Poslovni broj 20 Gž-1730/2018

 

 

    U   I M E   RE P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. C. iz J., P., OIB ..., zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženih 1. N. l., R., OIB ..., zastupanog po punomoćnici A. H., odvjetnici iz R. i 2. R. F. iz R., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i partneri iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-168/2017-19 od 15. lipnja 2018. godine, dana 17. rujna 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o   je

 

 

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-168/2017-19 od 15. lipnja 2018. godine u točkama 3. i 4. izreke.

 

2. Prihvaća se žalba prvotuženika i citirana presuda preinačuje u točkama 1. i 2. izreke i sudi:

 

Odbijaju se tužbeni zahtjev tužiteljice i zahtjev za naknadom troška parničnog postupka koji glase:

            „1.         Prvotuženik je dužan isplatiti tužiteljici s osnove naknade neimovinske štete novčani iznos u visini od 80.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana.       

            2.         Prvotuženik je dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.237,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.“

 

3. Nalaže se tužiteljici da prvotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.025,00 kn, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev prvotuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

 

4. Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

 

 

                                                                          Obrazloženje

 

              Citiranom presudom naloženo je prvotuženiku da tužiteljici naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 80.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 8.237,50 kn (točke 1. i 2. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i naloženo je tužiteljici da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kn (točke 3. i 4. izreke).

 

Protiv citirane presude žalbe podnose tužiteljica i prvotuženik; tužiteljica protiv točke 3. i 4. izreke, a prvotuženik protiv točke 1. i 2. izreke, iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka l. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i u odnosu na drugotuženika (tužiteljica), odnosno njegovim odbijanjem (prvotuženik).

 

U odgovoru na žalbu prvotuženik osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

             

              Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba prvotuženika osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženici solidarno naknade štetu nastalu objavom članka pod naslovom „Generalna konzulica S. C. zaradila milijun, a ne radi svoj posao" objavljenog na web portalu prvotuženika 15. veljače 2017. u 23,47 sati.

 

              Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su  prvotuženik, kao nakladnik, a drugotuženik kao glavni urednik tiskanog i online izdanja N. l., objavili dana 15. veljače 2017. tekst pod naslovom "Generalna konzulica S. C. zaradila milijun, a ne radi svoj posao", daljnjih podnaslova „Naporna pečalba“, „Mjesecima u Hrvatskoj“, „Prekršaj do prekršaja“, „M. i J.“. Utvrđuje da je autor članka D. R. objavio uvid u službeničku predstavku D. K., konzula gerant u Generalnom konzulatu u N. Y., upućenoj nadležnim institucijama Republike Hrvatske, u kojoj predstavci se navodi kako tijekom dvogodišnjeg boravka u N. Y. tužiteljica nije riješila niti jedan konzularni predmet, nije napisala nijednu gospodarsku bilješku iz jednog od glavnih financijskih središta svijeta, u daljnjem tekstu članka da se navodi da je "jučer" Ministarstvo vanjskih poslova (dalje: MVP) primilo službeničku predstavku podnesenu radi višekratnog kršenja zakona i propisa od strane generalne konzulice S. C., potom da se ističe da se iz službeničke predstavke "ponovno svjedoči o nevjerojatnoj lakoći rasipanja novca hrvatskih poreznih obveznika…", potom se u podnaslovu "Mjesecima u Hrvatskoj" ističe da je tužiteljica redovito primala mjesečnu plaću od 6.400 USD, što za dvogodišnje razdoblje prelazi milijun kuna, a da za uzvrat, osim obilaska prijema i skupova, nije radila na pružanju konzularne pomoći, pisala gospodarske analize, niti uspješno posredovala u bilo kakvom ozbiljnom poslovnom ugovoru između hrvatske i američke tvrtke, da se tužiteljica nalazi u Hrvatskoj od početka studenog 2016. bez formalne odluke o razriješenju dužnosti i da četiri mjeseca prima deviznu plaću kao da je mandatu u inozemstvu, a nakon što je iskoristila godišnji odmor da je otvorila bolovanje koje je zatvorila u siječnju 2017. Ranije da je podnijela zahtjev za povrat u Republiku Hrvatsku, te da čeka formalni postupak za razriješenje od nadležnih, a u podnaslovu "Prekršaj do prekršaja" da se ističe da tužiteljica nije zatražila odobrenje za preseljenje hrvatskog konzulata u novi prostor, a što je bila njena zakonska obveza, kao i tvrdnja u predstavci da je svjesno krivotvorila godišnje izvješće konzulata jer da je MVP prikazivala da je obavljala konzularne poslove, a iz računalne evidencije da proizlazi da nije radila niti jedan konzularni predmet i da nije imala elementarno znanje o konzularnim poslovima. U podnaslovu M. i. J. da se ističe da je tužiteljica imenovana na dužnost generalne konzulice u N. Y. na prijedlog tadašnje šefice diplomacije V. P., a u medijima da se špekuliralo kako se to dogodilo na inicijativu i lobiranje M. G., čija da je tužiteljica bila pomoćnica 90-ih godina kada je on bio ministar vanjskih poslova, a potom i veleposlanica pri Stalnoj misiji u uredu UN-a u G. i nacionalna koordinatorica Pakta o stabilnosti. Dalje da se u članku ističe da, iako je svojedobno bila pomoćnica ministra vanjskih poslova za gospodarstvo, tužiteljica da nikada nije radila na koznzularnim poslovima, niti položila konzularni ispit, pa da nisu jasni kriteriji kako je imenovana na tu dužnost.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica dokazala da je predmetni članak, koji prenosi sadržaj službeničke predstavke D. K. u kojem isti navodi činjenice koje se odnose na rad tužiteljice kao diplomata, kod nje rezultirao povredom osobnog integriteta. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je životno i logično da je tužiteljica prepoznata u širokim društvenim krugovima, ali i od strane građana koji čine društvenu zajednicu i koji prate ne samo društvena događanja, nego i politička događanja u koja su involvirana tijela Republike Hrvatske, pa iako u vrijeme objave predmetnog članka tužiteljica nije bila političar, da je područje diplomacije vrlo ozbiljno zbog čega da su diplomati od karijere prepoznate osobe i može ih se cijeniti kao javne osobe. Utvrđuje da protiv tužiteljice nikada nije proveden nikakav postupak. Iako je D. R., autor članka, iskazao da je odmah po saznanju za navedenu predstavku koju mu je dostavio njegov izvor u MVP, krenuo u provjeru istinitosti navoda iz predstavke, te da je utvrdio putem svojih izvora da se radi o vjerodostojnim navodima predstavke, te da je saznao da je MVP zaprimilo predstavku i da je ispituju, što da je kod njega stvorilo dojam prihvaćanja predstavke kao vjerodostojne od strane MVP, odnosno da je informacija utemeljena na točnim činjenicama za koje je imao osnovan razlog povjerovati da su točne, te da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru točnosti, zbog čega je objavom članka postupano u dobroj vjeri, prvostupanjski sud utvrđuje da se nakladnik ne može pozivati na "neslužbene podatke" bez da navede identitet od kuda dolaze te informacije. Iako se autor obratio tužiteljici e-mailom po saznanju za predstavku, prvotuženik da je objavio članak u vrlo kratkom vremenskom tijeku nakon upita, bez da se tužiteljica izjasnila. D. K. da nije uputio predstavku prvotuženiku, niti osobno autoru članka, već MVP i drugim tijelima javne vlasti, te da se na objavu članka prvotuženik odlučio isključivo oslanjajući se na promišljanje autora članka i cijeneći navedene bezimene informatore i izvore, te da takvo postupanje prvotuženika ne ukazuje da je postupao u dobroj vjeri jer da je trebao biti znatno detaljniji i temeljitiji u provjeri informacija. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je prvotuženik odgovoran tužiteljici za štetu nastalu objavom navedenog članka, te joj je u cijelosti dosudio zatraženi novčani iznos od 80.000,00 kn kao primjeren.

