1              Poslovni broj: 1 UsI-651/2019-6

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 UsI-651/2019-6

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja M. S. iz P. J., ..., kojeg zastupa opunomoćenica S. Č., odvjetnica u Z., ..., protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske), Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi izmjene i dopune građevinske dozvole, 16. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske (sada: Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske), KLASA: UP/II-361-03/19-02/6, URBROJ: 531-05-2-2-19-2 od 18. ožujka 2019. i prvostupanjskog rješenja Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i prirode te komunalno gospodarstvo Ličko-senjske županije, Ispostave Korenica, KLASA: UP/I-361-03/18-01/000002, URBROJ: 2125/1-08-1-18-0005 od 21. studenoga 2018.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i prirode te komunalno gospodarstvo Ličko-senjske županije, Ispostave Korenica, KLASA: UP/I-361-03/18-01/000002, URBROJ: 2125/1-08-1-18-0005 od 21. studenoga 2018. odbijen je zahtjev tužitelja podnesen 8. siječnja 2018. za izmjenu i dopunu građevinske dozvole izdane od Općinskog sekretarijata za poslove uprave Općine Titove Korenice, KLASA: 361-03-90-01/01, URBROJ: 2183-03-02-90-01 od 25. siječnja 1990., za dogradnju i nadogradnju gospodarske građevine na k.č. ... k.o. P., u naselju J.

 

              Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-361-03/19-02/6, URBROJ: 531-05-2-2-19-2 od 18. ožujka 2019. odbijena kao neosnovana, uz obrazloženje, u bitnome, da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni i dopuni građevinske dozvole, jer da je zahtjev za izdavanje rješenja o izmjeni i dopuni građevinske dozvole podnesen kada je građenje već završilo i nastupila uporaba građevine, a da se izmjena odnosno dopuna građevinske dozvole može ishoditi tijekom građenja, pa da je stoga vrijeme kada se mogla tražiti izmjena i dopuna građevinske dozvole proteklo. Nadalje, pored toga tuženik je stava da je u konkretnom slučaju riječ o rekonstrukciji zgrade na koju se ima primijeniti važeći Prostorni plan područja posebnih obilježja NP Plitvička jezera („Narodne novine“, 49/14), dakle onaj prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, a ne onaj prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme kada su te dogradnje izvedene.

 

              Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja, a u tužbi navodi, u bitnome, da je tuženik propustio utvrditi da okolnost što se predmetna nekretnina nalazi na području Nacionalnog parka Plitvička jezera, predstavlja relevantnu specifičnost u konkretnom slučaju, budući da se predmetna zgrada, ukoliko je nezakonito izgrađena, sukladno čl. 6. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj 86/12, 143/13 i 65/17, dalje: ZPNIZ), ne može ozakoniti. Ističe da je predmetni zahtjev za izmjenu i dopunu građevinske dozvole podnio upravo iz razloga što se radi o nekretnini koja se nalazi u okviru područja Nacionalnog parka Plitvička jezera koje je pod zaštitom UNESCO-a, te da stoga nije mogao zgradu ozakoniti putem ZPNIZ, već ovim putem, a kako bi se prilikom odlučivanja o zahtjevu primijenili propisi koji su vrijedili u trenutku dogradnje i nadogradnje odnosno gradnje. Nadalje navodi da su predmetne dogradnje i nadogradnje izgrađene prije lipnja 2011., u skladu s Prostornim planom Nacionalnog parka Plitvička jezera („Narodne novine“, broj 14/06) koji je bio na snazi do 2014., te prema kojemu je maksimalna dopuštena izgrađenost parcele iznosila 36%, a maksimalna dopuštena tlocrtna površina za razvijanje iznosila 360 m2. Navodi da je postojeće stanje ukupne izgrađenosti parcele, uključujući i dogradnju i nadogradnju, izgrađeno sukladno parametrima za izgradnju koji su bili propisani tim prostornim planom, te stoga smatra da se na predmetne dogradnje ima primijeniti taj stari prostorni plan. Smatra da je u provedenom postupku ugroženo njegovo pravo na dom, pravo na privatno vlasništvo, pravo na rad, te ostala prava i slobode iz čl. 34., 35., 48., 49., 50. i 55. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6., 8., 13. i 14. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da osporavana rješenja ne sadrže obrazloženje iz kojeg je razloga društveno opravdano rušiti kuće samo stanovnika Nacionalnog parka Plitvička jezera. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka, saslušanjem tužitelja i očevidom na licu mjesta uz vještaka geodetske struke. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog  rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

