bi se utvrdilo da iste čestice predstavljaju vodno dobro u skladu s citiranom odredbom članka 8. Zakona. Pritom ističe da sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se radi o vodenoj površini, a zainteresirana osoba (ŽDO) da se radi o poljoprivrednom zemljištu. Nadalje skreće pozornost u smislu odredbe članka 11. stavak 1. Zakona o vodama uvjet za utvrđenje vodnog dobra je vlasništvo ne posjed, a činjenica da je tužitelj upisan kao posjednik na predmetnim nekretninama u katastru, ne dokazuje da je isti izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina. Posebno ističe da su na dan stupanja na snagu Zakona o vodama predmetne čestice bile u suvlasništvu fizičkih osoba te da su tek podnošenjem prijedloga za pokretanje i ostvarivanje pojedinačnog ispravnog postupka 2011. godine postale vlasništvo tužitelja. Tužitelj spori da bi predmetne nekretnine predstavljale izvanknjižno vlasništvo tužitelja u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vodama. Predlaže poništiti osporenu presudu i naknaditi trošak zastupanja tužitelja.

Tuženik se nije očitovao o žalbi iako je dostava poziva istom uredno iskazana.

Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu ističe da je već prethodno sud donio odluku u ovom predmetu na način da je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koja odluka je potvrđena i po Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, ali je po zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. veljače 2018. godine ukinuta presuda prvostupanjskog upravnog suda, ali i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Istovremeno da je u obrazloženju navedenog rješenja Vrhovnog suda potvrđeno da glede stjecanja prava društvenog vlasništva na temelju pravnog posla uknjižba u zemljišnim knjigama nije bila propisani način stjecanja, već se društveno vlasništvo i pravo korištenja stjecanja stjecalo samim sklapanjem pravnog posla. Na ovaj način je potvrđen stav zainteresirane osobe Republike Hrvatske, time da su ove nekretnine, bez obzira na upis u zemljišnim knjigama po fizičkim osobama u stvari bile društveno vlasništvo koje je koristila Mjesna zajednica M., a nakon što su mjesne zajednice prestale postojati, stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi ili upravi (Narodne novine, broj 90/92.), to su JLS postale pravni sljednici istih na njihovom području. Obzirom na ovakav izričit stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatra da Upravni sud u Zagrebu nije mogao donijeti drukčiju odluku, to više što je pribavio spis Hrvatskih voda u odnosu na određenje inundacijskog pojasa, kako to proizlazi iz obrazloženja presude koju tužitelj pobija žalbom. Tužitelj je očito propustio ovaj dio obrazloženja navedene presude budući da u žalbi navodi da mu uz spis nije dostavljeno mišljenje Hrvatskih voda o vanjskog granici inundacijskog pojasa. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom utvrđenju izvanknjižnog vlasništva, već ispitivanju valjanosti rješenja Ministarstva poljoprivrede što tužitelj traži tužbom podnesenom u ovom predmetu. Osnovno je u ovom predmetu da su predmetne nekretnine bile društveno vlasništvo s pravom korištenja Mjesne zajednice M., koja je ovo pravo stekla na temelju pravnog posla a da se obzirom na ovakav način stjecanja nije morala upisati kao vlasnik nekretnina, da bi ovo vlasništvo bilo valjano stečeno, kako to proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako navedeno nije bilo potrebno za stjecanje prava vlasništva, a i sama tužiteljica u prijedlogu za z.k. ispravni postupak navodi da su ove nekretnine bile u prijašnjem posjedu Mjesne zajednice M., pa je sud mogao samo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga kako je to u obrazloženju i naveo, a koje temelji na rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. veljače 2018. godine (U-zpz-40/17) te naknadno prikupljenom dokumentacijom u ovom postupku, u prvom redu spisa Hrvatskih voda, u kojem je određeni inundacijski pojas a kojim je obuhvaćena i nekretnina koja je predmet ovog postupka. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je u ponovnom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja pri čemu se osnovano pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz-40/17-10 od 20. veljače 2018. godine (dalje: rješenje VSRH), kojim su ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Zagrebu i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz uputu za daljnje postupanje u predmetnoj stvari.