 

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je drugotuženik u vrijeme objavljene informacije obavljao poslove glavnog urednika kod prvotuženika, te da se, prema odredbi članka 21. stavak 1. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11 I 81/13; dalje ZM), tužba podnosi protiv nakladnika, pa je stoga odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika.

 

Neosnovani su žalbeni navodi stranaka o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka jer provedenim dokaznim postupkom i donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, vezano za članak 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Međutim, osnovani su žalbeni navodi prvotuženika da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na njega. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika valjalo prihvatiti.

 

Odredbom članka 21. stavka 4. ZM propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

 

U konkretnom slučaju prvotuženik je objavio članak novinara D. R. u kojem iznosi sadržaj službeničke predstavke koju je nadležnim institucijama uputio D. K., konzul gerant u generalnom  konzulatu RH u N. Y., a vezano uz nepravilnosti u radu tužiteljice koja je u tom konzulatu bila dvije godine generalna konzulica. Nesporno je da je sadržaj predstavke vjerno prenesen, dakako riječima autora, dakle, nesporno je da D. R. nije dodavao neke druge činjenice vezano uz rad tužiteljice koje se u predstavci ne navode. Članak je inspiriran trošenjem (autor to naziva nevjerojatnom lakoćom rasipanja) novaca hrvatskih poreznih obveznika, što nepobitno predstavlja javni interes. Autor se pozvao na svoje tajne izvore u Ministarstvu vanjskih poslova, ali nije ih imenovao, međutim, iz svega iznesenog proizlazi da takvi izvori postoje jer inače autor ne bi niti došao do službeničke predstavke o radu tužiteljice, o čemu je sačinjen članak, dapače proizlazi da je autor članka došao do predstavke čim je ista stigla u MVP, pa ovaj sud vjeruje da se i naknadno kod svojih tajnih izvora konzultirao o točnosti informacija, a ujedno je putem elektroničke pošte zatražio očitovanje i tužiteljice i MVP o sadržaju navedene predstavke, ali mu nitko nije odgovorio (uzgred se napominje da se sama tužiteljica začudila odakle autoru njezina službena e-mail adresa, uz obrazloženje da se ista koristi samo za internu komunikaciju unutar MVP). Stoga ovaj sud zaključuje da je autor članka imao osnovani razlog za povjerovati da je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je imao osnovani razlog povjerovati da su točne i da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, te da je postupao u dobroj vjeri. S obzirom da se članak bavi radom tužiteljice, kao generalne konzulice, informacije o njezinom radu predstavljaju opravdano zanimanje javnosti, a ta javnost su porezni obveznici koji to sve plaćaju i svakako da je interes javnosti kako se troše sredstva i kako rade osobe koje predstavljaju Republiku Hrvatsku u inozemstvu (jer državu u inozemstvu u širem smislu ne predstavljaju samo veleposlanici). Slijedom iznesenog, ovaj sud je mišljenja da u konkretnom slučaju postoje pretpostavke za ekskulpaciju nakladnika iz članka 21. stavka 4. ZM-a, pa je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice i u odnosu na prvotuženika.

 

