- 1 -              I Kž 507/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 507/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice M aje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. M., zbog kaznenog djela iz članka 188. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli od 14. svibnja 2019. broj K-14/2013-543, u sjednici održanoj 17. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 124. stavka 1. KZ/97. pod toč. 1. izreke, te se izriče:

 

na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/13., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08-I), protiv

 

optuženog N. M., osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi,

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

da bi

 

u vremenskom periodu od kraja 2009. do 25. studenog 2012., u L., u najmanje jednom navratu svoju suprugu L. M. vezao sredstvima za vezivanje za okvir bračnog kreveta i ostavio ju tako vezanu najmanje dva sata, čime je svojoj supruzi onemogućio slobodu kretanja,

 

dakle, drugome na drugi način oduzeo slobodu,

 

pa da bi time počinio kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavka 1. KZ/97.

 

Uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je bespredmetna.

 

II.              U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), optuženi N. M. oslobođen je optužbe da bi počinio, pod točkom 1. kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnju iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.) dva kaznena djela protiv braka, obitelji i mladeži – zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavaka 1. i 2. KZ/97. te kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina – protupravno oduzimanje slobode iz članka 124. stavka 1. KZ/97., pod točkom 2. kazneno djelo protiv pravosuđa – sprječavanje dokazivanja iz članka 306. stavka 1. KZ/11., te pod točkom 3. kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – silovanje iz članka 188. stavka 2. KZ/97., činjenično i pravno opisana u izreci te presude.

 

              Ujedno je odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Podnesenim odgovorom na žalbu, optuženi N. M. po braniteljici M. B., odvjetnici iz P., ističe neosnovanost žalbenih navoda uz prijedlog da ovaj drugostupanjski sud žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrdi.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

 

U odnosu na točku I. izreke ove presude

 

Žalba državnog odvjetnika u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, je bespredmetna.

 

Ispitujući, u povodu žalbe državnog odvjetnika, pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-I., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da se kazneni progon optuženog N. M. za predmetno kazneno djelo više ne može poduzeti zbog zastare, čime je, već pred sudom prvog stupnja, ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08-I.

 

Naime, za kazneno djelo iz članka 124. stavka 1. KZ/97., koje se optuženiku, između ostalog, stavlja na teret točkom 1. optužnice, propisana je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do jedne godine. Na temelju odredbe članka 81. stavka 1. alineje 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11-I), koja se sukladno članku 86. KZ/11-I ima ovdje primijeniti, zastara kaznenog progona kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju do jedne godine zatvora, nastupa protekom 6 godina od inkriminiranog događaja.

 

Činjeničnim opisom radnje kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz točke 1. optužnice naznačeno je razdoblje „…od kraja 2009. do 25. studenog 2012.“, bez preciznijeg određenja vremena kada se zbila radnja činjenično opisana kao „…u najmanje jednom navratu svoju suprugu vezao sredstvima za vezivanje za okvir bračnog kreveta...“, zbog čega je zastara kaznenog progona ovog kaznenog djela, nastupila protekom šest godina, odnosno 25. studenog 2018. Za dodati je, a imajući u vidu da je prvostupanjska presuda u ovom kaznenom postupku donesena 14. svibnja 2019., dakle, nakon nastupa zastare kaznenog progona, da u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba članka 81. stavka 3. KZ/11-I, sukladno kojoj se zastarni rok produljuje za dvije godine samo ukoliko je prije proteka rokova iz članka 81. stavka 1. KZ/11-I. donesena prvostupanjska odluka.

 

Budući da se, zbog nastupa zastare, kazneni progon optuženog N. M. za kazneno djelo iz članka 124. stavka 1. KZ/97., kako mu je ono optužnicom Županijskog državnog odvjetnika u Puli – Poli od 29. srpnja 2013. broj K-DO-10/13. s izmjenom od 9. svibnja 2019. stavljeno na teret, više ne može poduzeti, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08-I, u povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu, te pravilnom primjenom zakona na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08-I protiv optuženog N. M. odbiti optužbu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

U odnosu na točku II. izreke ove presude

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Žalitelj, kao jednu od osnova pobijanja, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., smatrajući da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, sve vezano uz detaljnu ocjenu osobnosti oštećenice, koja je, prema mišljenju žalitelja, od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti njenog terećenja.

 

              Nasuprot navedenom, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatne, razumljive i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, bez proturječja, time da je prvostupanjski sud, posebno kod analize i ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice iznio detaljne, mnogobrojne i iscrpne razloge na temelju kojih njeno terećenje optuženika otklanja, slijedom čega nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanoj odluci nije dao dostatne razloge zbog kojih ne vjeruje oštećenici. Naime, nakon što je u bitnome iznio sadržaj svih relevantnih dokaza, prvostupanjski je sud u analizi dokazne građe u odnosu na svako pojedino terećeno kazneno djelo, dovodio iskaz oštećenice u vezu s ostalim provedenim dokazima, a potom dao jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih iskaz oštećene svjedokinje L. M. nije prihvatio istinitim i vjerodostojnim.

