-   -              2 UsIpor-148/2019-7

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Matei Feracina, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Ž. M. iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđenja poreza na promet nekretnina, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2020. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, 17. rujna 2020.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/17-01/75, URBROJ: 513-04-19-2 od 29. travnja 2019. i predmet vraća na ponovni postupak.

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je pravovremeno 8. srpnja 2019. podnio tužbu ovom sudu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-20/17-01/75, URBROJ: 513-04-19-2 od 29. travnja 2019. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Istaknuo je da je u konkretnom predmetu riječ o derutnom poslovnom prostoru koji se nalazi u suterenu i polukatu, da porezno tijelo, unatoč njegovu traženju, nije obavilo očevid na licu mjesta i utvrdilo pravo stanje nekretnine u trenutku stjecanja te da su oni to odbili i obavili procjenu na temelju usporednih podatka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina. Smatra da je usporedna metoda nedostatna zbog specifičnosti predmeta oporezivanja i okolnosti da nitko nije zainteresiran za zakup poslovnog prostora, a što je razvidno, kako tvrdi, iz fotografija koje je priložio tužbi. Zaključno je istaknuo da je poslovni prostor koji je se nalazi u obližnjoj zgradi i koji je bolje uređen, klimatiziran, s uređenim sanitarnim čvorovima, pločicama i novom aluminijskom stolarijom prodan za znatno nižu cijenu od vrijednosti koju je porezno tijelo procijenilo njegov poslovni prostor, a što je, tvrdi, razvidno iz izvješća stečajne upraviteljice tvrtke „G. Z.“ d. o. o. Stoga je zatražio poništiti navedeno porezno rješenje.

 

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su navedeni u osporenom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostave Z. KLASA: UP/I-410-20/2016-001/03876, URBROJ: 513-007-29-11-2016-0007 od 15. studenoga 2016., a kojim mu je utvrđen porez na promet nekretnina u iznosu od 70.349,23 kuna na poreznu osnovicu od 1.406.984,78 kuna.

 

              U dokaznom postupku čitani su, odnosno pregledani: žalba, ispisane fotografije u boji na listu 8 do 12 spisa i spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-410-20/2016-001/03876.

 

Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga te nisu popisale troškove upravnog spora.

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

Predmet ovoga spora je utvrđenje tužitelju obveze plaćanja poreza na promet nekretnine označene čest. zem. …, K. U. …, K. O. Z., u prirodi poslovni prostor u suterenu i polukatu stambeno poslovnog tornja ukupne površine 351 m2, a kojeg je on stekao na temelju ugovora o darovanju sklopljenog 12. srpnja 2016. s daroprimateljem „B.-c.“ d. o. o. Porez mu je utvrđen na temelju odredbi članka 4. stavka 1. i 2. i članka 14. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: broj: 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11 i 143/14, u daljnjem tekstu: ZoPNPN), kojeg je primijeniti u konkretnim predmetu na temelju članka 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13 i 26/15, u daljnjem tekstu: OPZ), s obzirom na nadnevak ugovora koji je osnova oporezivanja.

 

Nije sporno da je tužitelj stekao navedenu nekretninu na temelju ugovora o darovanju od 12. srpnja 2016. i da je time u obvezi platiti porez.

 

Pokazala se spornim visina porezne osnovice i poreza.

 

Člankom 9. stavkom 1. ZoPNPN-a propisano je da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze.

 

Prema odredbi članka 9. stavka 2. ZoPNPN-a pod tržišnom vrijednosti nekretnine razumijeva se cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, dok prema stavku 3. toga članka porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu.

 

Porezna uprava je ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz stavka 3. i 4. toga članka manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, pri čemu procjenu utvrđuje službenik porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme, na temelju odredbi članka 9. stavka 5. i 6. ZoPNPN-a.

