- 1 -

Broj:Jž-1155/2020

 

 

                                  

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog T. S. kojeg brani odvjetnik N. N., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenog T. S., podnijete protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj: 14. Pp J-431/2019-27 od 18. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2020.,

 

 

      p r e s u d i o  j e

 

 

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog T. S. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni T. S. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 3 (tri) mjeseca od primitka ove presude.

 

Obrazloženje             

 

 

Pobijanom presudom okrivljeni T. S. je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, te mu je na temelju citiranog propisa uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna i koji je upozoren da ako u roku od 3 mjeseca po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne u preostalom iznosu da će se smatrati da je u cijelosti plaćena.

 

Istom presudom okrivljeni T. S. je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 304,00 kuna.

 

Okrivljeni T. S. pravodobno je posredstvom branitelja podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavaka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede odredba materijalnog prekršajnog prava te zbog odluke o izrečenoj kazni, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, navodeći u bitnome da su razlozi sadržani u presudi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da se ista ne može ispitati, da se odluka o krivnji temelji isključivo na iskazu svjedokinje M. M. i svjedoka M. P. koje su osobe zainteresirane za navedeni ishod postupka i da je ujedno olako i neobrazloženo dezavuirana obrana okrivljenika, da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene i zbog čega postoji pogrešni pristup da se M. S. tretira kao žrtvu nasilja, kao i da nije utvrđeno da je nastupila povreda dostojanstva ili uznemirenost kako je to propisano odredbom članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i koja predstavljaju konstitutivna obilježja psihičkog nasilja odnosno da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi zbog radnji okrivljenika došlo do povrede dostojanstva ili uznemirenosti M. S. Žalitelj ističe da je iskaz svjedokinje M. M., bivše supruge okrivljenika nevjerodostojan i netočan i da ista želi napakostiti okrivljeniku, kao i iskaz svjedoka M. P. kao podnositelja optužnog prijedloga te da žalitelj nikada nije zlostavljao dijete o čemu u prilog postoje presude prekršajnog suda u Novoj Gradiški (Pp J-651/16, Pp J-340/14, Pp J-646/16, Pp J-417/17) kao i da majka žrtve zlouporabljuje pokretanje raznih postupka protiv žalitelja, dok okrivljenik vodi računa u psihosocijalnom razvoju djeteta zbog čega je dokazni postupak deficitaran niti su utvrđena subjektivna i objektivna obilježja prekršaja zbog čega je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo, kao i da nisu cijenjene sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika i to da je lošeg imovnog stanja, da je HRVI, znatno narušenog zdravlja sa teškim osobnim prilikama što je trebalo utjecati na odmjeravanje kazne.

 

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati i pobijana presuda ukine odnosno preinači.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrdio da je pobijana presuda zakonita i da su žalbeni navodi okrivljenika neosnovani.

 

Razmatrajući žalbene navode okrivljenika da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona ovaj je sud utvrdio iz stanja spisa da je prvostupanjski sud objektivno i valjano iznio razloge na kojima temelji osuđujuću odluku te da su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i objektivno izneseni. Naime, prvostupanjski sud je s jednakom pažnjom cijenio sve provedene dokaze kako je to propisano odredbom članka 88. stavka 1. Prekršajnog zakona i to obranu okrivljenog T. S., kao i iskaze ispitanih svjedoka obrane J. B. i K. V. S., te s druge strane dokaze optužbe i to iskaz svjedoka M. P. te zapisnik o ispitivanju svjedokinje M. M. sastavljenog u prethodnom postupku, vodeći računa i o ranijim presudama prekršajnih sudova i drugoj dokumentaciji, a koje je dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, te o navedenom iznio na zakonu osnovane razloge i na temelju kojih je utvrdio odlučne činjenice koje tvore obilježja prekršaja u granicama objektivnog identiteta optužbe. Prvostupanjski sud je stoga proveo sve potrebne dokaze i iznio na zakonu osnovane razloge na kojima temelji odluku o krivnji okrivljenika, a koji su razlozi objektivno argumentirani i koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavaka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, kako to pogrešno ističe žalitelj.

 