 

Stoga, pobijanom presudom nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I, a niti koja druga na koju je drugostupanjski sud, temeljem odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-I, dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

              Nastavno, iz preostalog sadržaja žalbe proizlazi da se žalitelj ne slaže sa zaključcima suda prvog stupnja, čime zapravo pobija utvrđeno činjenično stanje.

 

              Naime, žalitelj u prvom redu smatra da je prvostupanjski sud neosnovano i pogrešno odbio dokazne prijedloge optužbe da se pročitaju podaci koji se odnose na disciplinski postupak vođen protiv optuženika, nadalje, poziv upućen od strane policije oštećenoj L. M. zbog prijave optuženikove majke vezano uz navodno bespravno korištenje kuće u mjestu R. G. te da se izvrši uvid u spis Općinskog suda u Puli – Poli u kojem se vodi postupak protiv optuženikove majke zbog zlostavljanja zajedničke djece optuženika i oštećenice. Žalitelj smatra da bi provođenje ovih dokaza, obzirom na složene interpersonalne odnose, razjasnilo da se oštećenica u toj obitelji osjećala ugroženom i obespravljenom, dok da je upravo to, uz njezin raniji život te potrebu za zaštitom kao i statusom u društvu, uzrokom njezinog djelomičnog mijenjanja iskaza.

 

Nasuprot navedenom, potpuno je osnovano prvostupanjski sud odbio ove, kao i brojne dokazne prijedloge obrane, smatrajući ih nevažnima za utvrđenje činjenica meritornih u ovom kaznenom postupku. Naime, u prvom redu, valja imati na umu da policijski poziv u koji je predloženo izvršiti uvid, kao i postupak vođen protiv optuženikove majke, datiraju iz vremena nakon što je optuženik napustio bračnu zajednicu, odnosno nakon inkriminiranog perioda, slijedom čega nije jasno na koji bi način istim bilo moguće utvrditi činjenice bitne za ovaj kazneni postupak, a jednako tako nije razvidno na koji bi način podaci o disciplinskom postupku vođenom protiv optuženika (pri čemu je za napomenuti da se žalbom ne specificira o kojem je to postupku konkretno riječ) doprinijeli utvrđenju činjenica o inkriminiranim događajima u ovom kaznenom postupku, koji nema veze s optuženikovom službenom dužnosti, već s njegovim obiteljskim i bračnim odnosima. Nadalje, o interpersonalnim odnosima unutar obitelji M., iskazivao je čitav niz svjedoka, između ostalih otac oštećenice H. A. te sestra L. A., koji su iskazali da oštećenica nije osoba koja bi nešto trpjela, već osoba koja se zna izboriti za ono što smatra da joj pripada.

 

Jednako tako, optuženik i oštećenica podvrgnuti su psihijatrijsko-psihološkom vještačenju, pri čemu je oštećenica vještačena po tri različita tima psihijatrijsko – psiholoških vještaka, dakle stručnih osoba, čime je u dostatnoj mjeri utvrđena struktura njene ličnosti, kao stručni orijentir prvostupanjskom sudu pri ocjeni razloga njenog mijenjanja iskaza tijekom postupka sve u svrhu ocjene vjerodostojnosti istog.

 

Kod takvog stanja stvari, doista se ukazuje izlišnim žalbeni prigovor državnog odvjetnika o pogrešnoj odluci suda vezano uz odbijanje ranije izloženih dokaznih prijedloga kao bitnih za ocjenu ličnosti oštećenice.

 