 

 

Prema članku 9.a ZoPNPN-a ako se radi o nekretnini za koju nema usporednih podataka prema članku 9. stavku 6. ovoga Zakona, niti se radi o postupcima stjecanja nekretnine iz članka 9. stavka 7. ovoga Zakona, procjena tržišne vrijednosti nekretnine provodi se vještačenjem stručne osobe koju imenuje pročelnik područnog ureda porezne uprave (stavak 1.), s time da je vlasnik, odnosno posjednik nekretnine obvezan ovlaštenoj osobi iz stavka 1. ovoga članka dopustiti pristup na zemljište i građevine radi procjene tržišne vrijednosti nekretnine (stavak 2.).

 

Iz sadržaja spisa predmeta poreznoga tijela proizlazi da njemu ne prileže kakvi usporedni podaci (ugovori o kupoprodaji i sl.), iz kojih bi bilo razvidno je li se oni odnose na kretanje tržišnih vrijednosti istih ili sličnih nekretnina osim što su spisu prileži izvod iz informacijskog sustava porezne uprave korišteni kao usporedni podaci; da iz zapisnika o procjeni vrijednosti nekretnine od 7. studenoga 2016. proizlazi samo naznaka čestice zemlje i površina poslovnog prostora od 151 m2, da obrazloženje prvostupanjskog poreznog rješenja ne sadrži utvrđeno činjenično stanje i razloge koji su bili ključni pri ocjeni svakog pojedinog dokaza vezano za procjenu tržišne vrijednosti nekretnine te da tuženik nije iznio razloge rješavanja upravne stvari vezano za utvrđenje visine porezne osnovice i razloge zbog čega nije prihvaćena kao tržišna vrijednost ona navedena u kupoprodajnom ugovoru te da on nije konkretno ocijenio (ne)osnovanim žalbene navode, osim što je puko prepričao tijek dotadašnjeg upravnog postupka te citirao materijalni propis.

 

U izloženom osporena odluka ne sadrži konkretne, dostatne i obrazložene razloge rješavanja porezne stvari koji bi imali svoje uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te je kao takva arbitrarna i nerazumljiva, zbog čega su u konkretnom predmetu povrijeđene odredbe članka 88. stavka 5. OPZ-a, članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u daljnjem tekstu: ZUP). Osim toga porezno tijelo nije nedvojbeno utvrdilo pravo stanje stvari, odnosno sve činjenice i okolnosti bitne za procjenu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, a osobito odnos ponude i potražnje na tržištu nekretnina iste ili slične kvalitete koristeći usporedne podatke o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme, kao i stanje nekretnina u (približno) vrijeme nastanka porezne obveze (u 2016.), pritom cijeneći i druga obilježja koja utječu na vrijednost nekretnine a u koja spadaju: pravna i stvarna svojstva nekretnine kao kategorije zemljišta, namjena, površina, način korištenja i uređenje površina prema prostorno-planskoj dokumentaciji, prava i tereti koji utječu na vrijednost, doprinosi i priključci, akti o gradnji, položajna obilježja, vrijeme čekanja, predvidivi ostatak održivog korištenja ali i posebnosti konkretnog predmeta. Time je ono povrijedilo i odredbe članka 9. i 9.a ZoPNPN-a, članka 6. stavka 2. OPZ-a te članka 8. i 47. ZUP-a.

 

Stoga, a budući da ono nije zakonito, valjalo je, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 58. stavka 1., u vezi s člankom 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), poništiti rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao u izreci.

 

U ponovnom postupku tuženik je dužan, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog propisa, odlučiti o (ne)osnovanosti tužiteljeve žalbe, pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s odredbom članka 81. stavka 2. ZUS-a.

 

U Splitu 17. rujna 2020.

 

    S U D A C

 

     Silvio Čović, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude nije dopuštena žalba na temelju članka 66.a stavka 1. ZUS-a.

 

DNA:

-          tužitelju Ž. M. iz Z., uz zapisnike od 9. i 17. rujna 2020.,

-          tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 9. i 17. rujna 2020. i spis poreznog tijela KLASA: UP/I-410-20/2016-001/03876,

-          u spis.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Matea Feracina