Razmatrajući žalbene navode da se prvostupanjska odluka temelji isključivo na dokazima optužbe i to na iskazu svjedoka M. P. te zapisnika o ispitivanju svjedokinje M. M. sastavljenog u prethodnom postupku, a koji su iskazi neistiniti, potrebno je navesti da je prvostupanjski sud analizirao sve provedene dokaze te pravilno zaključio da iz provedenih dokaza obrane i to iskaza svjedoka J. B. i K. V. S. nije mogao neposredno utvrditi odlučne činjenice budući isti nisu imali neposrednih saznanja o samom događaju, dok je iz obrane okrivljenika koji ne poriče odlučnu činjenicu da je u inkriminirano vrijeme poslao svojem sinu M. S. SMS poruku na njegov mobitel kao i provedenih dokaza optužbe koje je u cijelosti prihvatio kao istinite utvrdio sadržaj predmetne poruke koja ispunjava obilježje predmetnog prekršaja, dok žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prvostupanjski sudi je na utvrđene činjenice pravilno primijenio odredbe materijalnog prekršajnog pravo i pravilno zaključio kako je okrivljenik svojom radnjom počinio nasilje u obitelji prema svojem sinu M. S., rođenog 2005. godine, kako je to propisano odredbom članka 10. točke 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i to u modalitetu ponižavajućeg postupanja prema djetetu. Naime, iz predmetnog razgovora i SMS poruke koju je okrivljenik poslao svojem sinu sadržaja:“ Samo slušaj mamu ona sve laže, rodit će šiptarsko dijete, ti ćeš završiti u domu, a ona u zatvoru. Fuj, kurvin sine.“, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se radi o ponižavajućem postupanju prema djetetu, budući je žrtva nasilja u obitelji nesporno sin okrivljenika M. S. koji je u inkriminirano vrijeme imao manje od 18 godina i koji stoga sukladno članku 1. Konvencije o pravima djeteta („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 12/93) pripada u kategoriju djece, a koja u članku 1. propisuje da je dijete svaka osoba mlađa od 18. godina. Isto tako odredba članka 10. točke 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisuje kao nasilje u obitelji i svako ponižavajuće postupanje prema djetetu i to bez obzira da li je nastupila posljedica u smislu uznemirenosti ili povrede dostojanstva žrtve nasilja u obitelji kako je to propisano člankom 10. točkom 3. Zakona o zaštiti od nasilja koja regulira psihičko nasilje kao materijalni prekršaj kod kojeg posljedica čini konstitutivno obilježje prekršaja.

 

Stoga je u tom smislu trebalo odbiti kao neosnovane žalbene navode okrivljenika da nije u konkretnom slučaju utvrđeno nastupanje posljedica uznemirenosti niti povreda dostojanstva žrtve i da zbog toga nije ostvareno biće prekršaja, budući je „smisao“ odredbe članka 10. točke 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji zaštita djece od tjelesnog kažnjavanja ili svakog ponižavajućeg postupanja kao formalnog prekršaja bez obzira na nastupanje posljedica, dok u konkretnom slučaju riječi okrivljenika upućene njegovom sinu u inkriminirano vrijeme predstavljaju u objektivnom i životnom smislu ponižavajuće postupanje oca prema sinu kao djetetu koje se sastoji u prijetnjama, ekonomskom i statusnom zastrašivanju, te sadržavaju govor mržnje sa diskriminacijskim obilježjima prema djetetu, bez obzira na nastup posljedica, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud i što je u skladu sa odredbom članka 2. točke 2. Konvencije o pravima djeteta koja obvezuje državu potpisnicu na osiguranje provedbi mjera za zaštitu djeteta od svih oblika diskriminacije ili kažnjavanja koji polaze od položaja, djelatnosti, izraženog mišljenja ili uvjerenja roditelja, zakonskih skrbnika ili članova obitelji, slijedom čega je odluka o krivnji okrivljenika na zakonu osnovana.

 

Nadalje prvostupanjski sud je razmatrajući žalbene navode okrivljenika ispitivao i odluku u odnosu na izrečenu novčanu kaznu te je tvrdio da je ista primjerena stupnju krivnje počinitelja, opasnosti djela i drugim utvrđenim okolnostima.

 

Naime, za prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je u vrijeme počinjenja prekršaja alternativno propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 10.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana.

 

Prvostupanjski je sud okrivljenom T. S. za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu kao blaže propisanu kaznu za navedeni prekršaj, i to u znatno ublaženom iznosu od 3.000,00 kuna, a koji je mogao izreći novčanu kaznu do 50.000,00 kuna za navedeni prekršaj sukladno članku 33. stavku 3. Prekršajnog zakona, pri čemu je pravilno cijenio utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, uzimajući u obzir osobne i imovinske prilike okrivljenika kao olakotne okolnosti te naročito olakotne okolnosti sukladno članku 37. Prekršajnog zakona, pa stoga ovaj Sud smatra da je tako izrečena novčana kazna koja je znatno ublažena primjerena krivnji okrivljenika, opasnosti djela kao i drugim okolnostima konkretnog slučaja te visini i vrsti propisane kazne za navedeni prekršaj te da će se ovako izrečenom novčanom kaznom ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona, te ako isti u roku od 3 mjeseca po primitku ove presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne u preostalom iznosu smatrat će se da je u cijelosti plaćena.

 

S obzirom na odredbu članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika ovaj je sud sukladno članku 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, dana 17. rujna 2020.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Kutini, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljeniku, branitelju i ovlaštenom tužitelju.