              Tako, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da iz konačno usuglašenih nalaza i mišljenja vještaka J. J. te A. Š., S. K. i D. K. iz Zavoda za forenzičku psihijatriju V. te V. Š. – J. i G. B. iz Centra za forenzička vještačenja Psihijatrijske bolnice R., u bitnome proizlazi da je oštećena L. M. osoba s narcističkim, histrionskim i disocijalnim obilježjima ličnosti koji se očituju kao pretjerana osjetljivost na kritiku uz protunapad kada se osjeća prikraćenom za tretman koji smatra da joj pripada, s težnjom za dominacijom u odnosima i visokim očekivanjima od drugih kada su njezini interesi u pitanju, nadalje, sklonošću da druge iskorištava za osobne ciljeve uz slabu empatiju prema bližnjima. Jednako tako, osoba ovih obilježja ličnosti sklona je samodramatizaciji, izlikama radi postizanja osobne koristi, egocentrična je i infantilna, neodgovorna, sa slabim držanjem do socijalnih normi uz racionaliziranje vlastitog neprihvatljivog ponašanja ili optuživanja drugih te slabom kontrolom impulsa, razdraženošću, bezobzirnošću, lošom tolerancijom frustracija i malim kapacitetom za osjećaj krivnje. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka, oštećena L. M., nadalje, osoba je snižene tolerancije na frustraciju, sklona manipulaciji, impulzivnog stila reagiranja uz teškoće kontrole impulsa i agresivnih reakcija, kod koje se u traumatizirajućoj situaciji, kao što je prijeteća rastava braka i raspad obiteljske strukture, javljaju krizne reakcije praćene manifestirajućom tjeskobom, strahom, nemirom, razdražljivošću. Zaključno, vještaci ističu da ponašanje oštećenice u sudnici, kada se izravno obraća optuženiku, ne odgovara ponašanju traumatizirane osobe, već ponašanju povrijeđene žene koja se u ambijentu sudnice i uz sve suporte koje je dobila od nadležnih institucija i suda osjeća dovoljno zaštićenom da svoju ogorčenost optuženikovim ponašanjem u najširem smislu riječi (pri tome ne nužno onom koje je moguće podvesti pod neko kazneno djelo) može iskazati na način kako smatra da treba. Takvo postupanje ne odgovara ponašanju osobe koja je bila izložena postupcima opisanim u optužnici, jer osoba koja je tako teško traumatizirana osjećala bi intenzivan strah od počinitelja, blokirala bi se u njegovoj blizini, ne bi mogla biti s njim u istoj prostoriji, dok se nasuprot tome oštećenica dobro snalazi u miljeu sudske rasprave, postavlja se s naglaskom na narcistička obilježja ekspresije, govori opširno i mnogo, iznoseći uvijek nove detalje, negoduje na pitanja, inzistirajući na privatnosti kada se dotaknu pitanja na koja pretpostavlja da nije oportuno odgovoriti, spremna na protunapad i suprotstavljanje ako se osjeti ugroženom ili povrijeđenom što nije ponašanje traumatiziranih osoba, već proizlazi iz osobina njezine primarne ličnosti.

 

              Imajući u vidu izloženo, a vodeći računa u prvom redu o činjenici da se u predmetnom kaznenom postupku optužba temelji ponajprije i gotovo isključivo na iskazu oštećene L. M., čiji je iskaz više puta tijekom postupka mijenjan i dopunjavan, potpuno je osnovano prvostupanjski sud našao kako djela za koja se tereti optuženik nisu dokazana s takvom izvjesnošću da bi bilo moguće optuženog N. M. oglasiti krivim za inkriminirane događaje.

 

              Naime, a u odnosu na kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavaka 1. i 2. KZ/97., osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da terećenje oštećenice ne podupire niti jedan drugi provedeni dokaz. Tako već obitelj oštećenice, otac H. A., majka R. A. te sestra L. A., kod kojih su zajednička djeca oštećenice i optuženika (tada u dobi od jedne i pol do četiri i pol godine, odnosno mlađe dijete od rođenja do treće godine) gotovo svakodnevno dolazila, iskazuju da je optuženik bio dobar otac, da nikada nisu čuli ili vidjeli da bi optuženik tukao ili zlostavljao djecu, kao i da im oštećenica takvo što nikada nije spomenula niti se na optuženika u tom smislu žalila. Nadalje, svjedokinja D. R., susjeda obitelji M. i ujedno zaposlenica vrtića koji su djeca pohađala, ističe da nikada na djeci nije primijetila kakve masnice niti su joj se oni ikada požalili, a ni oštećenica, s kojom se tada družila, joj nikada nije govorila o bilo kakvoj zlostavi. Osim toga i svjedokinja S. Č., koja se s oštećenicom počela družiti nakon što je optuženik odselio iz zajedničkog kućanstva, na raspravi iskazuje da joj je sama oštećenica govorila da optuženik djecu nije tukao, već da je samo jednom starijeg sina „udario muholovkom po prstićima“.

