- 1 -              Kžzd 5/2017-7

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 5/2017-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B., zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 5. travnja 2017. broj Kzd-1/2016-24, u sjednici održanoj 17. rujna 2020., u prisutnosti u javnom dijelu zamjenice Glavnog državnog odvjetnika M. K. i zz branitelja optuženika, odvjetnika K. Č.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. I. B., a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelima pod točkama 2. i 3. izreke za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim počinio kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 5. KZ/11.

 

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. I. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. I. B. za kaznena djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11. pod toč. 2. i 3. izreke za koja je sada proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11., utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, dok se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu kao utvrđene kazne zatvora od po 3 (tri) mjeseca za kaznena djela iz čl. 158. st. 2. KZ/11. pod toč. 1., 5. i 6. izreke prvostupanjske presude te kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz čl. 139. st. 1. KZ/11. pod toč. 4. izreke pa se opt. I. B., uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt. I. B., a u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru opt. I. B. proglašen je krivim zbog šest kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i jednog kaznenog djela protiv osobne slobode i to:

 

- pod toč. 1., 5. i 6. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 2. KZ/11. te mu je uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju po tri mjeseca za svako djelo,

 

- pod toč. 2. i 3. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11. te mu je uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju po dvije godine za svako djelo,

 

- pod toč. 4. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca,

 

pa je optuženik primjenom čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i osam mjeseci.

 

Na temelju čl. 68. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja u okviru zatvorskog sustava koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu 9.822,00 kn, te paušalnu svotu 500,00 kn u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

 

Istom je presudom, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08., optuženik oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11. pa su troškovi kaznenog postupka u odnosu na to djelo (toč. 7. izreke), na temelju čl. 149. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08. pali na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni na osuđujući dio presude i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na oslobađajući dio s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne zatvora uz osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, a da se u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalbu je podnio i opt. I. B. po branitelju O. K., odvjetniku iz B., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u kraćem trajanju, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti državnog odvjetnika i branitelja, a u odsutnosti uredno izviještenog optuženika.

 

U sjednici vijeća zamjenica Glavnog državnog odvjetnika M. K. izložila je dijelove žalbe kojima se pobija odluka o kazni dok je odustala od dijela žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, a žalbu je u bitnim dijelovima izložio i optuženikov branitelj.

 

Optuženikova žalba je djelomično osnovana dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

Optuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza, prigovara da prvostupanjski sud „gubi iz vida navode Z. T. i D. B.“ koji kod djece nisu uočili znakove potištenosti ili izloženosti nasilju, dok je prema iskazu svjedokinje K. H. majka oštećenica sklona izmišljanju, a k tome je „signifikantna činjenica“ da je do podnošenja kaznene prijave došlo tek nakon sukoba majke oštećenica sa obitelji optuženika.

 

Protivno žalbenim prigovorima optuženika ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u pobijanoj presudi dokazna građa pomno i temeljito ocijenjena, uz pravilan zaključak da je pouzdano dokazana kaznena odgovornost optuženika za kriminalnu djelatnost opisanu u toč. 1. do 6. izreke pobijane presude.

 

Optuženik je u obrani negirao sva kaznena djela (seksualne delikte i prijetnju) opravdavajući terećenje mržnjom koju prema njemu i njegovoj obitelji osjeća majka oštećenica, ujedno njegova teta. Nasuprot tome oštećenice primjereno svojoj dobi i psihofizičkom statusu, graničnim (J. B.) odnosno sniženim (A. M. T.) intelektualnim sposobnostima, terete optuženika smještajući događaje u odredive vremenske okvire, time da njihove iskaze podupiru i ostali personalni dokazi, poglavito iskaz majke Đ. B. koja o događajima i sama ima neposrednih saznanja, sve kako je podrobno argumentirano u razlozima pobijane presude na koje se upućuje optuženika radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

Pored toga, kada se već optuženik u žalbi poziva na iskaz K. H., prema kojem je majka oštećenica „sklona izmišljnju“, valja istaknuti da upravo iskaz ove svjedokinje podupire zaključak suda o vjerodostojnosti kazivanja ošt. J. B. Spomenuta svjedokinja od ošt. J. B. saznaje za prijetnje koje joj je uputio optuženik istovremeno uočivši da je ošt. J. B. vidno uznemirena i uplašena zbog tih prijetnji pa nema dvojbe da je oštećenica prikazom ovog kao i ostalih zbivanja istinito prezentirala stvarno proživljene događaje.

 

Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti razumnom i logičnom optuženikova teza da ga oštećenice i njihova majka lažno terete zbog obiteljske netrpeljivosti. Nasuprot tome, u pravu je sud prvog stupnja da je i kod majke oštećenica izostala primjerena roditeljska skrb jer unatoč uočenom višekratnom neprimjerenom seksualiziranom, zlostavljajućem ponašanju optuženika prema kćerima nije reagirala opravdavajući se strahom od bratove reakcije (optuženikov otac), a nije imala potporu ni kod bioloških očeva oštećenica. Reakcija je očito uslijedila tek nakon što je optuženik prijetnjama ustrašio ošt. J. B. da će je oteti i odvesti dalje od obitelji. Pri tome je osnovano sud prvog stupnja iskaze svjedoka Z. T. (otac djeteta A. M. T.) i D. B. (otac djeteta J. B.), ocijenio naklonjenim obrani, što zbog prijateljskog odnosa svjedoka s optuženikom, to i radi otklona vlastite odgovornosti zbog propusta u skrbi za zaštitu i dobrobit vlastitog djeteta.

