1

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku iz S., protiv tuženika M. t. Z. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici L. D., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-85/2019 od 21. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-85/2019 od 21. veljače 2020. potvrđuje u točkama I, II, III i V izreke.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime razlike neisplaćene bruto plaće iznos od 331.942,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, pobliže navedeno točkom I izreke citirane presude; tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor iznos od 15.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedeno točkom II izreke, te je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici na ime neisplaćene godišnje premije iznos od 27.259,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedeno točkom III izreke.

 

Točkom IV izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće te dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na glavnicu priznate neisplaćene godišnje premije za vremenska razdoblja pobliže navedena tom točkom izreke.

 

Točkom V izreke tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 64.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Protiv citirane presude u točkama I, II, III i V izreke žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, odnosno ukine.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće za vremensko razdoblje od 8. studenoga 2012. do 26. studenoga 2018. u iznosu od ukupno 331.942,81 kn s kamatama, neisplaćenoga regresa za godišnji odmor u iznosu od 15.000,00 kn s kamatama i neisplaćene godišnje premije u iznosu od 27.259,98 kn s kamatama, pobliže navedeno u točkama I, II i III izreke citirane presude.

 

U provedenom je postupku utvrđeno:

 

-da su stranke 11. listopada 2010. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, temeljem kojega je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu trgovca;

 

-da je navedeni ugovor o radu tuženik otkazao tužiteljici odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 8. studenoga 2012.;

 

-da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-802/16 od 24. travnja 2018. utvrđeno da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika, u tom postupku i protutužitelja o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 8. studenoga 2012., i to ugovora o radu kojeg su tužiteljica-protutuženica i tuženik-protutužitelj sklopili 11. listopada 2010. na neodređeno vrijeme za radno mjesto trgovca (točka I izreke), tuženiku-protutužitelju naloženo je vratiti tužiteljicu-protutuženicu na rad na radno mjesto trgovca, sukladno ugovoru o radu sklopljenom 11. listopada 2010. (točka II izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu sklopljenog između stranaka 10. studenoga 2012. kao i zahtjev za isplatom tužiteljici-protutuženici iznosa od 105.000,00 kn s kamatama, tuženik-protutužitelj obvezan je nadoknaditi tužiteljici-protutuženici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 40.000,00 kn odbijen zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadu parničnog troška (točka III izreke);

 

-da je tužiteljica bila prijavljena u radni odnos kod tuženika od 16. listopada 2010. do 13. studenoga 2012., te je ponovno prijavljena od 13. studenoga 2018. pa nadalje;

 

-da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila prijavljena kod drugih poslodavaca, konkretno u radni odnos kod G. H. L. d.o.o. od 2. svibnja 2013. do 30. rujna 2013., od 3. travnja 2014. do 7. travnja 2014. i od 14. travnja 2014. do 31. kolovoza 2014.

 

I u ovoj žalbenoj fazi postupka tuženik ustraje kod istaknutog prigovora zastare predmetnih tražbina, te je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

S tim u svezi, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

 

Naime, nakon utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, kao što je konkretan slučaj, zastarni rok u odnosu na naknadu plaće i pojedinačne iznose plaće za vrijeme prekida rada kao posljedica nezakonitog otkaza počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno da je otkaz nedopušten, što se jednako tako odnosi i na sve ostale vrste novčanih tražbina radnika prema poslodavcu s osnove nezakonito otkazanog ugovora o radu.

 

Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je tek od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-802/16 od 24. travnja 2018., a koja je postala pravomoćna 4. listopada 2018. kada je Županijski sud u Splitu svojom presudom i rješenjem djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrdio presudu Općinskog sud u Splitu poslovni broj Pr-802/16 od 24. travnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkama I, II te u točki III izreke u kojoj je odbijen protutužbeni zahtjev, kao i u dosuđujućem dijelu o parničnom trošku u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.500,00 kn (točka III izreke) te djelomično odbacio kao nedopuštenu žalbu tuženika podnesenu protiv citirane presude u dijelu u kojem je podnesena pod točkom IV izreke i u odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki III izreke, počeo teći zastarni rok u odnosu na utužene novčane tražbine tužiteljice.

 

Prema odredbi čl. 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR/14) ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina.

 

Člankom 232. st. 2. ZR/14 propisano je da se odredbe toga Zakona o zastari potraživanja, neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu toga Zakona.

 

Naime, odredba čl. 135. ranije važećeg Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR/09) propisivala je da ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

 

To znači da ako na dan stupanja na snagu ZR/14, odnosno 7. kolovoza 2014., još uvijek nije nastupila zastara, zastrani rok za potraživanja iz radnog odnosa radnika produžava se na pet godina.

 

Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. siječnja 2019., a da tek od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-802/16 od 24. travnja 2018., pravomoćna 4. listopada 2018., počinje teći zastarni rok, utužena potraživanja tužiteljice nisu u zastari.

 

Odredbom čl. 93. st. 3. ZR/14 propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Identično je propisivala i odredba čl. 87. st. 3. ZR/09.

 

Prema odredbi čl. 95. st. 5. ZR/14 radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Isto je propisivala i odredba čl. 87. st. 5. ZR/09.