 

              Stoga, a imajući uz sve izloženo na umu još i rezultat provedenog psihologijskog vještačenja djece, iz kojeg proizlazi da nije utvrđeno ponašanje koje bi ukazivalo na neadekvatne odgojne postupke ili zlostavljanje, te zaključak psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja optuženika sukladno kojem je on naglašeno vezan za svoju djecu dok psihologijski testovi nisu ukazivali da bi bio agresivan prema djeci, već suprotno da djeca predstavljaju značajan faktor u optuženikovom životu, potpuno osnovano prvostupanjski sud zaključuje da gola tvrdnja oštećenice, da je optuženi N. M. učestalo djecu udarao muholovkom, kuhačom i rukama, ne može biti dostatan temelj osuđujućoj presudi za ovo kazneno djelo. Ovo osobito kada se ima u vidu da je oštećenica još u ožujku 2011., zajedno s optuženikom, ali i sama, odlazila u Obiteljski Centar na bračno savjetovalište te prema iskazu svjedokinje J. P. navodila da se ne želi razvesti, da će poduzeti sve da spasi brak uz izražavanje nezadovoljstva oko poslova kućanstva, nerazumijevanje, slabu komunikaciju, no nitko, pa ni ona nije ukazivao na bilo kakvo zlostavljanje, ni međusobno, ni prema djeci.

 

U odnosu na žalbeni navod kojim žalitelj nekritički predbacuje prvostupanjskom sudu zanemarivanje „okrivljenikova priznanja“ jer da je on prilikom prvog ispitivanja iskazao kako je znao sinove rukom udariti kada su bili neposlušni, valja žalitelja uputiti na sadržaj prvog ispitivanja optuženika. Naime, optuženik tada, suočen s brojnim optužbama, izražavajući nevjericu konkretnom tvrdnjom da je tukao djecu, takvo ponašanje poriče, uz navod da ako je takvo što i činio, možda je nekad muholovkom ili možda rukom dijete po stražnjici preko pelene, postupajući i odgajajući dijete onako kako je najbolje znao. Ovakav iskaz optuženika, niti parcijalno izdvojen, a još manje u kontekstu cjelokupnog kazivanja, doista nije moguće cijeniti priznanjem, kako to neosnovano ističe žalitelj. Osim toga, ponašanje optuženika, kako ga sam opisuje, iako neprihvatljivo, nema značaj zlostavljanja djeteta kakvo ima u vidu odredba članka 213. stavka 2. KZ/97.

 

Nadalje, a u odnosu na kazneno djelo sprječavanja dokazivanja iz članka 306. stavka 1. KZ/11., nije u pravu žalitelj kada ističe da prvostupanjski sud bez velikih obrazloženja oštećenici nije poklonio vjeru, uz tvrdnju da njezin postojeći strah potvrđuje poruka koju je optuženik po odlasku iz kuće, a prije razvoda braka, uputio oštećenici, kao i činjenica da je on nesporno komunicirao s policijskom službenicom A. I. i voditeljem mjere nadzora nad obiteljskom skrbi S. K.

 

Protivno izloženom, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da i glede ovog kaznenog djela, osim terećenja oštećenice, optužbu ne potvrđuju drugi provedeni dokazi. Naime, detaljnom analizom komunikacije porukama između oštećenice i optuženika, prvostupanjski sud valjano utvrđuje da je u inkriminiranom periodu oštećenica optuženiku uputila daleko veći broj poruka, da je komunikacija bila vezana prvenstveno uz djecu i viđanje djece te je upravo optuženik u više navrata tražio od oštećenice da mu prestane slati poruke te ga kontaktira isključivo i samo po pitanju djece, inzistirajući na komunikaciji porukama, a ne pozivima. Navedeno se potvrđuje i analizom odlaznih, dolaznih i propuštenih poziva iz koje proizlazi da optuženik u inkriminiranom razdoblju nije ostvario telefonsku komunikaciju s mobilnim brojevima koje je koristila oštećenica, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Uz izloženo, osnovano prvostupanjski sud i u ovom dijelu analizira iskaze svjedoka H. A. te L. A. koji ističu da niti su vidjeli, a niti im se oštećenica požalila da joj je optuženik prijetio vezano uz podnesene prijave. Jednako tako, iz iskaza svjedokinje S. Č., koja se u vrijeme nakon optuženikova napuštanja bračne zajednice intenzivno družila s oštećenicom, proizlazi da joj je ona govorila da joj optuženik prijeti porukama no iste joj nije pokazivala, a jedina poruka koju joj je pokazala, po svjedokinji nije bila prijeteća jer je optuženik u njoj pisao da će se boriti za svoju djecu.