             

U konkretnom slučaju nije sporno da je osnovna zgrada već izgrađena i dovršena, kao i da su dogradnje i nadogradnje za koje je tužitelj podnio zahtjev za izmjenu i dopunu građevinske dozvole također već izgrađene.

             

U sporu je sporno jesu li ispunjenje pretpostavke za izdavanje rješenja o izmjeni i dopuni građevinske dozvole za izvedene dogradnje i nadogradnje. Podredno, sporno je i koji se prostorni plan ima primijeniti na izvedene dogradnje i nadogradnje.  

             

Kako odlučne činjenice među strankama nisu sporne, to nije bilo potrebno u sporu provoditi dokaze koje je predložio tužitelj u tužbi.

 

Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužitelj osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu.

              Na temelju razmatranja navedenih nespornih činjenica i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              Odredbom čl. 106. a st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13 i 20/17, dalje: ZG), koja se primjenjuje na temelju čl. 178. tog Zakona, propisano je da je investitor dužan ishoditi izmjenu i/ili dopunu građevinske dozvole ako tijekom građenja namjerava na građevini učiniti izmjene kojima se mijenja usklađenost građevine s utvrđenim lokacijskim uvjetima.

 

              Nadalje, odredbom čl. 122. st. 4. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13 i 65/17) propisano je da se akt za provedbu prostornog plana izdaje u skladu s prostornim planom koji važi na dan podnošenja zahtjeva za njegovo izdavanje, odnosno u skladu s prostornim planom koji važi na dan izdavanja akta za provedbu prostornog plana ako to podnositelj zahtjeva zatraži.

 

              Dakle, iz citirane odredbe čl. 106. a st. 1. ZG slijedi da se izmjena i dopuna građevinske dozvole može ishoditi samo ako je gradnja u tijeku. Kako je u konkretnom slučaju nesporno da

su predmetne dogradnje i nadogradnje za koje je tužitelj podnio zahtjev za izmjenu i dopunu građevinske dozvole već izgrađene, to se na te dogradnje i nadogradnje ne može primijeniti institut izmjene i dopune građevinske dozvole.

 

Nadalje, i po stavu Suda ovdje bi se radilo o rekonstrukciji postojeće građevine, kako to utvrđuje i tuženik, te bi za tu rekonstrukciju tužitelj mogao naknadno ishoditi građevinsku dozvolu sukladno zauzetoj praksi upravnog sudstva da okolnost što je objekt za koji se izdaje građevinska dozvola već izgrađen, ne predstavlja pravnu zapreku za izdavanje građevinske dozvole (Upravni sud Republike Hrvatske, Us-6833/2002 od 22. svibnja 2003.).

 

Međutim, u tom slučaju kada bi se zahtjev tužitelja tretirao kao zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za rekonstrukciju predmetne postojeće građevine, treba primijeniti odredbe onog prostornog plana koji je na snazi u vrijeme podnošenja tog zahtjeva, a ne prostornog plana koji je bio na snazi u vrijeme rekonstrukcije odnosno u vrijeme kada su te dogradnje i nadogradnje izvedene. U konkretnom slučaju, u vrijeme podnošenja tužiteljevog zahtjeva na snazi je bio Prostorni plan područja posebnih obilježja Nacionalnog parka Plitvička jezera („Narodne novine“, broj 49/14), stoga se o zahtjevu tužitelja ne može odlučivati na temelju prostornoplanske dokumentacije koja važila prije tog prostornog plana.

 

              Isto tako, Sud je našao neosnovanima navode tužitelja u svezi Ustavom i Konvencijom, budući da su navodi u tom dijelu paušalni i neobrazloženi.

 

              Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS odlučio kao izreci ove presude.

 

U Rijeci 16. rujna 2020.

             

                                                                                                                                               Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić, v.r.

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).