 

Nije utemeljen ni žalbeni prigovor optuženika kako dokumentacija Poliklinike za zaštitu djece grada Z. sadrži samo heteroanamnestičke podatke dobivene od majke oštećenica. Naprotiv, iz spomenute dokumentacije jasno proizlazi da su sa ošt. J. B. obavljeni razgovori bez prisutnosti majke u kojima oštećenica također potvrđuje izloženost seksualnom zlostavljanju i prijetnjama optuženika. Primjerice u dijelu „nalaza i mišljenja“ socijalnog radnika i psihijatra izrijekom se navodi da se „bez poteškoća odvaja od majke/roditelja“ nakon čega slijedi razgovor stručne osobe sa oštećenicom.

 

Prema izloženom, kako žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik smatra da je u pobijanoj presudi ostvarena povreda kaznenog zakona jer opis radnji iz toč. 5 izreke ne sadrži obilježja kaznenog djela budući da „diranje rukom po leđima i stražnjici...ne predstavljaju bludnu radnju u smislu odredbe čl. 158. st. 2. Kaznenog zakona.“

 

Neosnovano se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona, ali je ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.-VIII utvrđena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08.-VIII u odnosu na pravnu oznaku radnji opisanih pod toč. 2. i 3. izreke pobijane presude.

 

Naime, optuženik je pod toč. 5. izreke proglašen krivim da je „u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona“ sedmogodišnju oštećenicu „dirao po leđima i stražnjici“. Prema tome optuženik sa libidoznom namjerom čini radnju na tijelu djeteta kojom prelazi prihvatljive granice pristojnosti i nesumnjivo zadire te vrijeđa spolni integritet osobe/djeteta pa je tako utvrđeno i opisano ponašanje ispravno pravno označeno bludnom radnjom (čl. 158. st. 2. KZ/11.).

 

Međutim, optuženik je pod toč. 2. i 3. izreke proglašen krivim da je spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje izvršio na štetu „svoje sestrične“, djeteta mlađeg od petnaest godina primjenom sile kao „bliska osoba“  što je pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11. Nije sporno da su majka oštećenih djevojčica i optuženikov otac brat i sestra pa je optuženik sa ošt. J. B. srodnik po krvi u četvrtom stupnju srodstva pobočne loze. Budući da je prema čl. 87. st. 8. i 9. KZ/11. „bliska osoba“ srodnik po krvi u pobočnoj lozi zaključno do trećeg stupnja (npr. nećak-tetka), to nije bilo zakonskog osnova da se optuženikove radnje pravno označe kao spolni delikt iz čl. 166. st. 2. KZ/11. pa je po službenoj dužnosti valjalo preinačiti pobijanu presudu i radnje iz toč. 2. i 3. izreke kvalificirati kao kaznena djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11. (toč. I. ove presude).

 

Istovremeno, ova povreda nije ostvarena u odnosu na pravnu oznaku djela iz toč. 4. izreke presude. Optuženik je proglašen krivim za osnovni oblik kaznenog djela prijetnje i posve je suvišan navod u pravnom opisu djela da je prijetnja počinjena „prema djetetu i bliskoj osobi“. Naime, svojstvo oštećenika (dijete/bliska osoba) u smislu čl. 139. st. 4. KZ/11. nije od utjecaja na pravnu oznaku djela nego je procesnopravnog karaktera tako da je državni odvjetnik ovlašten na kazneni progon ex offo ako je kazneno djelo prijetnje u osnovnom obliku  počinjeno na štetu djeteta ili bliske osobe, a ovdje se radi o prijetnji upućenoj jedanaestogodišnjoj oštećenici.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj „utvrđene olakotne okolnosti“ (neosuđivanost) dok je sa „premalo pažnje i kritičnosti cijenio otegotnu okolnost.“

 

Nasuprot tome, optuženik naglašava da je zbog značaja olakotnih okolnosti (neosuđivanost, mentalna retardiranost i bitno smanjena ubrojivost) bilo mjesta blažem kažnjavanju.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže strože kažnjavanje imajući na umu da smjera na preocjenu pravilno utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, te da je optuženik ovom presudom (toč. I.) osuđen za dva kaznena djela sa blaže propisanim kaznama, već je u tom dijelu osnovana optuženikova žalba.

 

Budući da je optuženik kaznena djela počinio kao neosuđivana osoba sa lakom mentalnom retardacijom i smanjenim stupnjem krivnje, u stanju bitno smanjene ubrojivosti, to su optuženiku pravilno odmjerene pojedinačne kazne zatvora za kaznena djela iz toč. 1., 4., 5. i 6. izreke, dok mu je za blaže oblike kaznenih djela iz toč. 2. i 3. izreke pobijane presude, primjenom odredbi o zakonskom ublažavanju kazne, valjalo utvrditi kazne zatvora u trajanju po jednu godinu i šest mjeseci za svako djelo. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine primjerena je težini i pogibeljnosti kaznenih djela i osobnosti optuženika te podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 68. KZ/11., koja je ispitana sukladno čl. 478. ZKP/08.-VIII.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i 482. ZKP/08.-VIII, valjalo je presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 17. rujna 2020.