 

Osnovano prvostupanjski sud uzima u obzir cjelokupnu izloženu dokaznu građu te istu dovodi u vezu s medicinskom dokumentacijom na ime oštećenice koja datira iz perioda od 25. studenog 2012. pa nadalje iz koje proizlazi da niti u jednom obraćanju liječnicima psihijatrima oštećenica nije iznosila inkriminirane okolnosti kao razlog svoga stanja (loše spava, žalosna, utučena), već isključivo maritalnu problematiku razvoda i konfliktnih situacija sa suprugom. Jednako tako, prvostupanjski je sud, uzimajući u razmatranje i sadržaj ljubavnih poruka koje su s broja oštećenice upućene optuženiku, valjano zaključio da sadržaj istih ne upućuje na zaključak o postojanju straha o kojem je iskazivala oštećenica. Žalbeno konstatiranje da su takve poruke razumljive jer da je oštećenica u braku s optuženikom ostvarila određeni status te da se s obzirom na svoju osobnost boji ostati sama, potpuno su neosnovane i ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o izostanku dokaza koji bi poduprli terećenje oštećenice o ostvarenju ovog kaznenog djela.

 

Kraj takvog stanja stvari, i doista detaljne analize svih provedenih dokaza iznesene u pobijanoj odluci, potpuno je neosnovano upiranje žalbe da činjenica postojanja sms poruke u kojoj optuženik izjavljuje da će se boriti za djecu te okolnost da je komunicirao s voditeljem nadzora nad roditeljskom skrbi dokazuje da bi optuženik u periodu od tri mjeseca učestalo nazivao oštećenicu i govorio joj da povuče kaznene prijave jer da će je u protivnom "progutati crni mrak na cesti te da se sjeti V. i čovjeka koji je ubio svoje dijete", i time da je ostvario obilježja kaznenog djela sprječavanja dokazivanja. Ovo osobito kada se ima na umu okolnost da je u prosincu 2012. optuženik, motiviran prometnom nesrećom koju je doživjela oštećenica, pokrenuo postupak dodjele privremene skrbi nad djecom, što ukazuje da je očito ovaj problem s oštećenicom nastojao riješiti redovnim, zakonitim putem.

 

Nadalje, iako žalitelj ne problematizira pojedine, optužnicom inkriminirane događaje, potrebno je ovom odlukom ukazati na osnovanost zaključaka prvostupanjskog suda o nedokazanosti terećenih postupanja, sve stoga što se navodima žalbe neosnovano ističe da je prvostupanjski sud trebao vjerodostojnim cijeniti iskaz oštećenice i temeljem istog optuženika oglasiti krivim.

 

Tako, u odnosu na događaj inkriminiran točkom 1. činjeničnog opisa optužnice, a koji se navodno odvio 3. studenog 2012., osnovano prvostupanjski sud cijeni da iskaz oštećenice kojim ona tereti optuženika da ju je na K. šamarao i udarao, oborio na tlo te uperio službeni pištolj u glavu, isti repetirao te joj rekao da se na policiju ne zove policija i da će ju smjestiti na psihijatriju te oduzeti djecu, ne potvrđuje niti jedan provedeni dokaz. Naime, u situaciji kada postoje suprotstavljeni iskazi s jedne strane optuženika, koji takvo postupanje poriče, a s druge strane oštećenice na čijem se iskazu optužba temelji, pravilno je prvostupanjski sud provođenjem i analizom kontrolnih dokaza, koji ne podupiru iskaz oštećenice, osnovano zaključio da ni ovaj događaj nije dokazan u mjeri potrebnoj za donošenje osuđujuće odluke.

 

U tom smislu prvenstveno valja navesti da iz provedenog telekomunikacijskog vještačenja ne proizlazi da bi toga dana mobilni uređaji optuženika i oštećenice uopće, bilo istovremeno, bilo u različito vrijeme, bili na području općine M., na kojem se nalazi park prirode K., a gdje oštećenica tvrdi da se ovaj događaj odvio. Nadalje, oštećena L. M. tvrdi da je po događaju bila sva crvena, raščupana, s natečenom usnom, dok da joj je odjeća bila razvučena i prljava te da ju je optuženik takvu vodio svojim roditeljima te ponovno psihijatrici S. F. – Č. koja ju je ranije toga dana otpustila s odjela. Takav navod oštećenice o njenom fizičkom stanju, ne potvrđuju roditelji optuženika M. i M. M., a jednako tako ne potvrđuje ni otac oštećenice H. A. kod kojeg su kasnije toga dana optuženik i oštećenica došli preuzeti djecu. K tome, ispitana u svojstvu svjedoka psihijatrica S. F. Č. navodi da se "kao kroz maglu" sjeća da su optuženik i oštećenica kasnije istog dana došli raspitati se o načinu uzimanja terapije, no da su oboje bili suradljivi, dakle ni ova svjedokinja nije zamijetila da nešto odudara od uobičajenog, dok joj ni oštećenica u kasnijim dolascima "slučaj" iz P. nije spominjala.

