1

Broj: Jž-2230/2017

 

 

                                        

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. E. Č., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 16. lipnja 2017., broj Pp J-258/17, u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o     j e

 

I. Odbija se žalba okr. E. Č. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. E. Č. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

                                                    Obrazloženje             

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 16. lipnja 2017., broj Pp J-258/17, proglašen je krivim okr. E. Č. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 600,00 kuna (protuvrijednost 80 EUR), koju je dužan platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna.

 

Protiv navedene presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Uz ovu žalbu, okrivljenik je dostavio i fotografije mjesta događaja. Okrivljenik je žalbu podnio i po branitelju odvjetniku N. T., zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Obje žalbe biti će razmatrane kao jedna žalba.

 

Žalba nije osnovana.             

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da izreka pobijane presude sadrži činjenični opis i zakonski naziv prekršajnog djela, ali ne sadrži zakonski opis prekršajnog djela, tako da iz presude nije jasno za koji je pojavni oblik ovog prekršajnog djela okrivljenik proglašen krivim.

 

Time, iako to izrijekom u žalbi nije navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Međutim, ne radi se ni o kakvoj nejasnoći izreke pobijane presude, a pogotovo ne o nekoj koja bi imala karakter tzv. apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

Naime, izreka pobijane presude sadrži činjenični opis djela prekršaja, kao i pravnu kvalifikaciju prekršaja (čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira) pa, sukladno odredbi čl. 185. st. 4. i 5. u vezi sa čl. 183. Prekršajnog zakona, izreka pobijane presude sadrži sve potrebne sastojke i podatke. Djelo prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim potpuno je i pravilno određeno činjeničnim opisom, iz kojeg je jasno za koji pojavni oblik inkriminiranog prekršaja je okrivljenik proglašen krivim, kao i numeričkom oznakom odredbe Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koja je povrijeđena i prema kojoj je počinjeni prekršaj i propisan. Prema tome, okolnost što je u pobijanoj presudi izostao zakonski opis prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim ne čini izreku manjkavom, niti je time prekršaj nedovoljno pravno označen.

 

Iz navedenih razloga, žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da nije utvrđeno koje je to riječi okrivljenik uputio G. O. te da nije dovoljno u činjeničnom opisu navesti „vikao razne riječi“.

 

U odnosu na te žalbene navode treba navesti da sadržaj riječi nije odlučna činjenica za ostvarenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U ovom prekršajnom predmetu je provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik inkriminirane prilike, između ostalog, i vikao na javnom mjestu, čime su se u njegovom ponašanju ispunila sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim.

 

Nadalje, neosnovano se u žalbi ističu činjenice u vezi parkiranja odnosno zaustavljanja vozila okrivljenika, a što se naročito iscrpno obrazlaže u žalbi koju je okrivljenik podnio osobno, te se neosnovano osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je vozilo bilo parkirano skoro dvostruko vremena od dozvoljenog. Naime, okolnost je li inkriminirane prilike bilo osnove da se okrivljeniku naplati dnevna parkirna karta nije uopće relevantna za ocjenu jesu li se u njegovom ponašanju ispunila sva bitna obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret, jer, čak i uz puno uvažavanje moguće životne situacije koju okrivljenik opisuje u vezi parkiranja odnosno zaustavljanja svog vozila te eventualnog postupanja Gordane Oplanić suprotno pravilima njene službe, to ne opravdava okrivljenikov postupak, niti ga ekskulpira od prekršajne odgovornosti.

 

Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza svjedokinje G. O., koja je detaljno i jasno opisala inkriminirani događaj, pri čemu je na glavnoj raspravi, na traženje okrivljenika, demonstrirala način na koji joj je okrivljenik odgurnuo ruku u kojoj je držala aparat za slikanje, kao i način na koji ju je okrivljenik odgurnuo objema rukama u predjelu prsa. Po ocjeni ovog suda, žalbena tvrdnja kojima se ističe da je svjedokinja, zbog postojanja betonskog zidića visine 40 cm, morala pasti u slučaju da ju je okrivljenik odgurnuo objema rukama u predjelu prsa jer „i King Kong mora napraviti minimalno dva koraka unazad“, nisu osnovani, jer je notorno da radnja odgurivanja može postojati i bez posljedice na ravnotežu osobe koja je odgurnuta. Isto tako, činjenica da je svjedokinja, unatoč uzrujanosti uslijed ponašanja okrivljenika, podigla dnevnu parking kartu s tla, suprotno mišljenju okrivljenika, ne čini njen iskaz nevjerodostojnim ni nelogičnim. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, pravilno i osnovano svoj zaključak o krivnji okr. E. Č. donio na temelju iskaza svjedokinje G. O., čiji je iskaz jasan i neproturječan. Dapače, optužbom se okrivljenik teretio da ju je, između ostalog, „otvorenim dlanovima ruku udario u predjelu prsa“, a svjedokinja je taj dio okrivljenikovog ponašanja opisala kao odgurivanje, a ne udaranje, dakle opisala ga je lakšim nego je to tvrdila optužba, pa je i iz te okolnosti jasno da svjedokinja nije motivirana okrivljenika lažno teretiti.

 

U tom smislu, po ocjeni ovog suda, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog provođenja rekonstrukcije na mjestu događaja, na čemu se inzistira i u žalbi, jer su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene te jer se izvođenjem tog dokaza ne bi promijenilo ovako u svemu pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

Okolnost da je u pobijanoj presudi, u osobnim podacima okrivljenika, navedeno da je okrivljenik osuđivan, suprotno žalbenim navodima, nema utjecaja na zakonitost pobijane presude. Naime, iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da okrivljenik nije osuđivan, a što je i cijenjeno kod donošenja odluke o kazni, jer je iz obrazloženja pobijane odluke vidljivo da je prvostupanjski sud, kod odmjeravanja kazne, cijenio kao olakotnu okolnost „dosadašnje nekažnjavanje okrivljenika“. Stoga je očigledno da se samo radi o grešci u pisanju kod navođenja osobnih podataka okrivljenika, zbog koje okrivljenik nije doveden ni u kakav teži položaj pa navedena greška nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Nadalje, neosnovano se u žalbi navodi da je optužni prijedlog podnesen bez da su policijski službenici uopće bili i išta pitali okrivljenika, jer je iz službene zabilješke (list 3 spisa) vidljivo da su policijski službenici, provodeći izvide prijavljenog prekršaja, 15. ožujka 2017., u službenim prostorijama PP Poreč, obavili obavijesni razgovor s okrivljenikom. 

 

Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik ističe da je parking bio prazan tako da nije mogla nastupiti uznemirenost većeg broja građana te navodi da prvostupanjski sud tu okolnost uopće ne utvrđuje, nego potpuno paušalno zaključuje da je „mogla nastupiti uznemirenost kod više nepoznatih osoba“.

 

Međutim, neosnovano se u žalbi ističe da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni elementi javnosti kao konstitutivnog obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Suprotno žalbenim navodima, treba navesti da je iz provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da se događaj zbio na parkiralištu, dakle mjestu koje je po svojoj funkciji namijenjeno javnosti i time spada u tzv. realna javna mjesta i to na način da je trajno dostupno neograničenom skupu osoba. S obzirom da se, dakle, radi o neograničeno otvorenom javnom mjestu, nije potrebno utvrđivati, a time ni obrazlagati, prisutnost javnosti, jer se to samo po sebi razumijeva. Stoga, u konkretnom slučaju, budući da je djelo počinjeno na neograničeno otvorenom javnom mjestu, za postojanje prekršaja za koji je žalitelj proglašen krivim, nije relevantno je li itko bio prisutan, nego je bitno da se radilo o ponašanju kojim se objektivno uznemiruje javnost. S obzirom da se u konkretnom slučaju bez ikakve dvojbe radilo o neograničeno otvorenom javnom mjestu te da se radilo o radnjama kojima se uznemiruje javnost, to je pravilno i osnovano prvostupanjski sud zaključio da su se u ponašanju okr. E. Č. ispunila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim.

 

Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu težinu počinjenog djela, pri čemu se naročito misli na činjenicu da je prekršaj počinjen sviše radnji okrivljenka (vikanje, odgurivanje ruke G. O., odgurivanje otvorenim dlanovima ruku u predjelu prsa G. O.) nema osnove za izricanje blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Iz navedenog razloga, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe ni u tom dijelu.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 17. rujna 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.