U navedenom rješenju VSRH izraženo je stajalište da su nižestupanjski sudovi ocjenjujući postojanje predmnjeve iz članka 11. Zakona o vodama (Narodne novine, broj 153/09., 130/11., 56/13. i 14/14., dalje: ZV) samo kroz činjenica upisa u zemljišnoj knjizi, a neuzimajući u obzir i izvanknjižno vlasništvo predmetnih nekretnina kao vodnog dobra na dan stupanja na snagu Zakona o vodama (Narodne novine, broj 107/95.) pogrešno primijenili materijalno pravo.

Prvostupanjski upravni sud je postupajući u ponovnom postupku u skladu s rješenjem VSRH se u potpunosti držao pravnog shvaćanja istog Suda, a za svoju odluku je dao argumentirano obrazloženje razloge, koje prihvaća i ovaj Sud s obzirom da su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom sporu, prema kojem su predmetne nekretnine prije 1. siječnja 1996. godine odnosno prije stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995. godine, bile u statusu društvenog vlasništva s pravom korištenja Mjesne zajednice M., koja Mjesna zajednica je prestala postojati stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Narodne novine, broj 90/92.), temeljem kojeg su inače prestale postojati mjesne zajednice) dana 7. siječnja 1993. godine, pa su JLS postale pravni sljednici mjesnih zajednica na njihovom području što posljedično navedenom znači da je i Općina M., kao JLS, stekla vlasništvo predmetnih nekretnina temeljem Zakona prije 1. siječnja 1996. godine čime su ostvareni uvjeti iz članka 11. mjerodavnog Zakona o vodama.

Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje tužitelj upire u svojoj žalbi ne upućuje na drugačiji zaključak budući da je upravo i u tim odlukama izraženo isto pravno shvaćanje kao i u ovom predmetnom rješenju VSRH, ali je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude navedenim odlukama odbijen iz razloga jer u tim postupcima upravnih sudova nije bila pružena mogućnost ocjene činjenica koje su prvi puta iznesene tek u zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, što znači iz činjeničnog a ne pravnog razloga. U tim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske je prihvatio pravilnim pravno shvaćanje podnositelja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, prema kojem mjerodavnim za status nekretnine o kojima je riječ u odredbi članka 11. Zakona o vodama nije zemljišno knjižno stanje, već njezino stvarno, izvanknjižno stanje u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995. godine, ukoliko je ono različito od zemljišno-knjižnog, a koje shvaćanje je izraženo i u predmetnom rješenju VSRH, u izvršenju kojeg je donesena ovdje osporena presuda prvostupanjskog suda.

U odnosu na utvrđenu pripadnost predmetnih čestica inundacijskom pojasu, koju tužitelj također žalbom neosnovano osporava treba reći da za takve tvrdnje nema podloge u podacima spisa predmeta, te su u obrazloženju osporene presude dani valjani razlozi kojima se prvostupanjski sud rukovodio ocjenjujući prigovore tužitelja s tim u vezi, koje razloga prihvaća i ovaj Sud, budući su utemeljeni na spisu predloženim dokazima (odluka Ministarstva poljoprivrede od 13. kolovoza 2013. godine o određivanju granica uređenog inundacijskog pojasa, grafički prikaz i drugo).

S obzirom na sve utvrđeno u upravnom postupku i u upravnom sporu ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti pravilnost primjene materijalnog prava, slijedom čega je žalbu trebalo odbiti.

Trebalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadom troškova, koje troškove tužitelj nije specificirao, sve na temelju odredbe članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.) budući tužitelj nije uspio u sporu.

Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 17. rujna 2020.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.