 

Povezujući sve izložene dokaze s događajima od prethodnog dana i činjenicu da iskaz oštećene L. M. o uzroku svađe 2. studenog 2012. i razlogu zbog kojeg je odvezena na psihijatrijski odjel Opće Bolnice P. nije potvrđen iskazima o tim okolnostima ispitanih svjedoka H. A., njenog oca te I. M. i G. T., policijskih djelatnika koji su jasno iskazivali o histeričnom ponašanju oštećenice kada je optuženik spakirao torbu i izrazio namjeru napuštanja obiteljskog doma, osnovano prvostupanjski sud nalazi da samo temeljem iskaza oštećenice nije moguće smatrati dokazanim da bi se događaj od 3. studenog 2012. odvio na način kako je to opisano u činjeničnom supstratu točke 1. optužnice.

 

Nadalje, a u odnosu na događaj od 18. svibnja 2011., u prvom redu valja reći da se razmatranjem činjeničnog opisa djela pod točkom 1., optuženika tereti da je u prisutnosti maloljetne djece oštećenicu udario u više navrata te joj zadao šakom ili bridom otvorenog dlana udarac u predjelu lijeve strane gornje usnice i obraza, nanijevši joj tako ranu razderotinu lijeve strane gornje usnice. Nasuprot tome, zakonskim opisom i pravnom kvalifikacijom optuženiku se ne inkriminira eventualno kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju ili pak tjelesne ozljede (za koje se progon pokreće privatnom tužbom), već se on pod tom točkom optužnice tereti za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. stavka 2. KZ/11., kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97. te kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavka 1. KZ/97. (za koje je optužba ovom odlukom odbijena). Zbog navedenog, osnovano je i pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je konkretno inkriminirano postupanje trebalo razmotriti u okviru kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97., jer se ono prema optužbi odvijalo u prisutnosti maloljetne djece, što proizlazi iz iskaza oštećenice.

 

              U tom kontekstu, točno je da iz liječničkog nalaza od 18. svibnja 2011. proizlazi da je oštećenici toga dana šivana usna, kako to apostrofira žalitelj, međutim navedeno samo za sebe ne dokazuje da je ozljedu zbog koje joj je šivana usna oštećenici nanio upravo optuženik, a još manje može biti dokaz da bi takvom događaju svjedočila njihova zajednička djeca.

 

Glede ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene L. M., uz ranije navedeno o osobinama njene ličnosti utvrđenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem, ali i iskazima njoj bliskih osoba (sklona lažima i krađama; zna kako dobiti ono što želi; ako se za nešto ne može izboriti ne bira sredstva), valja dodati da osnovano prvostupanjski sud ističe kako je vezano uz ozljedu usne ona različitim osobama davala različite podatke, pri tome ne ukazujući na optuženika kao počinitelja, dok s druge strane, sestra koja ju je tada vodila u bolnicu iskazuje da joj je oštećenica rekla da ju je udario optuženik no nije ulazila u detalje, niti spominjala u bilo kojem kontekstu djecu. Nadalje, točno je da svjedokinja po čuvenju S. Č. iskazuje da joj je gotovo dvije godine nakon događaja oštećenica rekla kako ju je jednom optuženik udario u lice pa je bila u nesvijesti i potražila medicinsku pomoć te da je stariji sin D. M. (rođen  ...) tome bio prisutan, da bi joj tada i D. rekao da je tata udario mamu i da je mami iz nosa tekla krv.

 

Međutim, i D. i D. M. psihologijski su vještačeni po vještakinji I. T. u čijem je nalazu i mišljenju istaknuto da djeca negiraju svjedočenje inkriminiranim situacijama, te se razgovorom i testovima nije mogao dobiti podatak o prisustvu djece bilo kakvom događaju na štetu oštećenice.

 

Nadalje, iz spomenute dokumentacije od 18. svibnja 2011. proizlazi da je kao mehanizam nastanka ozljede oštećenica te zgode navela da je uslijed anestezije dobivene kod stomatologa, bolne menstruacije, izostanka objeda i uzimanja 2 – 3 voltarena, osjetila opću slabost, povratila slinu i kolabirala te pri tome udarila ustima u mašinu za pranje rublja. Nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještačenja I. K. utvrđuje se da, iako je ozljeda gornje usnice oštećenice vjerojatnije mogla nastati jednokratnim udarcem zatvorenom šakom ili bridom otvorenog dlana odnosno tome sličnog mehaničkog sredstva, silom slabijeg do nekog srednje jakog intenziteta, istovremeno se ne može isključiti ni mehanizam nastanka opisane ozljede iz anamneze navedene u medicinskoj dokumentaciji. S druge strane, oštećenica je iskazivala o brojnim udarcima šakama po licu i glavi uslijed kojih je ona kolabirala, dok u medicinskoj dokumentaciji, osim ozljede usne, nisu zabilježene nikakve druge promjene na licu ili tijelu oštećenice. Nadalje, iz iskaza oštećenice proizlazi da se po povratku kući, nakon medicinskog zbrinjavanja, nasilje optuženika nastavilo te da ju je optuženik, između ostalog, snažno ošamario u predjelu sašivene usnice, dok sudsko-medicinski vještak ističe da bi u takvom slučaju došlo do daljnjeg ozljeđivanja ili pak rašivanja usne. Nasuprot tome, iz medicinske dokumentacije od 20. svibnja 2011. proizlazi da je na kontrolnom pregledu po specijalisti dan i pol kasnije utvrđeno da je rana uredno zacijelila. Nastavno, oštećenica je tvrdila da joj je optuženik inkriminirane zgode, pred sestrom prijetio da ga ne smije prijaviti, ukazujući joj na događaj u V. u kojem je otac ubio svoje dijete, dok sestra L. A. tvrdi da toga dana optuženika nije niti vidjela već se sa sestrom susrela na pola puta, dok je nadalje nesporno da se spomenuti događaj iz V., kojim se optuženik navodno prijetio, zbio vremenski kasnije, tj. nakon 18. svibnja 2011.