Valja dodati i slijedeće. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) je u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja utvrdio načelna stajališta kako slijedi. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili kritiziraju. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena. U mnogim su slučajevima zlouporaba vlasti, korupcija, diskriminacija i kršenje temeljnih ljudskih prava pojedinaca doprli do javnosti upravo zahvaljujući istraživačkom radu novinara. Značajni aspekt slobode izražavanja je „pravo informiranja“ u smislu pružanja informacija, koje pravo se najčešće vezuje uz novinarstvo, iako nije ograničeno samo i isključivo na novinarstvo. To pravo ima mnoge specifičnosti, a najznačajnija je da se uz ispunjenje određenih pretpostavki novinar oslobađa odgovornosti za klevetu ili uvredu i ima pravo na pristup izvorima informacija (uz daljnje obveze, posebno javnih tijela, da pruže informacije). ESLJP je u svojim presudama zauzeo stav da je zadatak novinara da pružaju informacije i o političkim temama i događajima, kao što pružaju informacije iz ostalih područja od javnog interesa, te da nasuprot obveze novinara na pružanje informacija postoji pravo javnosti da te informacije prima. No, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. U okolnostima u kojima sporni članak utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane pravo na slobodu izražavanja i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu, te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti, ishod za osobu koja tvrdi da joj je člankom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli. Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect). Sukladno naprijed navedenim stajalištima ESLJP-a u presudi predmeta Axel Springer AG, u kontekstu povrede slobode izražavanja potrebno je ispitati i razmjernost izrečenih sankcija, ali i mogući obeshrabrujući učinak tih sankcija koji bi tuženika mogao odvratiti da ubuduće slobodno izražava mišljenje i ideje ili dijeli informacije. U situaciji kada dolazi do miješanja u slobodu izražavanja postoji ograničenje navedene slobode, pa je ESLJP razvio tri razine testa koje ograničenje treba proći kako bi bilo legitimno sa stanovišta Konvencije i to da miješanje mora biti propisano zakonom, mora imati legitiman cilj i mora biti nužno u demokratskom društvu, što uključuje ispitivanje postoji li velika društvena potreba za intervencijom. Nakon što je prošlo navedene tri razine testa, miješanje treba proći test proporcionalnosti koji u odnosu na slobodu izražavanja sadrži određene posebnosti. Test proporcionalnosti mora razmotriti pogodnost mjere za postizanje iskazanog cilja i utvrđenje postoje li manje tegobne mjere. Miješanje je legitimno kada se može pravdati javnim interesom ili legitimnim ciljem kao što je zaštita prava drugih. Tako sloboda izražavanja često traži uspostavu ravnoteže s ostalim pravima. To je, kao prvo, posljedica činjenica da to nije „apsolutno pravo“. Drugo, ravnoteža se mora uspostaviti zbog toga što ne postoji hijerarhija između „relativnih“ prava zagarantiranih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

 

Jedno od temeljnih pravila novinarske etike, priznato u svim nacionalnim i međunarodnim instrumentima, je da novinari trebaju zaštititi povjerljive izvore informacija. U svojoj bogatoj praksi ESLJP je pružio zaštitu novinarskim izvorima temeljem članka 10. Konvencije. Utvrdio je da nepostojanje takve zaštite može imati odvraćajući učinak na izvore koji pomažu novinarima u informiranju javnosti o stvarima od javnog interesa, a rezultat toga moglo bi biti ugrožavanje uloge „psa čuvara“ koja je vrlo važna za slobodno novinarstvo, te otežano prikupljanje točnih i pouzdanih informacija. Međutim, ESLJP je isto tako stava da zaštita novinarskih izvora nije i ne može biti apsolutna. Kako to pravo ima korijene u članku 10. Konvencije, moraju postojati razlozi, odgovornosti i obveze koje mogu ograničiti na jedan ili drugi način pravo novinara da svoje izvore zadrže u tajnosti.

 

Konačni cilj slobode izražavanja je pravo javnosti da bude informirana o stvarima od javnog interesa. S te perspektive gledajući, proaktivno i istraživačko novinarstvo je presudan uvjet za ostvarenje tog cilja jer će u protivnom postojati novinarstvo koje će se isključivo oslanjati na službene izvore informacija. Test proporcionalnosti kojeg primjenjuje ESLJP odnosi se na sve vrste odgovornosti i sankcija. Temelji se na nizu koraka koje uključuju: miješanje u slobodu izražavanja; predvidljivost normi koje ograničavaju slobodu izražavanja; legitimnost cilja kojemu miješanje teži; da je miješanje razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, naročito u odnosu na prirodu i ozbiljnost sankcija nametnutih u kaznenom i građanskom postupku. Međutim, analiza sankcija u odnosu na novinare uključuje i dodatnu pretpostavku koja se temelji na učincima sankcija kako za pojedinca novinara, tako i za novinarsku aktivnost u cjelini. ESLJP je uveo takozvano načelo „efekta hlađenja“ (chilling effect) prilikom analize proporcionalnosti sankcije jer strah od visokih naknada šteta za izvještavanje o stvarima od javnog interesa izaziva „efekt hlađenja“ na novinarsku slobodu izražavanja. 

