- 1 -              Kžzd 24/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 24/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. N., zbog protupravnih djela počinjenih u neubrojivom stanju iz čl. 158. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 18. lipnja 2020. broj Kzd-5/2020-20, u sjednici održanoj 17. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Žalba državnog odvjetnika odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba optuženog I. N. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, na temelju čl. 554. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), utvrđeno je da je opt. I. N., u neubrojivom stanju, počinio dva protupravna djela i to bludne radnje iz čl. 158. st. 2. KZ/11 te zadovoljenja pohote pred djetetom mlađim od 15 godina iz čl. 160. st. 2. KZ/11. Temeljem tog zakonskog propisa, prema optuženiku je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08, optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

 

              Istovremeno, temeljem čl. 554. st. 5. ZKP/08, optuženi I. N. oslobođen je od optužbe da bi u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 158. st. 2. KZ/11 (ošt. L. T.).

 

              Protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se taj dio pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Optuženik se žali po svom branitelju J. P., odvjetniku iz B., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, temeljem čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

 

Budući da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, svojim dopisom broj KŽ-DO-1027/2020 od 7. rujna 2020. izjavilo da odustaje od žalbe nižeg državnog odvjetnika podnesene protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude, to je navedenu žalbu, kao nedopuštenu, trebalo odbaciti.

 

Stoga je, temeljem čl. 481. st. 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik u žalbi tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer se pobijana presuda temelji isključivo na terećenju svjedoka A. R. koja nije vidjela  da bi tijekom simuliranog spolnog odnosa uopće bilo tjelesnog kontakta između optuženika i djeteta M. T.. S obzirom da nema bioloških tragova koji potvrđuju prisustvo sperme optuženika u tavanskom prostoru, a sud prvog stupnja nije uzeo u obzir navedene okolnosti, kako nalažu odredbe čl. 418. st. 1. i čl. 450. st. 2. ZKP/08, to oba protupravna djela nisu sa sigurnošću dokazana.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud vodio računa o svim u postupku prikupljenim dokazima te ih je valjano ocijenio, kako same za sebe, tako i u vezi s drugim dokazima, temeljem čega je donio opravdani zaključak da je optuženik, u neubrojivom stanju, kritične prilike počinio protupravno djelo bludnih radnji na štetu djeteta M. T., tada starog četiri godine, te istovremeno i protupravno djelo zadovoljenja pohote pred djetetom M. T., tada starim sedam godina.

 

Iskaz očevica događaja, svjedoka A. R., u svemu je jasan, dosljedan i vjerodostojan te ga sud prvog stupnja s pravom prihvaća. Ta svjedokinja je kroz otvorena vrata tavanskog prostora vidjela kako je optuženik, ležeći potrbuške, pomicao tijelo naprijed – nazad kao da je u spolnom odnosu, a kada se podigao, uočila je da ispod optuženika leži dijete M. T.. Također, vidjela je da se optuženik nakon toga držao za svoj spolni organ i masturbirao, dok je dijete M. T. i dalje ležalo na podu. Potom je optuženik tom djetetu navukao hlače i gaćice te se s njime spustio u dvorište. Čitavom događaju na tavanu bilo je nazočno i dijete M. T. jer je svjedokinja vidjela kada je dijete ušlo i izašlo iz tog prostora.

 

Slijed događaja, kako ga ova svjedokinja opisuje, potvrđuju i svjedoci A. G. i M. M. kojima je ona neposredno nakon događaja jednako ispričala.

 

Iz navedenog jasno slijedi da je svjedok A. R. vidjela kako optuženik simulira spolni odnos nad djetetom M. T. koje je ležalo ispod njega, pri čemu je dijete očito imalo spuštene gaćice i  hlačice jer u protivnom ne bi bilo potrebe da mu ih optuženik naknadno oblači.

 

Slijedom toga, suprotno tvrdnji žalbe, iz iskaza ove svjedokinje nedvojbeno slijedi da je optuženik ostvario obilježja protupravnog djela bludnih radnji iz čl. 158. st. 2. KZ/11.

 

Isto tako, nema dvojbe da je čitavom tijeku događaja bilo nazočno i dijete M. T., što niti žalba ne dovodi u pitanje. Zbog toga, kada to dijete, u relativno malom prostoru tavana u kojem nema zidova niti pregrada (kako je vidljivo iz sačinjenog fotoelaborata), vidi optuženika za vrijeme dok on simulira spolni odnos nad razgolićenim djetetom M. te potom i kada sam masturbira, tada je optuženik iste prilike ostvario i elemente protupravnog djela zadovoljenja pohote pred djetetom iz čl. 160. st. 1. KZ/11.

 

Pri tome, činjenica da provedenim biološkim vještačenjem nisu utvrđeni tragovi sperme optuženika u tavanskom prostoru, uopće ne dovodi u pitanje počinjenje djela. Prije svega, prema sačinjenom fotoelaboratu vidljivo je da je na tavanu postojala hrpa stare odjeće koja je tek dijelom obuhvaćena vještačenjem, a zapisnikom o očevidu utvrđeno je da se radi o izrazito nečistoj i masnoj odjeći kontaminiranoj izmetom domaćih životinja i glodavaca. S druge strane, za ostvarenje kaznenog djela zadovoljenja pohote pred djetetom nije nužno da počinitelj pri samozadovoljavanju ejakulira, jer i sama radnja nadraživanja spolovila ukazuje na zadovoljenje njegove spolne pohote.

 

Zbog navedenog, dakle, navodima žalbe činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedena u sumnju niti je povrijeđen kazneni zakon, koju povredu žalitelj izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

S obzirom da je u postupku sa sigurnošću dokazano da je optuženik, u neubrojivom stanju, počinio protupravna djela te da postoje uvjeti za njegov prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu (koje utvrđenje se žalbom ne osporava), to je pobijana presuda donesena u svemu sukladno čl. 554. st. 1. ZKP/08.

 

Kako time navodi žalbe nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 17. rujna 2020.