 

Slijedom svih izvedenih dokaza, nasuprot navodima žalbe, osnovano prvostupanjski sud, razmatrajući ovaj događaj u kontekstu kaznenog djela zlostavljanja i zanemarivanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 1. KZ/97., kako je on i optužen, samo temeljem iskaza oštećenice i svjedokinje S. Č. koja svoja saznanja crpi od oštećenice, ne nalazi nesporno i izvan svake sumnje dokazanim da bi se događaj odvio na način kako to opisuje oštećenica, a još manje da bi takvom događaju bila prisutna njihova zajednička maloljetna djeca.

 

              Vezano uz kazneno djelo silovanja inkriminirano točkom 3. optužnice, kojom je pod alinejom 1. obuhvaćen događaj koji se nastavlja na zbivanja nakon medicinskog zbrinjavanja usnice oštećenice, potpuno osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da tijekom dokaznog postupka nije izveden niti jedan materijalni dokaz koji bi podupirao tvrdnje oštećene L. M. da je od 18. svibnja 2011. do sredine studenog 2012. u najmanje 30 navrata, unatoč njenom protivljenju te uz prinudu, prijetnju i silu, optuženik s njom spolno, analno i oralno općio.

 

Prije svega, u odnosu na vrijeme kada se po iskazu oštećenice dogodio prvi nasilan spolni čin, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da je iskaz oštećenice kada tvrdi da je ovaj odnos bio toliko brutalan da je danima bila sva plava i u modricama, kao i da 10ak dana nije mogla sjediti, piti vodu, čak ni pričati, u potpunoj opreci s medicinskom dokumentacijom iz spisa predmeta iz koje proizlazi da je 20. svibnja 2011. u 10,32 sati (dakle manje od dan i pol po događaju) oštećenica nesporno bila kod ORL specijaliste na pregledu zašivene usne, kada je konstatirano da rana na ustima oštećenice uredno zarasta, da bi joj 26. svibnja 2011. bili skinuti šavovi. Jednako tako, po oštećenoj L. M. opisano postupanje koje je uključivalo penetraciju mašinice za šišanje u analni otvor uz istovremeno penetriranje spolovilom u vaginalni otvor, čak i uz pasivizaciju žrtve, dakle bez aktivnog otpora kojeg je prema vlastitom navodu oštećenica pružala, prema nalazu i mišljenju vještaka dovelo bi uz veliku vjerojatnost do nastanka ozljeda, dok oštećenica iste negira.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud, pri ocjeni vjerodostojnosti terećenja oštećenice u odnosu na kazneno djelo silovanja, osnovano razmatra činjenicu da je od početka studenog 2012. oštećenica u javno i otvoreno poremećenim odnosima s optuženikom (učestalo prijavljivanje policiji, kontakti s Centrom za socijalnu skrb, tretmani kod dr. F. Č. u okviru dnevne bolnice i dr.), međutim niti policiji, a niti drugim institucijama, kojima se redovno obraća, ne spominje da bi ju optuženik ikada silovao ili prisiljavao na spolni odnos koji ona nije htjela. Ovdje je za dodati da je oštećenica, sukladno iskazu svjedokinja J. V. i S. P. iz Sigurne kuće I., još od siječnja 2012. u nekoliko navrata kontaktirala Sigurnu kuću I. te se žalila da ju suprug omalovažava i govori joj da je glupa i nesposobna, da je psihički i fizički zlostavlja (uz povratno javljanje da ona želi raditi na svom braku ili pak da čeka da se suprug vrati iz Z. da mu kaže da je prijavila nasilje u obitelji), no niti u jednom kontaktu oštećenica im nije ni na koji način ukazala na eventualnu seksualnu zlostavu.