 

Stoga, a jer je radni odnos tužiteljice u utuženom periodu prekinut zbog tuženikove nezakonite odluke o izvanrednom otkazu od 8. studenoga 2012., pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik za to razdoblje dužan isplatiti tužiteljici pripadajuću naknadu plaće kao i ostale vrste novčanih tražbina pripadajućih tužiteljici s osnove nezakonito otkazanog ugovora o radu.

 

Visina naknade plaće pripadajuće tužiteljici u utuženom razdoblju utvrđena je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, u odnosu na koji izračun tuženik nije imao primjedbi.

 

Naime, na ročištu održanom 11. listopada 2019. tuženik je istaknuo da "načelno nema primjedbi na nalaz i mišljenje", dakle, ne ističući ikakve primjedbe u odnosu na izvršeni obračun plaće u bruto iznosu, pa kraj činjenice i da je sud pravomoćno odbio zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, nisu prihvatljivi žalbeni navodi kojima se upućuje na tzv. bruto 1 i bruto 2 plaću.

 

Pri tome je za navesti da iz nalaza i mišljenja angažiranog vještaka proizlazi da tuženik na traženje suda i vještaka nije dostavio podatak o visini plaće koju su u spornom razdoblju ostvarivali usporedni radnici tužiteljice, navodeći da iste ne posjeduje pa je vještak visinu plaće koju bi tužiteljica ostvarivala radeći kod tuženika utvrdio uzimajući u obzir plaću koju bi tužiteljica ostvarila radeći kod tuženika u mjesecu svibnju 2012.; naime visinu plaće koju je tužiteljica ostvarila radeći kod tuženika u razdoblju od 1. kolovoza do 30. studenoga 2012. vještak nije uzimao u obzir, budući da je tužiteljica tada bila na bolovanju. Podatke o visini plaće koju je tužiteljica ostvarila radeći u trgovačkom društvu G. H. L. d.o.o. u razdoblju od 2. svibnja do 30. rujna 2013., te od 3. travnja do 7. travnja 2014. i od 14. travnja do 31. kolovoza 2014. vještak je utvrdio iz potvrda Porezne uprave o visini dohotka tužiteljice.

 

Slijedom izloženog utvrđeno je da razlika bruto plaće koju bi tužiteljica ostvarila radeći kod tuženika i plaće koju je ostvarivala u predmetnom razdoblju iznosi 331.942,81 kn bruto. Dospijeće pojedinačnih iznosa naknade plaće teče od 10-og u mjesecu, budući da je odredbom čl. 3. ugovora o radu sklopljenog između stranaka 11. listopada 2010. ugovoreno da će tuženik tužiteljici isplaćivati plaću najkasnije do 10-og u mjesecu za obračunsko razdoblje prethodnog mjeseca.

 

Naime, pojedinačni iznosi naknade plaće koje je poslodavac dužan isplatiti u povodu sudskog utvrđenja nedopuštenosti otkaza dospijevaju u istim rokovima kao i plaća, pa utoliko ni u navedenom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi tuženika. 

 

Stoga je tužiteljici pravilno na ime naknade plaće dosuđen iznos od ukupno 331.942,81 kn, pobliže navedeno točkom I izreke citirane presude, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto naknadi plaće.

 

Jednako tako, a jer tužiteljica nije radila krivnjom poslodavca, pravilno je tuženik obvezan na isplatu regresa za godišnji odmor pripadajućeg tužiteljici, visina kojeg je također utvrđena vještačenjem, u ukupnom iznosu od 15.000,00 kn, kao i na isplatu godišnje premije u ukupnom iznosu od 27.259,98 kn s kamatama. Na pojedine iznose regresa kamata je utvrđena na bruto iznose, pa utoliko nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom.

 

Iz pregledanih odluka tuženika (list 37-48 spisa) utvrđeno je da je tuženik kao poslodavac u razdoblju od 2013. do 2018. donosio u odnosu na radnike odluke o isplati naknade za godišnji odmor – regres temeljem odredbe čl. 53. Pravilnika o radu, dok pravo tužiteljice na isplatu neisplaćene godišnje premije proizlazi iz odredbe čl. 48. Pravilnika o radu tuženika kojom je propisano da u slučaju uspješnog poslovanja i zadovoljavajućih poslovnih rezultata tijekom poslovne godine i u skladu s financijskim mogućnostima poslodavac može jednom godišnje pored redovne mjesečne plaće radnicima isplatiti i 13-u plaću. Iz odluka tuženika o isplati godišnje premije za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2018. proizlazi da bi tužiteljica u spornom razdoblju ostvarivala godišnje premije u visini osnovne bruto plaće, da je tužiteljici 2012. isplaćena tzv. 13-a plaća, pa tužiteljici za razdoblje od 2013. do 2018. pripada neisplaćena godišnja premija u iznosima od po 4.543,33 kn, u kojoj visini je tužiteljica ostvarila osnovnu bruto plaću u svibnju 2012., budući da je odlukama tuženika utvrđeno pravo radnika tuženika na isplatu godišnje premije u visini osnovne bruto plaće tuženika.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a kako po osnovi tako i visini.

 

Iz ovih je razloga, a kako donošenjem pobijane presude nije počinjena ni neka od apsolutno bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U preostalom dijelu (točka IV izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 17. rujna 2020.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Duško Abramović v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Svetlana Popović