 

U konkretnom slučaju prvotuženik je objavio članak o nepravilnostima u radu tužiteljice na temelju službeničke predstavke koju je nadležnima u MVP uputio tužiteljičin kolega, a sve u kontekstu (nerazumnog) trošenja novaca poreznih obveznika, pri čemu se naglašava da se autor članka držao navoda iz navedene predstavke. Mišljenje je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio postojanje prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu tužiteljice na zaštitu njezinog ugleda da prednost pred pravom prvotuženika na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja kada je riječ o javnom informiranju. Naime, razlozi koje je naveo prvostupanjski sud ne mogu se smatrati dostatnima i mjerodavnima za takvo miješanje u tuženikovu slobodu izražavanja, pa stoga pobijanom presudom nije ostvarena pravična ravnoteža Ustavom zajamčenih suprotstavljenih prava stranaka, odnosno pobijanom je presudom prvotuženiku povrijeđeno jamstvo slobode mišljenja i informiranja javnosti, pri čemu se razlozi koje je naveo prvostupanski sud ne mogu smatrati dostatnima i mjerodavnima za takvo miješanje u prvotuženikovu slobodu izražavanja. Stoga pobijanom presudom nije ostvarena pravična ravnoteža Ustavom zajamčenih suprotstavljenih prava tužiteljice i prvotuženika. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju prednost ima sloboda izražavanja sa svim naprijed navedenim aspektima, posebno zbog činjenice postojanja javnog interesa (kako se troši novac preznih obveznika). Uloga istraživačkog novinarstva u razvoju demokracije i građanskog društva je neprocjenjiva, novinari imaju ulogu „psa čuvara“ jer svojim radom otkrivaju afere i nepravilnosti u radu tijela vlasti, državnih dužnosnika i ostalih koje plaća državni proračun. Stoga odredbu članka 21. stavka 4. ZM-a treba tumačiti u svjetlu te važne uloge medija na način da se medijima ne smije nametati nesrazmjeran teret jer bi svako nametanje prevelikog tereta dovelo do efekta hlađenja, odnosno odvraćajućeg učinka pogubnog za sve aspekte slobode izražavanja, pri čemu se naročito misli na pravo javnosti da bude informirana o stvarima od javnog interesa.

 

Kako je, dakle, u konkretnom slučaju iz naprijed navedenih razloga prevagnula sloboda izražavanja prvotuženika, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti u odnosu na prvotuženika.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na drugotuženika. Naime, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu članka 21. stavka 1. ZM-a prema kojoj samo nakladnik odgovara za eventualnu štetu, dakle, samo on je pasivno legitimiran, a ne i glavni urednik. Pri tome je neosnovano pozivanje tužiteljice na odredbu članka 24. stavka 2. ZM-a jer navedenom odredbom nije propisana odgovornost glavnog urednika za naknadu štete. Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na drugotuženika.  

 

Budući da je došlo do preinačenja prvostupanjske presude, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i prvotuženiku dosuditi parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, a koji obuhvaća nagradu za sastav odgovora na tužbu (1.000,00 kn), nagradu za zastupanje na 4 ročišta (ukupno 3.250,00 kn) i PDV (1.062,50 kn), ukupno 5.312,50 kn. Navedeni trošak uvećan je za trošak žalbenog postupka koji obuhvaća nagradu za sastav žalbe (1.250,00 kn) s PDV-om (312,50 kn) i trošak sudske pristojbe na žalbu (1.150,00 kn), odnosno ukupno parnični trošak prvotuženika iznosi 8.025,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška prvotuženika odbijen.

 

       Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

 

        O zahtjevu prvotuženika za naknadom troška odgovora na žalbu odlučeno je primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

                                                        U Rijeci, dana 17. rujna 2020.              

                                                                                                     

 

     Sudac

Ksenija Dimec