 

              Jednako tako, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje kako svi ispitani svjedoci, članovi njene obitelji (otac i sestra) kao i prijatelji ili rodbina s kojima su se obiteljski družili (E. M., H. J., D. M., D. K., A. i A. K.) ili pak susjedi (D. R. i R. Š.) navode da su optuženik i oštećenica uvijek djelovali kao skladan par, nitko od njih nije zamijetio neki problem ili ozljede na oštećenici, niti se ona ikada nekome od njih požalila na ponašanje optuženika. Povrh toga, iz iskaza svjedokinje S. Č., koja je s oštećenicom postala vrlo bliska i intenzivirala druženje nakon što je optuženik napustio bračnu zajednicu, proizlazi da joj oštećenica, koja joj se uvijek i stalno žalila na optuženika, nije govorila o bilo kojem obliku seksualnog zlostavljanja sve dok nije pozvana svjedočiti na sudu, kada joj je oštećenica spomenula silovanje mašinicom za brijanje, dok joj o drugim slučajevima, pa ni oralnoj zlostavi nije tada, a niti ikada ranije govorila.

 

Nastavno, oštećenica niti u dnevniku koji se u fragmentima nalazi u spisu predmeta te niti u ijednoj sms poruci upućenoj optuženiku ne spominje bilo kakav događaj koji bi se mogao dovesti u vezu s događajima opisanim u točki 3. optužnice. Pri tome, nije bez utjecaja na pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, okolnost koju razlozima pobijane odluke ističe prvostupanjski sud, da je oštećenica kroz život trenirala borilačke vještine (karate i kick box) te prema vlastitim navodima osvajala medalje na natjecanjima, a sukladno iskazima svjedoka L. A., H. A. i E. M., u više navrata fizički napadala svog oca, što sve po prvostupanjskom sudu objektivno ukazuje da je oštećenica osoba koja se zna zaštiti i obraniti.

 

              Dovođenjem svega izloženog u vezu s iskazom sestre oštećenice L. A. koja navodi da je oštećena L. M. sklona konstruiranju događaja motivirano osvetom, a što proizlazi i iz osobina ličnosti oštećenice utvrđenih provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem, te vodeći računa o tome da terećenje za kazneno djelo silovanja oštećenica iznosi tek u vrijeme trajanja brakorazvoda kao i postupka za dodjelu skrbništva nad djecom, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da samo temeljem njenog iskaza, koji je više puta mijenjan i dopunjavan, a nije potvrđen niti jednim drugim, materijalnim ili, pak, personalnim dokazom, nije moguće smatrati dokazanim da su se događaji odvijali na inkriminirani način i optuženog oglasiti krivim za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavka 2. KZ/97.

 

              Zaključno, a u odnosu na žalbene tvrdnje kojima se nastoji ukazati na određene dijelove obrane optuženika koje žalitelj cijeni neistinitima, potrebno je naglasiti da je za donošenje osuđujuće presude u kaznenom postupku potrebno dokazima ili zatvorenim krugom indicija izvan svake sumnje utvrditi ostvarenje objektivnih i subjektivnih elemenata kaznenih djela koja se određenom optuženiku činjeničnim i pravnim supstratom optužnice stavlja na teret. U tom kontekstu, okolnost da je optuženi N. M., iznoseći obranu pred državnim odvjetnikom, kod koje je ostao na raspravi, naveo da se oštećenica liječila kod doktora H. M., što ne odgovara istini (no ovog su liječnika, već prema iskazu oštećenice, jednom zajedno informativno, a vezano uz liječenje, doista i posjetili), nadalje da on i oštećenica u kući nikada nisu imali metalni krevet (vezano uz kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode u odnosu na koje je ovom presudom optužba odbijena), dok da suprotno proizlazi iz iskaza sestre i oca oštećenice, samo za sebe ne može biti dostatan razlog za siguran zaključak da je optuženik počinio inkriminirana mu kaznena djela. Pri tome je za dodati da je prvostupanjski sud pobijanom odlukom akceptirao i cijenio ove nesuglasnosti obrane. Međutim, tezi optužbe, zasnovanoj u najvećoj mjeri na iskazu oštećenice, oponiraju u prvostupanjskom postupku izvedeni personalni i materijalni dokazi, kako je to ranije u ovoj, a jednako i u pobijanoj odluci detaljno izloženo.

 

              Stoga, a budući da žalbenim navodima, u odnosu na nepreinačeni dio prvostupanjske odluke, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, trebalo je temeljem članka 482. ZKP/08-I, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 17. rujna 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ranko Marijan, v.r.