1               Poslovni broj Gž-956/2019-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-956/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše predsjednika vijeća, Krunoslave Dropulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Snježane Androš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.S., OIB: ... iz M., kojeg zastupa punomoćnik S.Ž., odvjetnik u R., protiv tuženika trgovačkog društva d.o.o., Z., OIB: ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženika i tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. veljače 2019. broj P-2518/2018-13, u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2020.,

p r e s u d i o j e

Žalbe se odbijaju kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. veljače 2019. broj P-2518/2018-13 u pobijanom dijelu pod točkama I./ i III./ izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I./ Pljenidba i prijenos na temelju Zadužnice od 27. rujna 2005. izdane od jamca platca M.S. proglašavaju se nedopuštenima.

II./ Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku vratiti tužitelju zadužnicu."

III./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.700,00 kuna, u roku od 15 dana."

Ovu presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I./ izreke) pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik iz razloga označenih u članku 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 125/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP), kao i u odluci o parničnom trošku, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku sadržanoj u presudi, ne navodeći određeno žalbene razloge, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu rješenje o trošku sadržanom u presudi preinači u smislu žalbenih navoda.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet spora je proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa na temelju zadužnice od 27. rujna 2005. izdane od jamca platca – tužitelja.

Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio da je tužitelj 27. rujna 2005. kao jamac platac izdao zadužnicu trgovačkom društvu..., radi naplate tražbine vjerovnika trgovačkog društva... prema dužniku trgovačkom društvu....

Također je utvrđeno da je trgovačko društvo... ugovorom o cesiji, svoje potraživanje prenio trgovačkom društvu..., koji je FINA-i podnio zahtjev za prisilnu naplatu zadužnice 30. prosinca 2016, kojega je FINA primila 3. siječnja 2017. Nadalje je utvrđeno da je Ugovor o leasingu otkazan 2. travnja 2007., odnosno raskinuo ga je tuženik.

Prvostupanjski sud slijedom utvrđenog, s pravom zaključuje da je nastupila zastara tražbine iz zadužnice, jer je dug dospio na naplatu 2. travnja 2007., a zadužnica je predana na FINA-u 3. siječnja 2017, pa je tako protekao zastarni rok od 5 godina.

Odredbom čl. 183. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, dalje: OZ/05) je propisano da dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac s tih računa u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi izravno isplati vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

Dakle, zadužnica ovjerena u skladu s propisom čl. 183. OZ/05 je privatna isprava s javno ovjerenim potpisom izdavatelja, pa iako ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, ne predstavlja sudsku odluku kojom je utvrđeno potraživanje.

Stoga se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), a ne 379. ZOO/91.

Slijedom navedenog pogrešno u žalbi upire tuženik da s obzirom da predmetna zadužnica ima pravni učinak rješenja o ovrsi za istu vrijedi zastarni rok od 10 godina.

I Vrhovni sud RH je na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, održanoj 19. studenog 2018., zauzeo stav da se samo na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379 ZOO/91.

Pravilna je i u skladu sa čl. 154. st. 3. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: OT) i odluka o parničnom trošku.

Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kn primjenjujući propis čl. 40. st. 5. ZPP-a. Naime, tužitelj je tek u podnesku kojega je predao na posljednjem ročištu naznačio vrijednost predmeta spora, iako je to bio dužan učiniti u skladu s propisom čl. 40. st. 2. ZPP-a već u tužbi.

U nepobijanom dijelu u odnosu na točku II./ izreke, presuda ostaje neizmijenjena.

Dakle, s obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Osijeku 17. rujna 2020.

Sutkinja

Krunoslava Dropulić, v.r.